“Tri mesara buhu klala, buha sim, buha tam, al’ je ipak vušla van” – otprilike tako to izgleda danas na županijsko – regionalnoj političkoj sceni u Zagorju i njegovoj široj kajkavskoj okolici. Predsjedniku donedavnog ZDS-a, danas Hrvatskoj kajkavskoj stranci, dr. Stanku Belini, njegovom nekadašnjem najbližem suradniku Miljenku Jerneiću koji je nakon svađe s Belinom, osnovao svoju Zagorsku stranku i trećem u nizu, donedavnom Jerneićevom zamjeniku Nedjeljku Babiću koji je pak nakon neuspješnog puča u Zagorskoj stranci, osnovao opet svoju Hrvatsku stranku svih kajkavaca, danas baš nekako i ne cvjetaju „političke ruže“.
Belina je nakon četverogodišnjeg braka s SDP-om, prije tri godine ponovo prigrlio svoju nekadašnju staru ljubav HDZ, ali taj HDZ mu očito ljubav baš i ne uzvraća, jer su ga izbacili oko svih pregovora u Domoljubnoj koaliciji i možebitnoj participaciji u izvršnoj vlasti. Pjesnik erotske poezije Jerneić, isto tako, ljuljajući se svako malo s “lijeva” na “desno”, pokušava, i to na jedvite jade, opstati na zagorskoj političkoj sceni, pa je i nadalje ostao vijećnik u zagorskoj Županijskoj skupštini.
Njegov donedavni stranački kolega i veliki prijatelj, a danas najljući protivnik, Nedjeljko Babić, nije u Skupštini. No, njega to apsolutno niti ne zanima. S početnim kapitalom od oko devet tisuća članova s kojima se hvali, uz dakako potporu njihove uže i šire familije, i to u čak 11 hrvatskih županija, on direktno cilja barem na zastupničko mjesto u Saboru. Mjesto koje je barem 30-ak puta bolje plaćeno od onog Jerneićevog u Županijskoj skupštini, a uz to dakako ide i zdravstveno i mirovinsko, pa će i penzija naposljetku ipak biti veća. Ipak, prema svemu sudeći, i Babićev naum je, barem zasad, samo “sanak pusti”.
I dok dvojac Belina – Babić cilja na sve kajkavce diljem Hrvatske i dijaspore, “ma gdje oni bili”, Jerneić će se u svom stranačkom programu, barem tako kaže, i dalje zadržati tek na Zagorju.
Hoće li malena zagorska trokraka buha, izlaskom na širu regionalnu scenu postati još manja ili će se ipak pretvoriti u nešto veće i krupnije, ponajviše zavisi od tri “velemožna zagorska mušketira”, koji bi u dvostranačkom političkom okružju, kakvo je danas u Hrvatskoj, ipak trebali “glave deti skup”. Međutim, kad se zna o kakvim se taštinama i međusobnoj netrpeljivosti radi, do toga će ipak jako teško doći. Stoga ćemo u Zagorju zasigurno još dugo pjevušiti onu, od gore poznatu, “Buha sim, buha tam…”
