Jelena Majerić iz Ciglenice Zagorske jučer je proslavila svoj stoti rođendan. Tim povodom, obišla ju je ekipa iz začretskog Doma zdravlja – dr. Srećko Margetić, medicinska sestra Tatjana Brodar – Poslončec i patronažna sestra Danijela Ljubić te načelnik Svetog Križa Začretja Marko Kos. Stogodišnjakinji su donijeli cvijeće i košaru punu voća i slastica, a njihov posjet ganuo ju je do suza.
– Iz Općine? Zbilja su mi ovo poslali iz Općine? – čudila se baka Jelena, koja iza sebe ima dva braka, a rodila je šestero djece – četiri sina i dvije kćeri. Danas su još živi samo sin Franjo (73) i kći Stanka (74). Upravo činjenicu da je nadživjela četvero svoje djece, ističe kao najveću životnu bol.
– Najgore mi je što sam pokopala četvero svoje djece. Evo, jedan je sin bio kod mene jedne nedjelje, pričali smo, i sve je bilo normalno, a onda za dva dana čujem da je umro – priča sa sjetom baka Jelena, koja je udovica već 37 godina.
Sjećanja na mladost
Ponekad ju je, kaže, čak i malo sram što je doživjela tolike godine, a mnogi mladi ljudi tako rano odlaze s ovoga svijeta. Čemu duguje takav dugi životni vijek, ni sama ne zna, jer priznaje kako je život nije mazio. Živjela je težačkim životom, radila na poljoprivredi, a sjećanja na mladost i sada joj se vraćaju.
– Najčešće se sjetim kako sam s kravama odlazila na pašu i imala pune džepove jabuka – otkriva.
S nama je podijelila i jednu anegdotu.
– Radila sam u jednoj tvornici u Svetom Križu Začretju, a bio je jedan muzikaš u Kozjaku. On je donio pogaču i pečenog purana. A tamo su bile sve mlade cure, ja sam bila najstarija među njima. I dođe taj muzikaš, i kaže da narežem kruh i purana, i da svakome dam da se ponudi. Režem ja purana, i dođe šef i kaže:”Kaj radite vi tu?” A muzikaš zapjeva “Tuj smo se sreli, gde se nismo smeli”. A kad mu je rekao: “To je bilo tako čut’, naš šef je hud”, onda se i šef nasmijao. Ali nam je ipak svima skinuo nadnicu – otkriva.
Danas se za nju brine njezina 65-godišnja snaha Stanislava, jer joj je i sin jako bolestan. Svoje dane uglavnom provodi u krevetu, iako tu i tamo prošeće uz pomoć hodalice. No, uglavnom ne napušta svoju kuću jer joj je u ovim godinama to mučenje.
– A kud bi ja hodala? Po birtijama možda? Najljepše mi je tu, na ovom krevetu, dok gledam kroz prozor, u ovu krušku – kaže.
U posljednje vrijeme najčešće je posjećuju medicinske sestre, a za svojeg liječnika ima samo riječi pohvale. No, draže joj je, kaže, da je zdravlje koliko – toliko služi pa da može sama do liječnika, nego da on mora doći k njoj. Posebno joj je srcu drago bilo kada joj je za imendan u posjet došla praunuka iz Krapine, koja je nedavno išla na prvu pričest, kako bi joj čestitala i razveselila je poklonom, jer im je župnik rekao da moraju posjećivati stare i bolesne.
Mir i spokoj
– Bila sam tako sretna kad mi je pričala da ju je župnik pitao koga ima u Začretju, a ona je rekla: “Baku staru sto godina” – otkriva baka Jelena, kojoj obitelj priprema veliku proslavu stotog rođendana.
Mnogo je toga prošla u životu, kako sama kaže, i dobrog i lošeg. Ne zna što je još čeka, iako u ove stare dane jedino traži mir i spokoj. I zato najčešće, dok sjedi na svome krevetu, upire pogled prema raspelu na zidu i moli “Bože, u tvoje ruke predajem dušu svoju”.
