Večernji list od 7. kolovoza 1991. godine, na naslovnoj stranici donio je tekst o zagorskim braniteljima koji su tada branili Vukovar. Među njima su, među nekoliko Zagoraca, bili i tada 22-godišnjak Ivan Jagušić iz Jesenja, koji danas živi u Krapini, te Ivan Čvek, tada 23-godišnjak iz Đurmanca. Obojica su u Domovinskom ratu bila i teško ranjena.
Dočekao ih Blago Zadro
– Bili smo pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a Hrvatske, koja je od travnja 1991. godine bila stacionirana u prostorijama Savezne omladinske radne akcije na granici sa Slovenijom uz Sutlu u Kumrovcu. Tada nas je iz Zagorja u jedinici bilo oko 120. No, prvi teren preustrojem policije u HV, imali smo kad smo pripojeni četvrtoj bojni HV-a. Sredinom srpnja smo krenuli na vukovarsko ratište – u Borovo Naselje, gdje nas je tada dočekao legendarni zapovjednik Vukovara pokojni Blago Zadro. Došli smo s dva autobusa, nas oko 60-ak. Branili smo Vukovar sve do rujna, kada nam je došla smjena, ali kad smo se nakon odmora pokušali vratiti u Vukovar u listopadu, već je bilo kasno. Više nismo mogli, jer je Vukovar već tada bio u obruču. Stoga smo prebačeni na ličko ratište, gdje smo obojica ranjeni i to od minobacačke granate u desnu ruku, i u predjelu leđa na gospićkom području – rekli su nam Ivan Jagušić i Ivan Čvek.
Ratne rane
– Budući smo bili u obiteljskoj kući Ivana Jagušića, pokazao nam je i rane iz Domovinskog rata koje je dobio od minobacačke granate, ali i mnogobrojna priznanja koja je zaradio braneći Vukovar.
– Već onda dok smo bili u Borovom Naselju se vidjelo da ćemo teško obraniti Vukovar s naoružanjem koje smo tada imali, a kako smo bili u obruču nismo mogli dobiti novo. Žao nam je jedino što se više nismo mogli vratiti nazad u Vukovar i pomoći svojim kolegama. Da nas je bilo više i da smo mogli na vukovarsko bojište dopremiti dodatno oružje i oruđe, možda bi uspjeli spriječiti tragediju – rekli su nam ovi vukovarski branitelji.
