Eto, ušli smo u 2017. godinu za koju se svi nadaju da će biti još bolja. Raste nam BDP, povećava se izvoz i potrošnja, smanjuje se nezaposlenost, državna kasa se puni čak i bolje od očekivanog. Stoga bi nam slijedom toga u 2017. godini svima trebalo biti puno bolje. No, moja mama Biserka, već dugogodišnja umirovljenica, baš nešto i nije zadovoljna svim tim pozitivnim ekonomskim pokazateljima. Muči je naime činjenica da su svi u državnim i javnim službama koji dobivaju plaće iz državnog proračuna, dobili svoje božićnice od 1250 kuna, a “penzići”, za razliku od prošle predizborne godine, ove godine ni kune.
– Kad su već doktorima, sveučilišnim profesorima, državnim namještenicima i svima ostalima dali po 1250 kuna, mogli su im dati i “samo” 1200 kuna, a bar 50 kuna dati za nas penzionere. Oni to ne bi ni osjetili na svojim velikim plaćama, a nama bi se ipak bar lijepo vidjelo. Barem da imamo za kupiti dvije, tri čokolade unucima za Božić ili za župnika kad nam dođe u blagoslov kuća. Doista nije u redu, jer ipak smo i mi ti koji smo godinama radili, stvarali bolje uvjete za rad tim istim državnim činovnicima, doktorima, socijalnim radnicima, profesorima, učiteljima… – žalila se majka.
Malo socijalne osjetljivosti za najugroženije, penzionere, ali i brojne nezaposlene, ne bi bilo na odmet, posebno ako se zna da smo i sada u izbornoj godini za općinske i gradske čelnike te župane.
Iako sam u ovom slučaju osobno kao novinar u velikom sukobu interesa, jer mi je s jedne strane mama penzionerka, a s druge strane žena učiteljica, ipak ću se u ovom slučaju prikloniti onim ugroženijim – umirovljenicima. Njih bi se Država ipak, bez osobito velikog troška, barem simbolično, trebala prisjetiti bar za božićnih i novogodišnjih blagdana. Jer, oni se, usprkos godinama, ipak najbolje sjećaju tko im što obećava i tko im koliko daje. A za političare je ipak najvažnije, a morali bi se sjetiti ne samo kada ih trebaju da ih zaokruže, da su i oni glasači.
