Na današnji dan prije 29 godina u prometnoj nesreći na autocesti Nürnberg – München, u blizini grada Ingolstadta u Njemačkoj, poginuo je jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena Dražen Petrović. Hrvatska je tog 7. lipnja 1993. zanijemila, taj je dan zatamnila tragična vijest o pogibiji Dražena Petrovića, našeg najboljeg košarkaša i jednog od najboljih sportaša svih vremena. Košarkaški Mozart, kako su ga svojedobno nazvali talijanski novinari, tragično je preminuo na vrhuncu sportske slave, u 29. godini života. Bio je jedan od najboljih europskih košarkaša u povijesti, koji je Europljanima otvorio vrata NBA lige.
Rođen je 22. listopada 1964. godine u Šibeniku, gdje je s 13 godina započeo veličanstveni košarkaški put. Već u dobi od 15 godina zaigrao je na Baldekinu za prvu momčad Šibenke.
Od 1984. godine igrao je za Cibonu, s kojom je osvojio dva naslova europskog prvaka, a četiri godine kasnije prešao je u madridski Real. Nakon niza trofeja s kraljevskim klubom iz Madrida preselio je u najjaču ligu svijeta NBA, najprije u Portland, a potom – u New Jersey. U majici Netsa ostavio je dubok trag i profilirao se u jednog od najboljih šutera lige. Njegov umirovljeni dres s brojem 3 pod krovom dvorane u New Jerseyju najbolje svjedoči koliko im je značio. Bio je šuter o kojem se i danas s divljenjem priča i radnik kakav se rijetko viđa.
Kao kapetan je predvodio slavnu hrvatsku reprezentaciju koja je na OI u Barceloni 1992. godine osvojila srebrnu medalju, odigravši finalni dvoboj s jedinim pravim američkim Dream Teamom, da bi se desetak godina kasnije nekima iz te momčadi pridružio u košarkaškoj Kući slavnih u Springfieldu. Kao reprezentativac bivše države osvojio je još jedno olimpijsko srebro – u Seulu 1988., te broncu u Los Angelesu 1984. godine.
Posljednju utakmicu za Hrvatsku Dražen Petrović odigrao je 5. lipnja 1993. godine u poljskom Wroclavu protiv Slovenije u kvalifikacijama za EP. Hrvatska reprezentacija se iz Poljske vraćala zrakoplovom, međutim, njezin kapetan je iz Frankfurta prema Münchenu krenuo automobilom s djevojkom Klarom Szalantzy i njezinom prijateljicom.
S Draženovim odlaskom je otišla i najljepša epizoda hrvatske košarke koja se do današnjih dana nije oporavila. Oduševljavao je svojim igrama, ali i odnosom prema sportu. Bio je jednostavan i pomalo samozatajan, iako je uživao planetarnu popularnost. Živio je za košarku i za sport. Bio je nadahnuće generacijama i pamtimo ga kao simbol upornosti, predanosti i rada.
– Lopta, koš i ja. I to je priča koja nema kraja – rečenica je koja ga možda najbolje opisivala kao igrača.
