Krapinčanin Ivan Kozina koji je nedavno diplomirao na Sveučilištu u Innsbrucku sve je samo ne tipičan 24-godišnjak. Kozina je, generalno rečeno, na sve strane. Zaposlen je u obiteljskom biznisu ˝Auto kuća Kozina˝ u sektoru prodaje, ali kako kaže – radi sve što treba bez pravila, bavi se uzgojem borovnica u obiteljskoj tvrtki “Terra Noce”, licencirani je fitness trener… Uglavnom i ukratko, teretana mu je ogromna ljubav, planina drugi dom, a gitara bijeg u drugi svijet. Ovo je njegova priča od koje bi vam mogao zastati dah.
Studiranje van Hrvatske
Kozinu smo upitali u čemu leži tajna i odakle želja za studiranjem van granica Lijepe naše. Odgovor nas zapravo i nije iznenadio. Naime, kako je istaknuo dosta je razočaran akademijama i sveučilištima u Hrvatskoj jer sustav ne prati svjetske trendove što uzročno – posljedično stopira svaki segment za daljnje napredovanje.
– Čista ambicija i motivacija za studiranje vani kao i izlazak iz komfor zone bili su razlozi koji su obistinili moju želju da napredujem. Završiti studij u Austriji je svojevrsno priznanje, a diploma u ruci nagrada. Nemam povjerenja u hrvatski sustav obrazovanja jer postoji još puno mjesta za napredak do kojeg je lakše doći van naše domovine – ispričao nam je.
Motivacija i bogatstvo
– Sportom se bavim od kad sam spoznao sam sebe. Trenirao sam sve moguće – od nogometa i košarke do tenisa, a na kraju sam se pronašao van timskog sporta. Otkrivši fitness i iskustvo dosezanja novih razina to je bilo to. Fitness je kasnije rezultirao ozbiljnim planinarenjem. Intenzivna aktivnost, rušenje granica – to je moja motivacija. To me svakodnevno diže na noge i obogaćuje dan. Da toga nemam ne znam kako bi svakodnevno funkcionirao – ispričao nam je na početku razgovora Kozina pa nastavio:
– Prije svega, radi se o balansu. Tijelo – duh i put na kojem nema varanja. Koliko uložite toliko i dobivate natrag. Teretanu shvaćam kao mjesto istine. Postoje dodaci koji ubrzavaju postizanje rezultata, ali toga nisam zagovornik. Samo prirodni fitness, a tako treniram i ljude. Najjednostavnije rečeno, to je transformacija prirodnim putem iza koje stoji veliki trud i napor. Postignut rezultat ujedno znači i više voljeti sebe, voljeti okolinu oko sebe, biti ofenzivan, mijenjati tijek misli… Sve postaje izazov, čovjek postaje čvršći, a onda se taj mentalitet prenosi i na druge aspekte života.
Zanimalo nas je njegovo mišljenje o natjecateljskom, odnosno rekreativnom sportu, vidi li u tome razliku i koliko sport utječe na nas. Kako je istaknuo, natjecateljski sport nije nužno zdrav, često prelazi fizičke limite, ali ukoliko se radi o rekreativnom sportu ne vidi problem s nekim štetnim nametima od strane tjelovježbe. Slaže se i zagovara mišljenje da djecu od malena treba motivirati i stvarati jake korijene, pozitivno razmišljanje da se razvijaju u tom smislu.
– Svaki sport je dobar sport, on mijenja cijelu populaciju, cijelo društvo. Ništa nije jednosmjerna ulica. Popeo sam se na Kilimanjaro i mislim da bez forme na kojoj sam dugo radio to ne bih uspio. To je jedan od najvećih zahvata u mom životu, bez dileme. To je šest tisuća metara visoka planina što kod nas ni ne postoji. Da biste tako nešto doživjeli morate otići na drugi kraj kontinenta – kaže Kozina koji se na prvu planinu, višu od dvije tisuće metara, popeo s 12 godina što je bio okidač i motiv osvajanja vrhova.
Kilimanjaro
– Priprema za Kilimanjaro je trajala godinama, ali podsvjesno. To mi je bila nagrada za obranu diplomskog rada. Bilo nas je desetero u grupi pod planinarskom palicom Franje Kmeta. Svi smo stigli na vrh, neki teže, neki lakše. Bilo je visinskih bolesti, neugodnih momenata, ali svi smo dali sve od sebe – prisjetio se.
Poznato je kako pri penjanju na visinu višu od tri tisuće metara dolazi do promjene tlaka pa se tijelo mora adaptirati, a da bi to bilo uspješno mora se ganjati jači dah u pokretu. Diše se duboko, a nekad vas može snaći i mučnina, povraćanje, disbalans…
Nema stajanja
– Na pet i nešto tisuća počelo me bacati lijevo – desno. To nisam u životu doživio, ali vidio sam se na vrhu. Skulirao sam se, bilo je teško, no snažna volja, pravilno disanje, ritam, dobra vizija i čvrst duh vode do vrha. Cijeli je uspon trajao osam dana, spavali smo u šatorima, jeli na planini… Jedan neobičan, za neke ljude šokantan način življenja. Ono što je bitno je pomiriti se s činjenicom da nema brzanja. Meni je to bilo jako teško. Teško mi se bilo pomiriti se s činjenicom da moram usporiti jer sam inače u životu naviknut sve jako brzo raditi. Teško mi je bilo usporiti. Bilo mi je muka, ali sam se morao prisiliti. Trebalo je držati jedan tempo, bez brzanja jer siguran ritam i tempo donosi odlične rezultate. To je odluka, nema razmišljanja jer u suprotnom krene loše, a to se ocrtava i na druge segmente života kao što je žaljenje, nakon čega dolazi kriza, sjećanja koja niste realizirali, odluke koje niste donijeli. Ma samo priprema, pucaj, ciljaj – ispričao nam je Kozina, a za kraj uputio poruku koja savršeno ocrtava život:
– Planina je kao život. Imaš zadnjih 200 metara do vrha i onda kreće ono ˝ne mogu više˝, ali baš onda, ta dva posto, čine razliku, nema odustajanja.
