Obitelj Franjčić odlučila je preseliti se iz Zaboka u Sloveniju nakon što su njihovom djetetu, tada 10-godišnjem Tinu s dijagnozom iz spektra autizma, preciznije Aspergerovim sindromom, slomili ruku u školi.
– Više nismo znali što da napravimo. Suprug je radio za slovensku firmu i u samo 15 dana preselili smo se u Mursku Sobotu – rekla je Tea Franjčić u razgovoru za Večernji list, prisjećajući se kako je u Zaboku Tin zlostavljan, kako je doma dolazio krvav, s masnicama, razrezane arkade i s čvorugama na glavi…
– Bacali su ga po podu, šutali nogama, prijetili mu na razne vulgarne načine i to je sve bilo do njegove desete godine, a onda su mu i slomili ruku – prisjetila se Tea, inače majka šestero djece koja uz Tina ima još jedno dijete s teškoćama, sina Vita.
Odlična prilagodba
Obitelj je u Murskoj Soboti tri godine i nije požalila zbog selidbe – naprotiv! Imaju neusporedivo bolja iskustva sa slovenskim nego s hrvatskim zdravstvenim, obrazovnim i socijalnim sustavom, ne samo kad je riječ o Tinu i Vitu, nego i drugoj djeci, pa i njihovim, roditeljskim pravima.
U školi u Zaboku rekli su im da će dječak imati individualizirani pristup, čak je dobio i asistenta koji je trebao biti s njim cijelo vrijeme, ali kasnije su saznali da bi ga za vrijeme odmora ostavljali ispred zbornice, samoga, a svi učitelji bili bi u zbornici, iza zatvorenih vrata. Majka nikad nije dobila ni individualizirani program na uvid.
– I sve bismo to još izdržali, jer je Tin bistar i voli učiti, ali je problem bilo vršnjačko nasilje. Tri sam godine pisala mailove, molila ih da nešto naprave i nikad nitko ništa nije napravio. Uvijek je bio kriv Tin jer on ima autizam, a nakon što su mu slomili ruku razvio je i depresiju, anksioznost, PTSP i razne popratne dijagnoze i od straha uopće nije mogao doći ni 500 metara do škole – dodala je Tea, napomenuvši da još čuva sve mailove koje je slala školi i sve slike ozljeda djeteta.
Djeca su krenula zajedno u redovnu školu
– Prijavili smo tada školu inspekciji, pravobraniteljici za djecu, pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, MUP-u, Centru za socijalnu skrb i Agenciji za odgoj i obrazovanje. U Agenciji smo imali timske sastanke. Inspekcija je dokazala nepravilnosti u školi, za što također postoje nalazi. Škola je dobila i nadzor. Međutim, već je bilo kasno jer je moje dijete bilo uništeno – naglasila je Tea, usporedivši ta bolna iskustva iz hrvatske škole s novom sredinom.
– Kad smo tek došli u Sloveniju, Tin je krenuo u redovnu školu s braćom i sestrama i bilo je u redu. Ja sam poslala sve nalaze, a sa Zavoda za školstvo odmah je dobio individualni program. Brzo smo imali timski sastanak i sve je riješeno u prva dva mjeseca. Dobio je i asistenta, znači svu podršku. Prema odluci Zavoda za školstvo čak je i učionica prilagođena. Imao je svoj didaktički kutak, hrpu pomagala za koja nisam ni znala da postoje u školama, a očito postoje. I to je funkcioniralo dvije godine. Družio se i imao je prijatelje. I ocjene su bile u redu, a onda ga je pretprošle godine napao jedan dečko na igralištu izvan škole i sve mu se vratilo – prisjetila se majka Tea, dodavši kako je tada bio i hospitaliziran na dječjoj psihijatriji jer je bio izrazito loše.
Više o tome možete pročitati OVDJE.
