Piše: mag. psych. Sandro Kraljević
U svijetu u kojem su iscrpljenost, preopterećenost i mentalni zamor postali nova norma, sve više tražimo alate koji mogu donijeti olakšanje. No često zaboravljamo da jedan od najučinkovitijih alata nije ni aplikacija ni knjiga – već vlastito tijelo u pokretu. Fizička aktivnost nije samo pitanje zdravlja ili forme. To je najdostupniji oblik mentalne higijene.
Mozak voli pokret
Kada se krećemo – bilo da hodamo, trčimo, plešemo ili vježbamo – tijelo proizvodi endorfine, poznate i kao „hormoni sreće“. No fizička aktivnost potiče i lučenje serotonina, dopamina i noradrenalina – kemikalija koje su izravno povezane s raspoloženjem, pažnjom i emocionalnom regulacijom.
Na neurološkoj razini, redovita fizička aktivnost poboljšava kognitivne funkcije, ubrzava oporavak od stresa i smanjuje razinu anksioznosti. Nije čudo što se šetnja često koristi kao prvi korak u terapiji kod blage depresije.
Tijelo kao izlaz iz glave
Mentalna iscrpljenost često dolazi iz viška misli. U danima kada mozak ne prestaje „vrtjeti filmove“, pokret nas vraća u tijelo – sada i ovdje. Fizička aktivnost prekida ruminaciju i pomaže da se prebacimo iz glave u iskustvo. To nije bijeg, to je povratak ravnoteži.
Zato mnogi kažu da im najbolje ideje dolaze dok trče ili šeću – jer mozak, kada nije prisiljen rješavati problem, često sam pronađe rješenje.
Granica između rada i odmora
U suvremenom ritmu rada, mnogi više ne znaju kada je dan završio. Radimo iz kreveta, s kauča, na pauzi. Mentalni odmor postaje nemoguć kada tijelo ostaje statično, a mozak konstantno stimuliran.
Fizička aktivnost pomaže da se uspostavi granica – prijelaz iz mentalnog u fizičko, iz analize u iskustvo. Bilo da je riječ o jogi, bicikliranju ili šetnji kvartom, pokret signalizira: dan je završen, sad sam sa sobom.
Nije poanta u rezultatima
Važno je maknuti fokus sa sportskih ciljeva i estetike. Nisu svi treninzi motivirani težinom, brojem koraka ili trajanjem. Pokret kao mentalna higijena ne traži savršen plan – traži kontakt sa sobom.
Kad maknemo pritisak „moranja“, fizička aktivnost postaje prostor slobode, rasterećenja i predaha. I tek tada počinje ispunjavati svoju punu funkciju.
Zaključak
Tijelo nije samo sredstvo rada – ono je i prostor iscjeljenja. Kad ga pokrenemo, pokrenemo i procese oporavka u sebi. U vremenu kad se sve rješava digitalno, fizička aktivnost vraća nas u stvarnost. A u toj stvarnosti, korak po korak, pronalazimo mir koji ne stane u nijednu tablicu ni zadatak. Samo u dah, u pokret, u nas.
