Pripremio: Stjepan Odobašić
Pustinjski beduini. Zovu ih nomadima Bliskog istoka, a oni su utjelovljenje arapskog idela slobodnog čovjeka koji sa stadima deva krstare pustinjama i oazama, čitaju iz zvijezda, podižu šatore daleko od ostatka svijeta i uživaju u neprikosnovenom miru prirode i pastirskog života. Upoznati pustinjske beduine! Tko to ne bi želio? Možda ovo čitateljima zvuči avanturistički i razmetljivo, no namjera autora ovog putopisa nije bila usmjerena u tom pravcu. Za vrijeme boravka u Jordanu ukazala mi se jedinstvena prilika za to. Želio sam vidjeti kako ti ljudi žive, o čemu razmišljaju, kakvi su im običaji. Svojevrsnu intrigantnost dala mi je informacija o slučaju jedne Britanke koja se udala za beduina i ostala živjeti s njim pod beduinskim šatorom. Spomenutu knjigu vidio sam u gradu starih Nabatejaca, jordanskoj Petri, kako je prodaju na jednom improviziranom štandu. No kažu, ništa novo, mnogo se žena iz cijelog svijeta udalo za beduine i prihvatilo njihove običaje i način života. I kasnije kad smo se džipovima vozili po poznatoj pustinji Wadi Rum (čitaj = Vadi Ram) pokušao sam odgonetnuti gdje je ta beduinska posebnost, no dva dana vremena je zaista premalo kako bi ih još bolje upoznao…
Grad u Mojsijevoj dolini
Odsjeli smo u hotelu ‘Golden Tulip’, te u prohladnu večer prošetali malim gradićem Wadi Musa. Ništa posebno. Hotel je osrednji, hrana osrednja. U Petru, grad starih Nabatejaca, došli smo u jutarnjim satima. Teško je povjerovati da smo ovdje i da ćemo vidjeti ovo svjetsko čudo od grada isklesanog u stijenama. Mnogi od vas su ovaj grad vidjeli u filmovima o Indiana Jonesu. Grad je isklesan u stijenama u Mojsijevoj dolini. S nama je jordanski novinar, turistički vodič i vlasnik novinske agencije, Ghassan, veliki poznavalac Petre, njene povijesti te života beduina. Simpatičan i pričljiv, tijekom zajedničkog druženja prozvali smo ga Gazda.
Petra je dobro sakrivena tako da se i ne vidi s ceste. Grad na raskršću karavanskih puteva izgrađen je prije otprilike 2000 godina, no od strane Europljana bio je zaboravljen do prije 200 godina. Pričalo se da postoji skriveni grad, no za sve je zaslužan Švicarac Burckhardt koji je došao u Siriju, naučio arapski jezik i prešao na islam. Putujući po arapskom svijetu došao ovdje i otkrio Petru. Nije nedvosmisleno dokazano kako su Nabatejci nazivali svoj glavni grad. Stari zavjet spominje mjesto u Edomu imenom Sela (stijena, kamen).
U Petru ulazimo kroz dugačak i uzak kanjon, Bab as-Siq, koji se proteže među stijenama višim od 100 metara. Već je sam kanjon fascinantan; stijene mijenjaju boju od bijele, žute, ružičaste, crvene, pa sve do plave. Uz jednu je stranu kanjona vidljiv kanal kojim su Nabatejci s obližnjeg brda dovodili vodu u Petru tako da ni pod opsadom nisu ostajali bez vode.
U razgledavanje možemo ići konjskom zapregom ili jahanjem na konjima. Vozači traže napojnicu od tri jordanska dinara (1 euro = 1 jordanski dinar), no mi se radije odlučujemo za pješačenje. Tako možemo više toga snimiti, a i ne žuri nam se. Treba uživati što dulje u ovoj ljepoti. Izvan Petre nalazi se brdo Jebel Haroun na vrhu kojega je grob Arona, Mojsijeva brata. S tog vrha, uz Aronovu grobnicu, otvara se nevjerojatan pogled na okolicu, na stjenovita brda u kojima je uklesan grad. Petra je grad koji se ne vidi dok ne uđeš u njega.
Prvog beduina susreli smo negdje na polovici putovanja kroz uski klanac, a prodavao je CD-ove s beduinskom glazbom te razglednice. Beduini su inače prije živjeli u Petri, no kako je ovaj grad postao prvorazredna turistička atrakcija, jordanska Vlada iselila je beduine i sagradila im kuće izvan Petre. No beduini se svakog dana vraćaju ovdje kako bi prodavali suvenire i nakit.
Najljepša na svijetu
Dolazi sve više posjetitelja iz cijelog svijeta. Za nekoliko sati u Petri je bilo nekoliko tisuća posjetitelja. U grad možete doći i sa sjeverne strane, no taj dio je puno nepristupačniji. Na vrhu brda nalazi se monumentalna građevina El-Deir gdje su nekada živjeli redovnici. Thomas Edward Lawrence (poznatiji kao “Lawrence od Arabije”), piše u svom djelu Sedam stupova mudrosti: “Petra je najdivnije mjesto na svijetu”. I zaista je imao pravo. Danas se Petra smatra jednom od najvećih znamenitosti Bliskog istoka. Iza manjih krpa oblaka povremeno izviruje sunce, no nije pretoplo. Srećom hodamo i nije nam hladno. Možemo birati između dva restorana – jedan je skuplji drugi jeftiniji. Odlazimo na kavu s kardamonom u onaj jeftiniji, no kava je užasno skupa, cijena je 2,5 JD). Sve je poprilično prljavo. Obilazimo Petru koja je ujedno i arheološki lokalitet, a susrećemo i prvu prodavačicu suvenira, beduinku. Žena je jako lijepa. Nešto zna engleskog, a od nje kupujemo novčiće, jedan nabatejski, te jedan rimski. Dobivam od nje dozvolu za snimanje. Teško joj je odrediti starost, dajem joj 35 godina, no žena ima vrlo lijepe crte lica. Dolazimo do još dvije prodavačice. Jedna od njih pita nas odakle smo. Žena je srednjih godina i obučena u beduinsku haljinu. Pojašnjavam joj o Hrvatskoj kojoj je susjed Italija, klima glavom da zna, no čini mi se da nema pojma ni gdje je Italija ni Hrvatska. Njena petogodišnja kćerka iskorištava našu konverzaciju i nudi mi razglednice Petre. Dijete je vrlo sugestivno i sve čini ne bih li kupio njene razglednice. Njena majka me pita što sam kupio u Petri? Kažem joj stare novčiće! Traži me da joj pokažem. Kad ih je pogledala kaže da su lažni, i odlazi u baraku te iz (tobože) posebno spremljenog plastičnog omota donosi svoje novčiće govoreći da su oni koje sam kupio lažni. Vidio sam prije toga da je kćerki pripremala ručak koji se sastojao od pečenih jaja. U željeznoj kutiji nalazio se žar, uzela je tavu i jaja su začas ispečena, no malena je, vidjevši mene, ostavila jelo i pokušala biti dobar trgovac. Sve je vrlo prljavo, a tava kao da nije od prve upotrebe uopće prana. Ostavio sam beduinke i pošao snimati deve koje njihovi vlasnici iznajmljuju turistima. Jedno jahanje je od 5 do 10 JD. Skupo, ali uzbudljivo. Kasnije smo u pustinji Wadi Rum jahali devu za 3 JD. Deva inače košta oko 5000 – 6000 eura, a na posebnoj su cijeni bijele deve.
Hobs – beskvasni kruh
Pokušavam se cjenjkati s beduinom koji prodaje nanizane deve-zvončiće. Za jedan komplet traži 5 JD. Želim za unuke kupiti dva kompleta, spušta mi cijenu na 4 JD po komadu, a onda ni dinar manje. Pitam kako kako to da je tako čvrst u cijenama. “A gdje je moj profit”, pita me. “Imam četiri žene i 12 djece, moram ih nahraniti”, kaže.
Beduini su inače vrlo gostoljubljivi. Rado će vas pozvati na čaj od mente u svoj šator. Njihovi šatori se prave od devine ili kozje dlake. Ako padne kiša na to, onda kapi klize. Znači, vrlo ugodno je ispod. Inače, oni se u takvim šatorima sele od oaze do oaze, od posla do posla. Pod je prekriven šarenim tepisima, a šatori su podijeljeni u prostor u koji dolaze gosti i dio za obitelj. Obitelj je osnova društva, nekoliko obitelji čini klan, dok nekoliko klanova čini pleme. Beduini (riječ znači stanovnici pustinje) koji žive u Wadi Rumu, jedinoj crvenoj pustinji izvan Afrike, još uvijek žive pravim nomadskim životom. Bave se uzgojem deva, koza, ovaca, seleći stalno svoje šatore u potrazi za pašnjacima.
Već tisućljećima žive na isti način. Ne poznaju granice i to im je danas najveći problem kada prelaze područja Sirije, Jordana, Iraka i Saudijske Arabije. Često su u zatvoru zbog ‘ilegalnog’ prelaza granice, no oni to ne gledaju na taj način. Ne poznaju politiku, iako je u jordanskom paralamentu od 120 zastupnika čak 11 iz beduinskih redova. I izraelski Knesset ima jednog beduina zastupnika. Dnevno im je dovoljna čaša mlijeka, pokoja datulja i malo sira. Rado jedu jogurte koje se zove laban, a glavni im je obrok beskvasni kruh koji nazivaju hobs. Ne zadržavaju se dugo na istom mjestu te traže nove pašnjake i izvore vode.
Vožnja po pustinji
Potrošačka kultura započela je pomalo nagrizati tradicionalan način života beduina, no ne još dovoljno. Neki su napustili deve, kupili motorna vozila, radio-aparate, televizore i sve to instalirali u svoj šator. Zato se ne treba iznenaditi ako na nekom od šatora ugledate satelitsku antenu. Od 6 milijuna stanovnika koliko broji Jordan, jedan posto su beduini. U Izraelu ih ima oko 170.000.
Prava čarolija je započela u pustinji Wadi Rum. Čekaju nas spremni džipovi za vožnju po pustinji. Pjesak je crvenkaste boje, sitan, naprosto vam miluje dlanove kad ga prosijavate kroz ruke. Naš vozač je postariji beduin. U kraćoj foto-pauzi odmara se, a neki vozači su prostrli tepih i mole se. Uz obavezan pozdrav – selam alejkum! uspijevam razgovarati s njima, no na moj pokušaj snimanja reagiraju vrlo burno. Tada na scenu stupa Gazda i uskoro je dozvola dobivena, dobivam dozvolu za snimanje samo njih trojice. Jedan od njih, najstariji, izuzetno je počašćen što sam ga pozdravio na arapskom jeziku. Neki turista je također htio snimati, no odbili su ga. Beduini su ponosni ljudi i nisu baš najsretniji što su se udaljili od tradicionalnog života. Iako su gostoljubljivi, mi stranci, za njih nevjernici, nismo im baš po volji.
Beduini vole da ih oslovite s hadžija, jer to je naziv za muslimana koji je bio na hodošaću u Meki. Ako i nije bio tamo, taj epitet mu godi. Beduini su nevjerojatno veliki vjernici. Vješti su vozači. Dolazimo u prvi beduinski šator gdje nam nude čaj od mente. Jašimo deve, snimamo. Šator je prostran, a zbog turista obitelj je izašla i odmara se na pijesku nedaleko od šatora. Čaj poslužuju muškarci. Sjedamo u džipove i krećemo do sljedećeg šatora udaljenog oko kilometar. Ovdje je već zapaljena vatra. Visoke stijene zaklanjaju sunce, puše vjetar pa nam godi toplina beduinskog ognjišta u šatoru. Domaćini nas časte beduinskim čajem. Časkamo. Naš vodič Ghassan nam pokazuje načine vezivanja ‘keffiyeh’, marame koju nose beduini, Palestinci i općenito Arapi. Jordanska je crvene boje, a palestinska je crna. Ghassan nam daje informaciju da je crna marama s gušćim kockicama zapravo kurdska.
Na obližnjoj stijeni vidim njihove grafite, odnosno obavijesti isklesane u kamenu. To su informacije o tome kojeg je plemena ovo područje, koje sve opasnosti vrebaju itd.
Gledam ta stara izbrazdana beduinska lica. Koliko je životnog iskustva zapisano u tim borama, jer beduin zna svaki pedalj pustinje, gdje će naći vodu, grmići mu pričaju priču o tome kada je zadnji puta padala kiša, znaci u pijesku govore tko je ovdje prije njega prolazio, otkuda je došao, koliko je deva prošlo itd. Kad nekog od njih smrt zatekne u pustinji na istom mjestu se i pokopa, a grob se označava s dva obična kamena uz koje se ostavlja pokojnikova osobna imovina kojom se mogu koristiti putnici. I ovdje je riječ o svojevrsnoj solidarnosti za pustinjske putnike. Pomaganje je glavna vrlina beduina.
Život na prirodan način
Zanimljivo je, kako ističu beduini, da oni gotovo nikada ne traže pomoć liječnika. Žive zdravo i prirodno, a ako su bolesni primijenjuju vlastitu medicinu koja se temelji na ljekovitom bilju. No razlog nije samo u odbijanju, liječnik im je daleko, a nemaju ni zdravstveno osiguranje. U slučaju sukoba nikada ne zovu policiju, jer kako kažu, svaki beduin zna svoja pravila i sami rješavaju slučajeve, a pozivanje policije bio bi znak slabosti. Prisutna je krvna osveta. Jedan muški vrijedi u tom slučaju kao četiri žene. Znači, ako netko ubije muškaraca iz drugog plemena, zauzvrat to pleme može ubiti četiri žene. Osnove pravnog sustava u svijetu beduina su “oko za oko”, “zub za zub” i institut časti. Ovo nigdje nije zapisano, a prenosi se iz generacije u generaciju. Ubojstvo se u beduina smatra opravdanim u tri situacije: krađa deve, kad muškarac uvrijedi ženu i kod bračne nevjere. U takvim slučajevima smrću se kažnjavaju i žena i muškarac. U sukobu dviju obitelji posreduje treća obitelj. Suđenje se zasniva na svjedocima, a u slučaju krivokletstva beduin izgubi čast, što mu je najteže u samoj zajednici. Ako se na sudu kao svjedok pojavi žena, njeno svjedočenje nikada nije upitno, jer se smatra da žene beduina ne lažu. Žena bez odobrenja oca ili muža ne može ništa učiniti, pa joj je položaj otežan, a ne može si pomoći ni u slučaju fizičkog zlostavljanja.
I na kraju jedna zanimljivost. Mladi beduin Ahmet Ramzi, koji turistima i vjernicima koji pohode ove krajeve iznajmljuje devu, kao “taksi”, za 10 dolara, da se na njoj popnu pod sam vrh Mojsijeve gore, je rekao: “Mi beduini, 100 kilometara odavde u svim pravcima, redovito (uz islamske blagdane) slavimo tri sveca: Mojsija, svetu Katarinu i svetog Jurja. Od obitelji do obitelji redovito slavimo i druge kršćanske svece”. To nam je kasnije potvrdio i naš jordanski vodič, istaknuvši da ovdašnji muslimani priznaju sve proroke.
Snimamo posljednje kadrove pustinje Wadi Rum i uživamo u njenim ljepotama. Na maloj dini tragovi pustinjskog guštera. Pustinja je okrutna. Dani su vrući, a noći hladne. Nema vode ni struje. Hrane nema u izobilju, a do vode se teško dolazi. Nema ljepšega nego navečer uz vatru s beduinima obučenim i njihove galabije slušati beduinsku glazbu, gledati vedro zvjezdano nebo i piti čaj od mente. Kad su jednog beduina pitali što bi učinio da mu netko dade milijun dolara on je spremno odgovorio: “Otišao bih u pustinju, podigao šator, te kupio još koza i dvije deve”.
