Kad dvoje prijatelja iz Poznanovca i Zlatar Bistrice odluči spojiti ljubav prema kulturi, sushiju, animeima i kartama — nastane priča koja vodi ravno do Japana. Zrinka Jurec i Denis Bosak nisu tipični putnici. Oni Japan nisu posjetili da bi ga “precrtali s liste”. Oni su ga doživjeli, prešli ga vlakom, upili ga svakim osjetilom, upoznali kroz ljude, nesporazume i sushi s trakom. A sve je zapravo počelo u – srednjoj školi.
Od školskih ratnih nogu do japanskih vlakova
– Išli smo skupa u srednju školu u Zlataru, ali nismo se družili. Bili smo na ratnoj nozi. Dogovor je bio da se smijemo vrijeđati i da se nećemo ljutiti. Ja sam se ipak ljutila – kroz smijeh priznaje Zrinka.
– Na maturalcu smo počeli kartati ‘mau-mau’, iako Zrinka mrzi karte. Ali je kartala cijelu godinu. Od onda se nismo prestali družiti – dodaje Denis.
Prijateljstvo se nastavilo kroz fakultet, a na Zanzibaru su si, usred bijelih plaža i ugodne tropike, obećali da sljedeća postaja mora biti Japan.
Zašto baš Japan?
– Ako ne možeš posjetiti sve na svijetu, odabereš četiri lokacije. Za mene su to sjever, jug, istok, zapad. Jug je bio Zanzibar, a istok Japan – zbog animea i kulture – kaže Zrinka.
– Ja sam krenuo s ljubavlju prema sushiju, a anime je došao kasnije. Zrinka me navukla. Prvi pravi anime mi je bio ‘Death Note’, onda ‘Tokyo Ghoul’, ali ‘One Piece’ je najveća ljubav – govori Denis s entuzijazmom.
Planiranje putovanja: skuplje, ali vrijedno
Planirali su sve osam mjeseci unaprijed. Karta? 1200 eura, Frankfurt – Tokio – Zürich. 14 sati u zraku, dva kofera i ručna prtljaga.
– Budžet mi je bio 5000 eura i prošla sam ispod. Zadovoljna sam – kaže Zrinka.
– Sve bi kasnije bilo skuplje. Uspjeli smo posjetiti Japan taman u razdoblju kad je yen bio slab – dodaje Denis.
Lokalci, turisti i arigato
Unatoč mogućim strahovima od kulturnog šoka – šoka nije bilo.
– Ni malo. Prvo što smo doživjeli su bile instrukcije na aerodromu – sve su objašnjavali Pokemoni. I hrana u avionu bila je top. Ogromna videoteka filmova – govori nam Denis dodajući kako ih je let zapravo odveo preko Grenlanda do Dalekog istoka.
Odmah po dolasku, osjećali su se kao kod kuće – iako su TikTok algoritmi govorili drugačije.
– Svi videi su nas strašili kako će subway biti horor. Kako će to testirati naše prijateljstvo. A zapravo – jednostavno je za navigaciju, Google se oboji u istu boju, znaš točno u koji vagon ući. Autobusi jesu zbunjujući, ali kao i ZET, preživiš – objašnjava Denis naglašavajući kako je sve dvojezično, naravno na japanskom i engleskom.
Zahvaljujući internetu i boji tragova na podu, nisu se nikad izgubili. Japan ih je impresionirao i efikasnošću i trudom domaćina da pomognu, iako lokalci ne govore engleski.
– Dolazile su nam bakice s tabletima i Google Translateom. Ne pričaju engleski, ali žele pomoći – ističe Zrinka naglašavajući kako se striktno drže toga oko čega vam pomažu i ništa drugo.
Kroz Kyoto, Nagano, Tokyo i Hakone vozili su se vlakovima, koristili Suicu karticu i družili se s lokalcima. U jednom baru u Kyotu stvorili su i nova prijateljstva.
– Bili smo kod jednog vlasnika bara dvije večeri zaredom. Grlili smo se na kraju. Zapamtio je čak kako se zovemo – prisjeća se Denis.
Hrana, gastronomija i pokoja greška
A o napojnicama su brzo naučili lekciju.
– Napojnica je uvreda. Ako daš – za tobom trče s bombonima i klanjaju se dok ne nestaneš iz vidokruga – kaže Denis.
– Za mnom je žena iz trgovine istrčala da mi vrati jedan yen – dodaje Zrinka.
Japanska prehrana bila je kulinarski izazov. Iako su oboje veliki gurmani, nisu izbjegli kulturološke gafove.
– Pojeo sam začine za juhu prije nego se juha zakipila. Striček mi je rekao ‘No-no, inside soup!’ – govori nam Denis.
– Stavila sam ražnjić s tunom u usta, a trebalo ga je peći. Jedina sirova stvar koju nisam smjela jesti! – smije se Zrinka.
S druge strane, sushi je bio spektakl. Brza usluga, ekrani, pokretne trake, sve s besplatnim zelenim čajem. Ali i jedna želučana viroza.
– Sushi je najbolji. U Zagrebu ga više ne mogu jesti, moram zaboraviti kako je bilo u Japanu. Na traci do tebe dolazi hrana, klikneš na ekranu, fast food u raju – govori nam Denis.
– Sake se pije iz čaše koja se prelijeva u drvenu kutiju. Nemaš pojma kad te opije. Tekuća radost – dodaje.
– Usred sakea mi je banka blokirala karticu. Pokušavam im objasniti da sam u Japanu. Bizarno – prisjeća se anegdote Zrinka.
– Sve smo jeli isto, ali mene je pokosilo. Valjda imunitet – dodaje Zrinka.
Život u Japanu?
Spavanje? Minimalističko. Hoteli bez lifta, sobe u kojima ne možeš otvoriti kofer osim na krevetu, papirnati zidovi.
– Sobe su ekstremno male. Ali imaju dušu, baš su kako si zamišljamo Japan – kaže Denis.
Posjetili su i digitalni muzej, planinski park Hakone, planinu Fuji, muzeje samuraja i parfema, a Zrinka je upozorila: “U Planets muzeju sve je u ogledalima. Ne nositi suknju!“
Japan ih je očarao – organiziranošću, čistoćom, tehnologijom, ali i duhovnošću.
– U toj vrevi uspio sam naći mir. Uzeo bih iz Japana tu disciplinu i duševni balans – zaključuje Denis.
– Drago mi je da sam otišla, ali meni je tri tjedna bilo dovoljno. Volim odmore na plaži, ne skakanje od mjesta do mjesta svaki dan – dodaje Zrinka.
Što je iduće?
– Denis hoće na Novi Zeland, ja možda u Dominikansku Republiku. Ali tko zna… – kaže Zrinka.
– To sam rekao i za Japan – smije se Denis.
Ako vas zanima Japan, oboje imaju isti savjet:
– Odite dok je yen još slab. I smršavite prije – jer je hrana nevjerojatna – zaključuju Denis i Zrinka.
