Na prvi pogled, Ivan Benc je tihi čovjek iz Pregrade, slobodni umjetnik, skroman Zagorac. Ali iza tog pogleda skriva se avanturistički duh koji se ne miri s granicama – doslovno! Biciklom je prošao cijelu Europu – i još dalje. A nedavno se vratio s puta u Armeniju, koji nije bio samo geografski (turistički), već i osobni, duhovni i egzistencijalni.
– Imam 58 godina i ovo je moj ispušni ventil. Bicikl mi je postao produžetak mene samog – sloboda, putovanje, upoznavanje novih ljudi i krajeva. To je ono što čovjek često propušta u životu. Kad sve to spojiš, dobiješ mir. A to je neprocjenjivo – započeo je Benc.
Kako je sve počelo
Ivan nije uvijek bio turing biciklist. Prvi ozbiljniji put dogodio se 2017. godine.
– Te godine prvi put sam se uputio na malo udaljeniju rutu, u Srbiju. Onda sam išao do Dubrovnika, pa se vratio. Sljedeći je bilo Pariz, i to mi je otvorilo oči. Putovao sam amaterski, bez plana i pripreme. Koliko je bilo gušta, toliko je bilo i muke. Ali taj osjećaj kad stigneš negdje vlastitim snagama, to se ne može usporediti ni sa čim – prisjeća se Ivan.
Od tada su uslijedile destinacije koje većini ljudi zvuče kao destinacije za avionske karte i vodiče – Albanija, Rim, Španjolska, Bilbao, Lurd, Camino de Santiago, pa čak i Nordkapp – krajnji sjever Europe.
– Do Nordkappa sam planirao i godinu dana ranije, ali sam odgodio. Do tamo je 4000 kilometara – trebaš biti i fizički i mentalno posložen. Nije to turistički izlet, to je putovanje koje mijenja čovjeka – govori Benc.
Biciklom u Aziju – što dalje od poznatog
Ove godine odlučio je napraviti nešto drugačije – zakoračiti u Aziju.
– Rekao sam si – idem dalje! Krenem od ideje, i kad se ta ideja usidri, sve drugo je priprema. Ne volim komercijalna putovanja. Ne volim avione. Ako ne mogu sjesti na bicikl i doći negdje vlastitom snagom, onda me to ne zanima – kaže Ivan.
Put je vodio kroz Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku pa sve do Turske. Svaka zemlja imala je svoje izazove.
– Problem nije tih 1600 kilometara do Turske – to pređeš. Problem je što nemaš biciklističku infrastrukturu. Ceste su planinske, prometne, stotine šlepera. Moraš imati rezervnu snagu. Moraš biti spreman na nepoznato – i fizički i mentalno – objašnjava Benc.
Ulazak u Tursku bio je prvi veliki susret s drukčijom kulturom, drukčijim sustavom.
– Kad sam prelazio granicu, stroga kontrola – skeniranje očiju, provjera putovnice. Turska nije EU, ali kad te puste – postaješ slobodan. Ljudi su nevjerojatni. U početku si zategnut, ali kad shvatiš koliko su susretljivi, bude ti žao što si uopće sumnjao – prisjeća se Ivan.
Život na cesti: ljudi, čajevi i šatori
Iako putuje sam, Ivan nikada nije stvarno sam.
– Tamo ljudi zapravo nađu tebe. Ti si im fascinantan – jedinka koja se pojavila niotkuda na biciklu. Priđu ti, pozdrave te, nude čaj, pecivo. Policija me jednom probudila u parku pored džamije – samo da pitaju jesam li dobro. Kad sam im rekao da sam biciklist i da ću još malo ostati, rekli su da slobodno ostanem. Htjeli su provjeriti ako mi štogod treba. To je karakter tog prostora. Imaš osjećaj da si zaštićen, iako si daleko od doma – kaže Benc.
Posebno ističe Kurde.
– Kad dođeš na istok Turske, među Kurde, oni te doživljavaju kao putnika – kao svog, ne kao zapadnjaka, jer tamo je nomadski život nešto normalno. Kažu “Ti si Slaven”, pa se krenemo sporazumijevati – oni na ruskom, ja na hrvatskom – objašnjava.
Gruzija i Armenija – povratak u vrijeme
Nakon Turske, ulazi u Gruziju i onda Armeniju – zemlje koje, kako kaže, izgledaju kao da su zapele u 80-ima iz turističkog aspekta, ali i gospodarskog.
– U Batumiju imaš moderne zgrade, a kilometar dalje – krave na cesti. Ljudi žive vani, sve se događa na ulici. To je kao povratak u djetinjstvo – opisuje Ivan.
Penjanje do planinskog prijevoja na 2500 metara bio je najteži dio puta.
– 10 dana sam se penjao. To nije bilo putovanje – to je bila borba. Ali to je i bio najljepši dio. Prava Gruzija. Riječni kanjoni, tišina, priroda – bez turizma, bez suvenira, samo ti i planina – kaže.
Ulazak u Armeniju bio je pun neizvjesnosti – pogotovo jer je dolazio iz Turske.
– Njihove granice s Turskom su zatvorene godinama. Ne vole se. Ali kad sam ušao, sve je bilo u redu. Ljudi te poštuju, vojnici ti salutiraju, zažele sreću. Nema puno znakova, pa ni raskrižja nisu označena. Moraš se snaći – priča Benc.
Pitanje hrane: rizici i lekcije
Prehrana je bila poseban izazov.
– Nisam dovoljno jeo. To je bila pogreška. Prešao sam na njihovu hranu – lagana, puno juha, peciva, nema fast fooda. Imao sam krizu – dehidracija i trovanje. Moraš jesti često i dovoljno, jer 2000 kilometara s biciklom je iscrpljujuće – kaže Ivan.
Na svojim dugim putovanjima Ivan Benc često nosi hrvatski grb na leđima – i to nije ostalo nezapaženo, ni u najudaljenijim krajevima.
– Puno ljudi radi u Njemačkoj, pa su po grbu na leđima skužili da sam Hrvat i častili me. Na istoku su jako gostoljubivi. Kao gost moraš popiti onaj njihov čaj, to ti je znak gostoprimstva. Ponude ti nacionalno pecivo, pitaš nešto – odmah svi pomažu. Imaš osjećaj da nisi stranac, nego netko tko je tu dobrodošao. I u Turskoj po grbu znaju odakle sam i znaju za Dinamo što me iznenadilo – rekao je Ivan.
Balkan, politika i granične igre
Na povratku – Grčka, Bugarska, Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Bosna. Najveći šok: Srbija.
– Srbi me nisu pustili iz Kosova, jer za njih to nije granica. Našao sam se u sivoj zoni. Nisu rekli ništa ružno, ali sam znao da moram promijeniti rutu. Vratio sam se kroz Crnu Goru. To su stvari o kojima moraš razmišljati ako ideš biciklom – nemaš backup plan. Bicikl nije avion – ne možeš samo okrenuti i preskočiti par država – kaže Benc.
Sloboda kao zrak
Kad se nakon 50 dana vratio u Pregradu, trebao mu je dan-dva da se vrati u realnost.
– Nakon mjesec dana na biciklu, zaboraviš na svakodnevicu. Ne plaćaš gorivo, ne plaćaš parking, samo voziš. I to ti postane normalno. Kad se vratiš, sve ti je preglasno, prebrzo, previše – kaže Ivan.
Bicikl i alat
Bicikl mu nije skup – aluminijski okvir, dobro održavan.
– Karbon ne dolazi u obzir – prekrhak. Pravi putnički bicikli su od čelika. Moj košta oko 1600 eura, ali imaš ih do 5000. Nije u cijeni stvar. Važno je da se može servisirati. U Armeniji ti nitko nema ključ za moderne bicikle. Zato imam klasiku, da ne stanem zbog sitnice – objašnjava Benc, dodajući kako na takvim putovanjima susreće i bicikliste iz puno bogatijih zemalja, a oni su opet na istom takvom biciklu.
– Isto tako, kad sam jednom u Aziji mijenjao gumu, ljudi bi stali i ponudili pomoć ili prijevoz. A kako mogu te sitnice odraditi sam, na kraju bi mi držali kišobran kao suncobran – prisjeća se Benc.
Što dalje?
Sljedeća destinacija: Afrika. Plan je krenuti prema Tunisu, preko Sicilije, pa možda čak i Alžir i Libiju. Povratak preko Gibraltara.
– Ne znam točno. Ali znam da će bicikl biti uz mene. Ljudi mi vele da sam lud, neki mi se dive. Ja im samo kažem, “Moraš probati”. Prvi korak je najteži. Ostatak te nosi pedala – zaključuje Ivan Benc.
