Svake godine na Festivalu kajkavskih popevki u sklopu ‘Tjedna kajkavske kulture‘ u Krapini, uvučemo se u backstage kako bi pronašli ‘zvijezdu večeri’ za intervju i fotosession. I svake godine nas ostali izvođači pristojno upute k njoj ili nam je pomognu pronaći u garderobi, ali ove godine kad smo rekli koga tražimo, svi bi zastali – jasno i zašto. Tražili smo upravo idola mnogih naših pjevačica – jednu jedinu Tatianu Cameron – Tajči.
Posebno nas se dojmilo koliko su ostali izvođači imali riječi hvale za našu legendarnu pjevačicu koja godinama živi u Americi. A nakon intervjua nam je postalo jasno i zašto, kao što vjerujemo da će i čitateljima.
Ove godine ponovno nastupate na Festivalu kajkavskih popevki s novom pjesmom “Mati moja“. Kako je pjesma nastala i što za Vas osobno predstavlja?
Moram se vratiti u 2012. godinu, kada me glazbenik i skladatelj Hrvoje Herček nazvao u Ameriku i rekao da ima pjesmu “Črlena hiža”, koju je želio da upravo ja izvodim na Festivalu kajkavskih popevki. Pjesma je prekrasna, emotivna i publika ju je odmah toplo prihvatila. Najljepši “bonus” tog nastupa bio je što smo Hrvoje i ja postali i ostali dobri prijatelji.
Ove zime Hrvoje mi je spomenuo da bi napisao pjesmu inspiriranu mojom mamom, našim stalnim susretima i odlascima. Njega je posebno dirnula njezina snaga, beskrajna ljubav, brižnost i unutarnji mir. Bio je otvoren i za moje prijedloge i dopune, pa smo oboje potpisani kao autori teksta. Zato je ova pjesma izuzetno osobna, emotivna i iskrena. Na kraju se čak simbolično pojavljuje i motiv ‘Suze za zagorske brege’, pjesme koja u našoj obitelji ima posebno značenje.
Glazbeni aranžman, za koji su zaslužni Toni Eterović i Hrvoje Herček, donosi dodatnu dubinu pjesmi. Posebnu čar dala je i gitara koju je snimio nashvilleski country glazbenik David Langley, s kojim već dugo surađujem i koji vrlo dobro razumije hrvatsku glazbu.
Naravno, presretna sam što je moja mama dobila svoju pjesmu. Iako sam joj već jednom posvetila skladbu (“Mojoj majci”), ova je posebna jer je na kajkavskom dijalektu.
Nakon 35 godina ponovno ste izveli “Dve reči za domaju“, pjesmu s kojom ste prvi put nastupili na krapinskom festivalu 1990. godine. Kakve emocije Vas vežu uz taj nastup i sjećate li se tog trenutka?
Bila sam jako, jako uzbuđena. Vrlo mlada sam počela pjevati i puno putovati, ali u duši sam uvijek bila jako privržena domu. Moj tata je prekrasno pjevao kajkavske pjesme, kod kuće smo uvijek govorili kajkavski, a s mamom i njezinom obitelji provela sam divne trenutke u Zagorju. Obožavala sam zagorske brege, ivančice, dvorce, kletice, pjesme o pajdašima i domu, tu jednu idiličnu sliku Zagorja iz knjiga i priča moje mame. Zato mi je nastup na krapinskom Festivalu bio više od običnog koncerta, bio je potvrda da sam prihvaćena u “našem kraju”, što je ponekad najteže postići.
Zrinko Tutić napisao je “Dve reči za domaju”, a ja sam je jedva otpjevala od prevelike emocije. Posebno mi je bilo drago što su sa mnom nastupile ‘Zvjezdice’, među njima i moja sestra Sanja, koja je tada imala samo 15 godina. Inzistirala sam da na pozornici imam košaricu s ivančicama (iako su ih, zbog godišnjeg doba, morali zamijeniti margaretama) i mašlek u kosi.
Taj mi je nastup zaista jako puno značio, čak sam u jednom intervjuu izjavila da mi je krapinski Festival bio draži od Eurosonga.
Snimali ste i prigodni videospot za pjesmu “Mati moja“ u Dvoru Veliki Tabor. Kako je to izgledalo iskustvo i koliko Vam je važno vizualno ispričati priču kajkavske pjesme?
Da, Hrvoje i ja producirali smo videospot koji je osmislio i snimio moj sin Blais (Blaž). Snimali smo na prekrasnim lokacijama na Vuglec Bregu i u dvorcu Veliki Tabor s izvrsnom ekipom: glumica Sanja Sumrak utjelovila je moju mamu, američka glumica Chloe Stowe odigrala je ulogu mlade Tajči, a glumac i edukator Zvonko Novosel bio nam je sjajan glumački mentor.
Blais je spot zamislio kao kratki film: današnja Tajči pjeva o svojoj majci i obraća se “mlađoj verziji sebe”, koja u daljini misli na svoju majku te osjeća i tugu i snagu. Kroz male detalje i trenutke, koji djeluju poput znakova, mlada Tajči se vraća majci i opet odlazi, jer takav je život.
Vjerujem da smo uspjeli vizualno prenijeti i pjesmu i emociju. Posebno će publika u dijaspori prepoznati ljepotu i dušu majke i u smislu osobe koja nas je rodila i u simboličnom značenju majčice zemlje.
To je priča koja pripada svima, ne samo onima koji žive daleko od doma. Mnogi od nas nemaju mogućnost dovoljno vremena provoditi s roditeljima, zato se neizmjerno veselimo svakom susretu, a rastanci uvijek bole.
Vaša majka je rodom iz Vrbnog kraj Bednje. Osjećate li osobnu povezanost s kajkavštinom i kajkavskom glazbom, možda i kroz obiteljsku tradiciju?
Mama je odrasla na bregu Brački kraj Vrbna pokraj Bednje. Oduvijek sam voljela slušati njezine priče iz djetinjstva o običajima, o kravi koju je vodila na pašu i kojoj je pjevala, o mladim krumpirima koje bi kriomice izvadila iz gredica da počasti društvo, o Badnjoj večeri i faldicama na opravi koju je njena mama peglala s njom u koritu.
Bila je najmlađa od sedmero djece i njezina ljubav prema svojoj majci prenosila se i na mene, a danas je osjećaju i moja djeca. Uz maminu obitelj naučila sam puno o vrtlarenju, začinima i povrću. Čak i u Americi imam jedan trs Izabele, od kojeg svake godine napravim domaći pekmez (dok se ne odvažim okušati u vinu).
Ponosna sam što moj bratić Velimir Polančec tako predano njeguje bednjanski govor i običaje, jer je to divno nasljeđe koje i moji sinovi mogu doživjeti i osjetiti. Upravo kroz takve priče, običaje i pjesme, moja povezanost s kajkavštinom i kajkavskom glazbom postala je duboko osobna, ona je dio mog identiteta i moje obitelji.
Kako Vam ‘leže’ pjesme na kajkavskom jeziku? Osjećate li se slobodno i autentično kada ih izvodite, ili je to ipak drugačiji izazov u odnosu na pop glazbu kojom ste se proslavili?
Kajkavske pjesme mi, zapravo, najbolje ‘leže’ jer sam njih prve i pjevala. U pop glazbi sam se trebala prilagoditi (hahaha). Kada sam se školovala, prije mnogo godina, na zborovima, satovima glazbenog i svim školskim priredbama, obavezno smo pjevali i kajkavske pjesme.
Moj tata je prekrasno pjevao zagorske i zagrebačke popevke, a u našem su se autu uvijek pjevale pjesme, svi zajedno: mama, tata, sestra i ja. Zato mi je kajkavština zapravo prirodni jezik glazbe, onaj u kojem se osjećam autentično i slobodno.
I na koncertima u Americi, gdje najčešće nastupam za američku publiku, gotovo uvijek otpjevam ‘Suzu’ ili ‘Pa po lojtrici gor i dol’. Publika se oduševi, čak i pjeva refren sa mnom, pa na trenutak napravimo pravi “štimung” kao doma. Posebno je lijepo kada nastupam sa sestrom Sanjom, tada te pjesme imaju još topliju i dublju dimenziju.
Imate li svoju omiljenu popevku s Krapinskog festivala – bilo da je riječ o Vašoj pjesmi ili interpretaciji nekog drugog izvođača?
Jako mi je teško izdvojiti samo jednu, ali ako moram onda su mi ‘Suza za zagorske brege’ i ‘Pod starim krovovima najdraže’. To su pjesme koje u sebi nose toliku emociju, da ih uvijek doživljavam kao dio svoje obiteljske i glazbene priče.
Naravno, posebno mjesto u mom srcu imaju i moje tri popevke: ‘Dve reči za domaju’, ‘Črlena hiža’ i ‘Mati moja’. Svaka od njih vezana je uz jedno posebno razdoblje u mom životu i svaka nosi priču koju publika prepoznaje i osjeti.
Ove godine nastupili ste i na retrospektivnoj večeri, uz živu glazbu pod ravnanjem maestra Siniše Leopolda. Što za Vas znači biti dijelom te večeri, u kojoj se slavi tradicija i povijest festivala?
Bila sam počašćena prilikom da nastupim na retrospektivnoj večeri i da izvedem ‘Suzu za zagorske brege’ pod ravnanjem maestra Siniše Leopolda. Smatram da je velika čast pjevati pjesmu koja je neslužbena, ali sigurno i najvoljenija himna Zagorja.
Uvijek se trudim, gdje god bila, promovirati zagorsku kulturnu baštinu, prirodne ljepote, tradiciju i dušu ljudi, jer zaista imamo mnogo toga vrijednog što treba čuvati i dijeliti sa svijetom.
Maestro Leopold je jedan od velikana naše glazbe i svaki susret i suradnja s njim za mene su veliko veselje i inspiracija.
Iako ste na Festivalu nastupili samo dva puta, Vaša izvedba ‘Dve reči za domaju’ ostala je trajno upamćena. Kako to objašnjavate – što je to u toj pjesmi i Vašoj interpretaciji što se toliko dojmilo publiku?
Mislim da je tajna u ljubavi prema domaji, osjećaju koji svi nosimo u sebi. Pjesmu sam otpjevala iskreno, iz srca i vjerujem da je publika upravo to prepoznala.
Moguće je da je dojmu pridonijela i košarica s ivančicama (ili margaretama), jer sam time napravila odmak od imidža “velike nedostižne zvijezde” i pokazala ono što zapravo jesam – obična djevojka iz naroda, povezana s tradicijom i svojim krajem.
Pjesma sama po sebi je prekrasna, a stih “tak malo nam treba da bolje nam bu, gda ruke si daju, svi kaj su z nami tu” uvijek je aktualan, i svi u sebi čeznemo za tim zajedništvom i toplinom doma. Mislim da je upravo taj osjećaj ono što je publiku toliko dirnulo i ostavilo trajni dojam.
Kako doživljavate ovogodišnji povratak na krapinsku pozornicu – imate li tremu, i što očekujete od ovogodišnjeg festivala?
Nemam tremu, osjećam samo radost, zahvalnost i čast. Poseban je doživljaj pjevati pjesmu posvećenu majci dok ona sjedi u publici, sigurno će biti trenutaka ispunjenih emocijama.
Veselim se dijeliti pozornicu s talentiranim mladim umjetnicima i dragim kolegama, uživati u druženju i malo se opustiti u Krapini. Očekujem da će mi srce biti puno i da ću ponovno naučiti nešto novo te se obogatiti ljubavlju.
Posebno me vesele i nošnje, ovo je prvi put da nosim tri različite nošnje na jednoj manifestaciji. Provela sam prekrasno vrijeme u depou nošnji s gospođom Davorkom i ekipom, osjećajući njihovu predanost i ljubav prema folklornoj baštini. Zaista je divno biti dio te priče.
Kada sam se preselila u Nashville, okružen bregima sličnim zagorskim, proučavala sam country glazbu i njezine izvore. Zadnjih godina posvetila sam se jazz glazbi, dublje istražujući njezinu povijest i izraze. Sve više cijenim glazbu koja čuva svoj izvor, ali se ne zatvara u prošlost već živi kroz nove interpretacije. Tako tradicija stalno raste, obogaćuje se ljubavlju, a svaki glazbenik u nju utka djelić svog srca i duše, čineći naše kulturno bogatstvo još vrjednijim.
Upravo taj duh osjetim i u radu organizatora, dirigenta, aranžera, glazbenika, sponzora i publike Festivala kajkavskih popevki, koji ga svih ovih godina njeguju i čuvaju.
Nakon velike pop karijere u Hrvatskoj, pa života i rada u Americi – kako danas gledate na svoj glazbeni put? Vraćate li se glazbi na drugačiji način, s više osobne dubine i emocije?
Od malena pjevam s emocijom. Znala sam reći da moj primarni instrument nije vokal ili klavir, iako sam završila klasični klavir u srednjoj glazbenoj školi V. Lisinski u Zagrebu – nego srce.
U Ameriku sam otišla na glazbeno školovanje i nikad nisam prestala nastupati, stvarati glazbu, pisati, producirati i educirati se. Uvijek imam glazbenog mentora s kojim radim, jer volim učiti, nadograđivati se i razvijati svoj izraz. S godinama, iskustvom i tisućama koncerata stekla sam zrelost i životno iskustvo koje se jasno osjeti u mojim sadašnjim interpretacijama.
Lijepo je doći do faze u glazbenom putu kada se ne moramo natjecati ili dokazivati, nego možemo dati sve što smo naučili, podržati mlade glazbenike i veseliti se uspjesima svojih kolega. To je za mene prava definicija uspjeha, koja donosi duboko zadovoljstvo, radost i mir.
Raduju me nove suradnje, prekrasni glazbeni doživljaji, budući koncerti i susreti s publikom starom i novom, u svijetu, a posebno doma.
Pozivam sve da me zaprate na Instagramu @tajcicameron i da pogledaju spot mog sina, studenta treće godine filma na Savannah College of Art and Design, za pjesmu “Mati moja” na mom YouTube kanalu @TajciCameron.
