Povodom današnjeg Svjetskog dana učitelja, posvećenog prosvjetnim radnicima koji svakodnevno brinu o našim mladim generacijama, odlučili smo skrenuti pažnju na često zanemareno područje obrazovanja — rad u malim sredinama i područnim školama. Upravo tamo razgovaramo s učiteljicom Ivanom Kmetić, koja već četiri godine predano radi u maloj područnoj školi u Slatini Svedruškoj, na području općine Petrovsko u Hrvatskom zagorju.
Cijela škola ukupno broji oko 40 učenika, raspoređeni su u četiri razredna odjela, a Kmetić je učiteljica u 4. b razredu.
Njezin put do učiteljskog poziva započeo je na neuobičajen način, kroz umjetničku školu i ljubav prema likovnoj kulturi. No, jedan je savjet mentorice usmjerio njezinu strast prema djeci i podršci njihovom razvoju, čime je pronašla svoj pravi poziv. Ivana nas kroz razgovor vodi kroz izazove i radosti života u maloj školi, u kojoj broj učenika nije prepreka za stvaranje topline, zajedništva i kvalitetnog obrazovanja. Otkriva nam kako izgleda svakodnevica u školi u malom selu, kako se gradi suradnja s roditeljima i lokalnom zajednicom, te što ju motivira da s ljubavlju i strpljenjem nastavi svoju važnu i odgovornu ulogu.
Kako je izgledao Vaš put do učiteljskog poziva i što Vas je potaknulo da odaberete rad baš u jednoj maloj školi poput ove područne u Slatini Svedruškoj?
Moj put do ovog poziva počeo je kroz umjetnost. Završila sam umjetničku školu jer sam u početku željela biti učiteljica likovne kulture. Na državnom natjecanju u Puli, mentorica mi je savjetovala da razmislim o učiteljskom pozivu jer je u meni prepoznala ljubav prema djeci i želju da im budem podrška u svemu, ne samo u likovnom izražavanju. Taj savjet mi je pomogao da donesem odluku koja me oblikovala i odvela u učiteljstvo.
U Petrovsko sam došla prije četiri godine, odlukom Županije. U početku nisam znala što očekivati i priznajem da me ta mala škola izvana pomalo rastužila jer je izgledala skromno. No, kad sam ušla unutra, dočekala me toplina – djeca, kolektiv i atmosfera koja me osvojila. Shvatila sam da izgled zgrade nije ono što određuje školu, nego ljudi koji u njoj rade i uče. Danas znam da je upravo ta mala škola iznutra jedno veliko srce i svakako centar svakog događanja u tom malom mjestu zvanom Slatina Svedruška.
Koje su najveće prednosti, a koji izazovi rada u tako maloj sredini i školi s malim brojem učenika?
Jedna od prednosti bila je i to što ovdje nisam poznavala nikoga. To mi je omogućilo da krenem iznova, da se izgradim u novoj sredini i stvorim odnose bez unaprijed stvorenih očekivanja ili pritisaka. U maloj sredini svi se brzo povežu što daje posebnu toplinu našoj školi. Izazov je, naravno, i dalje velik – jer mali broj učenika ne znači manje posla. Dapače, često morate biti sve u jednom: učitelj, podrška, oslonac, ponekad i roditelj. Osjeća se i pritisak jer se rezultati jasno vide, a očekivanja zajednice su velika. Ali kad vidiš uspjeh svojih učenika, tada i izazovi postanu lakši.
Kako izgleda jedan uobičajen školski dan u Slatini Svedruškoj, u usporedbi s većim školama?
Naš dan ne izgleda uvijek obiteljski kako se to možda očekuje od područnih škola poput naše. Zapravo ja ne znam što mogu očekivati taj dan. Svakako sam spremna na sve izazove jer ima tu i konflikata među djecom, opomena i drugih “vedrih“ izazova. Ali upravo ti trenuci su prilike za učenje – kako za djecu, tako i za mene i kolege. Učimo ih kako rješavati nesuglasice, kako poštovati druge i kako iz pogrešaka izvući nešto dobro. U tome jest čar male škole – ništa se ne može sakriti i sve postaje prilika za zajednički rast.
Kako uspijevate organizirati nastavu da svi učenici dobiju pažnju i znanje koje im treba?
Iskreno, ne znam ni sama. Ponekad uspije, a ponekad i ne. Nekad neki učenici moraju pričekati jer se bavim drugima, a drugi dan je obrnuto – oni dođu na red prvi, dok netko drugi mora čekati. To nije idealno, ali mislim da je i to dio škole i života. Djeca uče da ne mogu uvijek biti u središtu pažnje i da je važno imati strpljenja. S vremenom shvate da će svatko dobiti svoje i da sam jednako tu za sve njih.
Kako surađujete s roditeljima i lokalnom zajednicom? Ima li škola poseban značaj za selo i njegove mještane?
Suradnja s roditeljima je izuzetno važna, ali mislim da je potrebno još više međusobnog razumijevanja i poštovanja. Često se događa da roditelji žele imati previše utjecaja, pa ponekad čak i učiti učitelje kako da rade svoj posao. Zaboravlja se da smo mi stručni i obrazovani upravo za to – da vodimo djecu, prenosimo znanje i iskustva te rješavamo situacije u školi. Djeci i roditeljima dana su velika prava, ali uz ta prava trebala bi doći i odgovornost te više povjerenja u nas učitelje.
Vjerujem da bi podrška učiteljima trebala biti jača, jer mi smo ti koji svakodnevno nosimo najveći teret odgoja i obrazovanja u školi. Kad bismo imali više povjerenja, razumijevanja i podrške roditelja, naš zajednički rad bio bi još kvalitetniji i lakši. Podrška ravnateljice, stručnih suradnika, kolega i Općine je velika i daje nam snagu. Nama je škola prostor susreta, događanja, zajedništva. Ako će se područna škola uskoro ugasiti, gasi se ne samo mjesto učenja, nego i srce sela.
Koji Vas trenuci u radu s djecom posebno vesele i motiviraju da nastavite dalje, unatoč svim izazovima?
Najviše me vesele mali trenuci – kad dijete koje je bilo nesigurno pokaže napredak, kad učenici osjete ponos zbog svojih uspjeha ili kad shvatim da sam im bila podrška u nečemu važnom. To su trenuci koji potvrđuju da radim posao koji ima smisla.
Primjećujete li promjene u generacijama učenika kroz godine? Kako se mijenjaju njihovi interesi, pristupi učenju i ponašanju?
Da, promjene su vidljive i značajne. Djeca danas imaju više znanja o tehnologiji, ali često manje strpljenja, koncentracije i, ono što posebno primjećujem – manje empatije. Teže razumiju tuđe osjećaje, teško se stavljaju u tuđu situaciju i ponekad zaboravljaju koliko je važno biti pažljiv i obziran prema drugima. Roditelji su tu jako važni jer upravo oni trebaju biti prvi primjer empatije. Djeca uče promatrajući – ako kod kuće vide razumijevanje, poštovanje i brigu za druge, to će i sama razvijati. Zato često naglašavam da roditelji svojim ponašanjem najviše oblikuju vrijednosti koje će djeca nositi u život. Na nama učiteljima je da to nadogradimo u školi, da ih podsjećamo da znanje nije dovoljno ako ga ne prati ljudskost. Zato pokušavamo povezati tradicionalne vrijednosti poput solidarnosti i prijateljstva s izazovima suvremenog vremena u kojem djeca odrastaju.
Koliko su digitalne tehnologije prisutne u Vašem radu i je li teško usklađivati suvremene metode poučavanja s realnim mogućnostima škole i učenika?
Tehnologija je prisutna, ali uvijek gledam da ne zasjeni pravu bit nastave – odnos s djetetom. U manjim sredinama tehnička opremljenost zna biti izazov, no trudimo se iskoristiti ono što imamo. Djeca moraju naučiti koristiti tehnologiju, ali i dalje vjerujem da ljudski kontakt i živa riječ učitelja ostaju nezamjenjivi.
Koji biste savjet dali mladim učiteljima koji tek ulaze u prosvjetu, osobito ako ih put odvede u manje sredine poput Slatine Svedruške?
Moj savjet je – slušajte srce, budite strpljivi i pristupajte djeci s ljubavlju. U maloj sredini imat ćete priliku zaista upoznati svako dijete i postati dio njegove životne priče. To je velika odgovornost, ali i ogromna nagrada.
Što za Vas osobno znači Svjetski dan učitelja i kako biste voljeli da se učitelji prepoznaju i cijene u našem društvu?
Svjetski dan učitelja doživljavam kao dan kada se barem na trenutak zaustavimo i prisjetimo kako je učiteljski posao – poziv i to jedan od najvažnijih i najodgovornijih. Učitelji su tu da djeci budu podrška, oslonac i putokaz, a to je uloga koja traži puno ljubavi i strpljenja. Voljela bih da nas društvo prepozna upravo u toj ulozi i da učitelji dobiju više poštovanja i razumijevanja – jer bez dobrog učitelja nema ni dobrog društva.
