Lutam ulicama moje mladosti. Nešto je neobično. Strahovita tišina. Tu, na zagrebačkoj Volovčici, “tukli“ smo se za mjesto na igralištu! A danas ? Pusto. Prazno. Tu i tamo nekolicina dječaka “ganja“ loptu. Djevojčica nigdje!
U gradu mog življenja, Krapina, Grad je osigurao igrališta. Ima ih zaista dosta! No, nema dječaka i djevojčica na tim igralištima. Ima, ali malo, premalo. Što se događa? Novo vrijeme! Sve je u virtualnom svijetu. Odvukao je našu djecu u njihove sobe gdje provode sate i sate za svojim radnim stolom ili u krevetu ili na fotelji gdje uz pomoć ekrana, bilo velikog ili malog, mogu naći 1000 “prijatelja“ koji su im uvijek na raspolaganju i ne moraju s njima raspravljati o nekakvim “dosadnim“ temama već jednostavno klikom miša ili dodirom ekrana uvijek “pobjeđuju“ i uvijek mogu posložiti tako da izgleda upravo onako kako su oni to zamislili. Nema tu komunikacije, nema razmjene mišljenja, nema kreativnosti, nema “svađa“, nema uvjeravanja, nema prijateljstva kakvog čovjek poznaje, nema ljubavi, nema sporta, nema nadmetanja tko je bolji tu negdje na terenu, na žalost nema niti empatije. I što ja znam koliko i čega još nema?
Kada pogledam svoje djetinjstvo i mladost onda mogu tvrditi da smo se mi, moja i nešto mlađa generacija u odnosu na današnju, igrali s pravim prijateljima – ne s virtualnim. Često smo sami izgrađivali svoje igračke, naši roditelji nisu bili bogati, ali su nam dali i naučili nas ljubavi. Nakon škole smo najprije napravili zadaću, a zatim juriš na igralište!
Nismo imali računala, mobitele, PlayStatione, videoigre, ali smo imali prave prijatelje, imali smo obiteljsko – susjedska druženja – roditelji za stolom, a mi klinci na igralištu. I mogao bih tako u nedogled, ali sam isto tako svjestan da živimo u novom dobu, u novom vremenu gdje prevladava tehnologija, no nikako se ne mogu oteti dojmu da danas djeca premalo “trče” za sportom.
Vrijeme je da se mi “starci” pokrenemo i ukažemo djeci da sport nije samo zabavna aktivnost koja pritom doprinosi njihovom tjelesnom zdravlju i barem ih na kratko odvaja od ekrana.
Citirat ću jednog kolegu: “Sport ima iznimnu važnost za razvoj djece jer pozitivno utječe na tjelesno zdravlje (kardiovaskularna kondicija, snaga, prevencija pretilosti, motoričke vještine, zdravlje kostiju), psihičko zdravlje (samopouzdanje, emocionalna stabilnost, otpornost na stres) te socijalni razvoj (socijalizacija, prihvaćanje od strane vršnjaka, timski rad, poznavanje pravila)“.
Bavljenje sportom postavlja temelje za zdrav život, poboljšava školski uspjeh i doprinosi pozitivnom razvoju ličnosti.
Svjestan sam činjenice da je širok je krug različitih utjecaja i aktera koji kod djece mogu probuditi interes za bavljenje sportom – obitelj, prijatelji, učitelji i svakako uspješni sportaši, itd. Ipak, kada podvučem nekakvu crtu – najbitniji utjecaj na djecu da se bave sportom imaju roditelji i cijela obitelj. No, roditelji trebaju biti svjesni činjenice koje je pokazalo jedno istraživanje da mali postotak djece pokazuje da će postati vrhunski sportaši te ne treba očekivati da će njihovo dijete biti “najbolje na svijetu“, već je bitno da se bavi sportom zbog njega i društva u kojem živi. Bitno je da dijete kroz bavljenje sportom nauči da treba živjeti po pravilima, da poštuje protivnika, trenera, učitelja, susjeda, da je poraz dio života, a ne samo pobjeda.
No, postavlja se pitanje kako, uz svu tehnologiju koja je lako dohvatljiva, motivirati dijete da se bavi sportom?
Naravno da ja ne mogu dati najtočniji savjet jer on uvijek može biti u nekim segmentima i pogrešan. Ipak, pokušat ću dati nekoliko savjeta:
- Svako dijete kada se počne baviti određenim sportom želi biti uspješno u tome i pobijediti, ali poraz je ponekad dragocjeno iskustvo jer jača njegove psihološke kapacitete za suočavanje s nevoljama koje nas čekaju u daljnjem životu;
- Djetetu treba objasniti da smo svi različiti i da je svatko od nas bolji u nečemu, a u nečemu slabiji od drugih, ali da je potrebno i ustrajati kako bi se došlo do rezultata za kojima se teži;
- Dijete treba shvatiti da je svako učenje i vještina te trud vrijedno iskustvo, a ne da je bitan samo cilj – pobjeda – koji želi postići;
- Dijete mora uživati u sportu kojim se bavi;
- Nastavite niz…
…a ja ću završiti citatom jednog mog kolege koji je najbolje opisao našu/moju generaciju: “Da, prošli smo kroz mnogo toga, ali kakav smo sjajan život imali! Mogli biste nas nazvati “preživjelima“. Ljudi koji su rođeni 1950-ih, doživjeli su analogno djetinjstvo i digitalnu odraslu dob. Mi smo neka vrsta “Sve sam vidio“!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
