Casablanca – grad poznat po filmu, sada i po povijesti koju je ispisao mali klub iz Velikog Trgovišća. Dvojica mladih Zagoraca, Martin Prekrat (18) i Nik Špoljar (17), članovi kluba Wolf Gym VT, pod vodstvom trenera Roberta Špoljara i izbornika Zilhada Mahmuljina, osvojili su zlatne medalje na 7. Svjetskom prvenstvu u nanbudou, ostavivši za sobom natjecatelje iz Maroka, Francuske, Rusije, Obale Bjelokosti, Konga, Kameruna…
A iza tih medalja stoji puno više od borbi – tu su krv, znoj, posvećenost i… hamburgeri iz Casablanca McDonald’sa.
Prvo pitanje za one koji nikad nisu čuli za nanbudo – što je to zapravo?
Martin Prekrat: Nanbudo je borilačka vještina slična karateu – kombinira udarce rukama, nogama, bacanja. Radi se u tradicionalnim kimono odjelima. Razlika je recimo u odnosu na wushu “sanda” u opremi – tamo su rukavice drugačije, ali sve drugo je slično. Kod nas je više taj japanski pristup.
Kako je došlo do toga da se upravo vi, iz jedinog wushu zagorskog kluba, nađete na svjetskom tronu?
Robert Špoljar (trener): Prije par godina krenuli smo surađivati s nanbudo savezom, jer su njihovi borci nama pomagali u disciplini “gurajuće ruke”, što je kod njih “balance kumite”. Mi inače dolazimo iz wushu svijeta, iz full-contact borbe “sanda”, a to je vrlo slično kickboksingu.
Zajednički smo se spremali nekoliko mjeseci, premostili razlike u pravilima i otišli u Maroko. Ispalo je da su upravo te realne borbe – gdje se ne ocjenjuje dojam, nego tko je jači, brži, bolji – bile ono u čemu smo briljirali. Ušli smo u disciplinu koja dosad hrvatskom nanbudou nije bila jača strana i doslovno pomeli konkurenciju.
Kako je izgledao vaš put do zlata?
Nik Špoljar: Krvavo! (smijeh) Nije bilo lagano. Imao sam Francuza, Rusa, Marokanca – svaki meč je bio fizički jako zahtjevan. Protiv Rusa je bilo najteže, bio je dosta stariji, preko 30 godina. Jedno bacanje, ozljeda ramena i borba je završila.
Imam 17 godina, fali mi još mišićne mase, ali to sam nadoknadio eksplozivnošću i taktikom.
Martin Prekrat: Kod mene je sve bilo afrička škola borbe – Obala Bjelokosti, Kamerun, Kongo u finalu. Protivnici fizički jači, viši, ali išlo je. Nisam očekivao da ću biti toliko bolji. Kad sam stao na postolje – ja i tri Afrikanca – shvatio sam što smo napravili.
Je li vas itko tamo poznavao? Ili ste im bili potpuna nepoznanica?
Robert Špoljar: Hrvatska nanbudo reprezentacija uvijek je bila jaka, ali više u “katama”, tehničkim disciplinama. Realna borba nikad nam nije bila jača strana, jer nije bilo baze ni trenera za to.
Kad smo mi došli, sa svojim znanjem iz “sande”, bili smo potpuna enigma. Doslovno – ne znaju tko smo, nisu se s nama borili, nemaju taktiku za nas. I onda – bum. Pet boraca, četiri zlata. Domaćini su nas gledali s nevjericom. Bili su uvjereni da će ih njihova brojnost nositi do vrha, a mi smo pokazali što znači imati pravu borbenu ekipu.
Kakva je bila organizacija? Jeste li se osjećali dobrodošlo?
Robert Špoljar: Dosta pristojno. Nismo imali problema. Možda jedino s hranom – ali i tu smo se snašli. Burger King, McDonald’s, par narudžbi i sve ok. Najvažnije – podršku smo imali. Hrvatska veleposlanica u Maroku, Jasna Mileta, je otvorila prvenstvo zajedno s predsjednikom njihova saveza. Velika stvar.
Kakvi su uvjeti u Velikom Trgovišću?
Robert Špoljar: Skromni. Sada uređujemo drugu etažu, imat ćemo oko 150 kvadrata. Ali da organiziramo veće natjecanje – fali dvorana. Jednom smo probali u školskoj sportskoj dvorani, i bilo je ‘na knap’. No, planiramo – možda će nova dvorana u Dubrovčanu biti dovoljna, ili ona najavljena u Velikom Trgovišću.
Kako usklađujete treninge i školu?
Nik: Nije lako, ali može se. Ima puno treninga, priprema, odricanja. Ne smije se stati. Ako staneš, izgubiš ritam.
Martin: Cijelu godinu treniramo. Red, rad i disciplina. Nema zabušavanja.
Boli li borba?
Martin (uz smijeh): Na treningu se pazi, nema ozljeđivanja. U Casablanci je bilo krvi, ali ništa novo. To je dio sporta.
Kako se pripremate mentalno?
Nik: Uvijek imaš tremu prije borbe. Ali kad uđeš unutra – sve nestane. Fokus. Respekt između boraca je uvijek tu. No, ne prevelik.
Martin: Pripreme su bile ključne, došao sam motiviran. Kad daš sve od sebe, nemaš što žaliti.
Očekivali ste zlato?
Martin: Da. Iskreno – da. Spremni smo bili.
Imate li poruku za mlade koji bi se htjeli priključiti?
Robert Špoljar: Kod nas se radi s puno pažnje. Nikad nismo komercijalizirali klub. Nema članarina, radimo besplatno. Djeca samo trebaju dolaziti i trenirati – mi pokrivamo sve troškove, od opreme do putovanja.
Martin: Ako imaš viška energije – dođi. Treninzi ne bole. A možeš stići i do Casablance.
Ima li cura u borilačkom sportu?
Nik (smijeh): Ima. Ima i jako uspješnih cura. Samo je važno da dečki ne izgube fokus zbog njih na natjecanju. (smijeh)
I za kraj – što dalje?
Robert Špoljar: Do kraja godine nas čeka državno prvenstvo u “dinamičkom guranju ruku”, hrvatski kup u “sandi”, europski kup u Zagrebu i, ako budemo imali budžet – Nordic Cup u Švedskoj. Ove godine smo već bili u Grčkoj i donijeli europska zlata. Sad Casablanca – svjetska. Vidjet ćemo hoće li se brojka povećati.
Martin i Nik iz malog Velikog Trgovišća danas su svjetski prvaci. Bez puno buke, bez marketinga, ali s ogromnim srcem i radnom etikom. Nanbudo možda nije najpoznatiji sport u Hrvatskoj – ali u Casablanci se već dobro zna za njihova imena.
