Martina Krog, sportašica i veliki borac od najmlađih dana. Sjećamo je se još kao male djevojčice iz hodnika osnovne škole, djevojčice koja je bez problema svladavala sve “prepreke” i ničim nije pokazivala da se ipak “netko ružno poigrao” s njenom rukom.
Naime, rođena je bez desne podlaktice liječničkom krivnjom. No, nikada nije pokazala da joj to donosi probleme, jer njena snaga, prije svega mentalna, uspjela je pobijediti i taj “nedostatak” te se bez problema u daljnjem tijeku života nosila s tim. Nema posljedica i nikad ih nija ni imala, jer se, kako kaže, “od malih nogu naučila živjeti s tim nedostatkom”. “Imam protezu i malo tko primijeti da nemam ruku“, kaže Martina.
I onda u listopadu dolazi vijest da je ta vrsna nogometašica u New Delhiju, na Svjetskom atletskom prvenstvu za osobe s invaliditetom (World Para Athletics Championships), na svom debitantskom nastupu u atletici, osvojila 8. mjesto u disciplini bacanje kugle, s rezultatom 10,11 metara, čime je ujedno postavila novi državni rekord u klasi ‘F46’.
Ovaj rezultat, koji je zaista bio iznenađenje, prepoznali su i u njenoj općini Petrovsko, gdje je za nju općinska načelnica Valentina Presečki priredila prijem naglasivši da su svi “ponosni na Martinu, Petrovčanku koja je inspiracija cijeloj zajednici”.
I zato moramo krenuti od njenog posljednjeg uspjeha i pitati je:
Martina, nakon izvrsne karijere u nogometu, sada si u atletskim vodama! Kako si uopće odlučila promijeniti sport?
Moram priznati da mi je sada ipak malo žao što nisam krenula ranije s bilo kojim parasportom, ali niti sam ja bila upoznata s nečim takvim, niti mi je netko drugi sugerirao da to učinim. Iskreno, i sada je to sve bilo slučajno… Naime, prijateljica s faksa čula je na radiju da je bilo para svjetsko prvenstvo u Japanu te me upitala zašto se ja nisam nikada okušala u tom vidu sporta. Odgovoril sam joj nešto u stilu “pa što ću sada isprobavati nešto novo jer i nisam više tako mlada” (smijeh). No zahvaljujući upornosti prijateljice koja je sve činila da me nagovori, ipak sam potražila na internetu para klub i prvi mi je “iskočio” ‘Gorica’ iz Velike Gorica. Poslala sam im poruku i da skratim priču – članica sam kluba preko godinu dana.
Kako si doživjela ovaj odličan rezultat u New Delhiju?
U atletici sam nekih 15 mjeseci i naš primarni cilj, u dogovoru s trenerom, bio je priprema za Paraolimpijske igre. Dakle, niti u jednom trenutku nismo spomenuli Svjetsko, a niti Europsko prvenstvo, jer pred nama su negdje oko četiri godine i isključivo se koncentriramo na Olimpijske igre. No, kako su se natjecanja u kojima sam sudjelovala na državnom nivou redala, moji rezultati iz natjecanja u natjecanje su bili sve bolji i bolji. Ujedno sam bacila normu za Svjetsko prvenstvo, pa su u klubu, odnosno reprezentaciji, odlučili da i ja krenem put New Delhija. Moram naglasiti da je glavni cilj na prvenstvu bio da ja iskusim i osjetim jednu takvu veliku scenu, bez opterećenja na rezultat. Rezultat koji sam postigla pomalo je iznenadio i mene, jer sam očekivala da ću postići svoj osobni rekord, ali je trener rekao da mogu i bolje od toga, pošto sam na treninzima bacala kuglu preko 10 metara. Pa zašto onda ne pokušati to učiniti i na Svjetskom prvenstvu, što mi jamčilo i ulazak u finale. To se na kraju i dogodilo – osvojila sam 8. mjesto i oborila državni rekord. Rekla bi – prvo Svjetsko prvenstvo, prvo veliko iskustvo i 8. mjesto na svijetu! Nevjerojatno iskustvo, jaka konkurencija i ogromna motivacija za ono što slijedi.
Osjećaji su neopisivi — ponos, sreća, zahvalnost. Ponosna sam na svoj debi, ali i svjesna da je ovo tek početak ozbiljnog puta. Isto tako, bio je to odličan “ulazak” u atletiku. Hvala svima koji vjeruju u mene i podržavaju me na svakom koraku.
Moram još nešto istaknuti – često me pitaju zašto kugla? Mislim da je odgovor jednostavan. Naime, kugla je okrugla, kao i lopta, ima četiri kilograma, a u futsalu je lopta ‘četvorka’, pa onda što drugo negoli kugla!
Ipak, koliko te poznajemo, tvoja velika i prva ljubav je nogomet. Kako je sve počelo?
Krivi su moji vršnjaci iz Petrovskog. Igrao se nogomet, a oni su me uvijek zvali da igram s njima i tako dan po dan, tjedan po tjedan, ljubav prema nogometu je sve više rasla, ali nisam razmišljala o treniranju i igranju. No, jedan susjed me stalno nagovarao da probam u ŽNK Pregradi, ali sam u početku imala mali otpor u obitelji gdje roditelji nisu bili baš za tako nešto, dok Silvija Makar (nogometašica i reprezentativka Hrvatske, op.a.) nije počela uvjeravati moje roditelje da bi to bilo dobro i nakon određenog vremena roditelji su popustili. Mislim da mi je bilo oko 14 godina kada sam počela s prvim treninzima u ŽNK Pregrada, gdje sam ostala sve do upisa na fakultet.
Nakon Pregrade odlaziš u….?
ŽNK ‘Katarina Zrinski’ Čakovec, iza kojeg slijedi Lepoglava, ‘Agram’, a na fakultetu sam se paralelno počela baviti i futsalom, pa sam, kada je ekipa mog Agronomskog fakulteta osvojila 1. mjesto u sveučilišnoj futsal ligi, dobila poziv Tihane Nemčić i zaigrala u 1. Futsal ligi, gdje sam odigrala nekoliko utakmica u dresu hrvatske reprezentacije. I kada bi me sada netko pitao što mi je draže, veliki nogomet ili futsal, ipak bi, možda neočekivano, rekla futsal.
No, ovu lijepu sportsku priču (igrala i stolni tenis te je bila pozvana da nastupi na prvenstvu Hrvatske osoba s invaliditetom, op. a.) i bezbrižan studentski život, zasjenila je bolest. Naime, dijagnosticiran vam je karcinom debelog crijeva…
Da. Mislila sam da ću morati na operaciju i da će to biti to, no ispalo je da moram na kemoterapije. Zadržala sam hladnu glavu, a uz tako veliku podršku obitelji, prijatelja i suigračica, lakše je nositi se s ovim životnim izazovom. Na kraju sam ipak morala na operaciju. U studenome 2016. prvi put sam operirala tumor debelog crijeva, a već sljedeće godine doznala sam da se bolest vratila i morala sam na drugu, pa i na treću operaciju. Nisam klonula duhom jer to nije u mom životnom kredu. Borila sam se da ozdravim i hvala Bogu, sada je sve u redu. Pokretala me volja za životom i igrom. Upravo atletika pokazuje da sam dobro odlučila – nema predaje. U ‘Gorici’ mi je odlično, dobra smo ekipa. Prije nekoliko dana završila je atletska sezona i mi smo osvojili 2. mjesto i naslov viceprvaka u ukupnom poretku klubova i seniorki. Sada slijedi mala pauza, a nakon nje se okrećemo treninzima i pripremama za ono što slijedi.
I za kraj – vaša velika ljubav su i pčele!
Zbog “njih“ sam i upisala Agronomski fakultet, a kako živim na selu i moji se roditelji već godinama bave pčelarstvom, u tome sam vidjela i svoju budućnost. Osobno imam oko 50 košnica, roditelji preko 100, te se vrlo vrijedno bavimo proizvodnjom raznih proizvoda od meda (na raznim natjecanjima upravo OPG Krog redovito dobiva nagrade za svoj med i proizvode, op.a.).
