Sutinske toplice, nekadašnji biser zagorskog lječilišta, već su više od desetljeća prepuštene zubu vremena i nebrizi. Iza njihove priče stoji gotovo tri desetljeća istraživanja Damira Mudrinjaka, povjesničara, publicista i strastvenog amaterskog istraživača, koji je odlučio, ako ne raspetljati, barem razjasniti “gordijski čvor“ u srcu Zagorja. Njegova najnovija monografija, rezultat opsežnog višestrukovnog istraživanja, vodi čitatelja kroz geološke, arheološke, historiografske i balneološke slojeve Sutinskih toplica – od njihove zlatne prošlosti do suvremene zapuštenosti.
Mudrinjak, koji je kroz godine radio na dokumentiranju povijesti lokalnih zajednica, vatrogastva i općinskih zbivanja, ovom knjigom ne samo da donosi kroniku lječilišta, nego i snažan apel za odgovorno upravljanje kulturnom i prirodnom baštinom. Kroz prizmu osobnog iskustva i objektivnih podataka, autor nastoji osvijetliti potencijal revitalizacije i potaknuti sve uključene strane – od lokalnih vlasti do šire javnosti – na konkretne korake.
U razgovoru koji slijedi, Mudrinjak odgovara na pitanja o motivaciji za objavljivanje monografije, interdisciplinarnom pristupu, iznenađujućim otkrićima iz povijesti Sutinskih toplica te mogućnostima njihove buduće obnove, otkrivajući pritom i koliko emocija, nostalgije i frustracije čuva ovaj zagorski “gordijski čvor“.
Što Vas je potaknulo da se nakon godina istraživanja i publicističkog rada odlučite upravo sada objaviti monografiju o Sutinskim toplicama?
Istraživanje povijesti i problematike Sutinskih toplica započeo sam 1997. godine kad smo u Maču osnovali udrugu ‘Društvo prijatelja Sutinskih toplica i Velikog Komora’ u kojoj sam bio tajnik. Na žalost, unatoč ozbiljnim namjerama mnogih članova, prestala je s radom već sljedeće godine neaktivnošću pojedinih članova koji nisu izvršili dodijeljene zadatke i nakon isteka mandata ovo Društvo je brisano iz Registra udruga. Kad sam bio pročelnik Jedinstvenog upravnog odjela Općine Mače, od 2000. do 2002. godine, sudjelovao sam u pripremi odluke i zahtjeva Općinskog vijeća za provođenje revizije pretvorbe društvenog vlasništva, što je bilo važno za temu Sutinskih toplica. Nekoliko godina nakon što sam napisao monografiju Dobrovoljnog vatrogasnog društva Mače i veći dio monografije “Općina Mače – jučer, danas, sutra”, posvetio sam se vrlo angažiranom opsežnom istraživanju Sutinskih toplica i odlučio objaviti knjigu u vlastitoj nakladi. To što je knjiga izdana upravo sada rezultat je završetka planiranog istraživanja, pa je slučajno ispalo da njom obilježavam 55-godišnjicu svog amaterskog istraživačkog i publicističkog rada.
U podnaslovu navodite da je riječ o “jedinstvenoj višestrukovnoj studiji”. Možete li pojasniti na koji ste način interdisciplinarno pristupili ovoj temi?
Radi se o višestrukovnom pristupu temi. Sutinske toplice su u ovoj knjizi obrađene s geološkog, arheološkog, prostorno-planskog, biološkog, balneološkog i balneoterapijskog, općenito historiografskog, ali i s brojnih drugih aspekata.
Monografija detaljno opisuje povijest Sutinskih toplica – od geoloških i arheoloških tragova do suvremene zapuštenosti. Koji Vas je povijesni podatak ili dokument najviše iznenadio tijekom istraživanja?
Na žalost, ponajviše me je iznenadilo, tijekom proteklih nekoliko desetljeća, svestrano zanemarivanje nastalog stanja od strane vlasnika i pasivnost cjelokupnog društva oko restitucije napuštene lječilišne funkcije na području općine Mihovljan i napuštene turističko-rekreativne funkcije na području općine Mače.
U knjizi vrlo jasno ističete problem institucionalne nebrige i propadanja kulturne i prirodne baštine. Smatrate li da još uvijek postoji realna šansa za revitalizaciju Sutinskih toplica?
Ustav Republike Hrvatske određuje da vlasništvo obvezuje, podcrtavam ovo ‘vlasništvo obvezuje’, i da je svatko dužan pridonositi općem dobru. Zanima me koje institucije jesu, ali i one koje nisu, zašto nisu bile angažirane u poštivanju te ustavne odredbe. Realna šansa za restituciju i revitalizaciju Sutinskih toplica sigurno postoji, ali se moraju angažirati svi: vlasnici i posjednici nekretnina, općine Mihovljan i Mače, Krapinsko – zagorska županija, zaštitari prirode i kulturne baštine, Hrvatske šume, Župa Mače itd.
Kako biste opisali emocionalni odnos lokalne zajednice prema ovom prostoru danas – između nostalgije, ogorčenja i nade?
Prema cijelom području Sutinskih toplica na području obiju općina, najveći emocionalni osjećaj imaju ponajviše stariji ljudi u Frkuljevcu Mihovljanskom te Malom i Velikom Komoru. Mještani gotovo da više ne vjeruju da bi itko mogao obnoviti funkcioniranje Sutinskih toplica. Obje općine mogu, što i čine, samo povremeno naglašavati problematiku nastalog stanja zbog neodržavanja i nefunkcioniranja Sutinskih toplica.
U predgovoru navodite da knjiga govori o “Sutinskim toplicama jučer, danas i nikad više”. Koliko je taj pesimizam rezultat osobnog iskustva, a koliko objektivne procjene stanja?
Spomenuti pesimizam uopće nije posljedica vlastitog promišljanja. Objektivnost takve procjene proizlazi iz triju činjenica: lječilište u naselju Sutinske Toplice prestalo je s radom 1952. godine, kupališni hotel u naselju Sutinske Toplice srušen je 1975. godine, a turističko kupalište u naseljima Mali i Veliki Komor prestalo je radom 2012. godine. Pa, samo u proteklih 13 godina tko je i što je učinio, ili je trebao učiniti, a nije učinio da Sutinske toplice, zapravo, potpuno, propadnu?
S obzirom na to da ste istraživanje proveli samostalno, bez institucionalne podrške, s kojim ste se najvećim izazovima susretali u prikupljanju podataka i građe?
Podaci iz povijesti Sutinskih toplica nigdje se ne nalaze na jednom mjestu. Morale su se pročitati brojne knjige, časopisi i novine, očekujući da se nađe barem jedan usputni podatak. Zbirka svih pojedinačnih podataka postaje mozaik povijesti ovog kraja.
Knjiga završava pozivom na odgovornost nadležnih institucija i potrebom za sveobuhvatnim planom obnove. Imate li konkretan prijedlog ili viziju kako bi taj proces mogao započeti?
Možda rješenje može izgledati prozaično zbog one misli da ako ne znaš što će se i tko će napraviti, osnuj komisiju. Doista, trebalo bi formirati svojevrsni stožer koji bi vodio sve potrebne aktivnosti. To sam objasnio u knjizi.
Kao autor brojnih radova o hrvatskoj kulturnoj i lokalnoj povijesti, gdje biste u širem kontekstu hrvatske baštine smjestili priču o Sutinskim toplicama?
Bez sumnje, knjiga Sutinske toplice moje je najopširnije djelo. Pisao sam knjige o parku Maksimir, članke i feljtone te održao izložbe u Zagrebu na nekoliko mjesta, pa čak i u Beogradu. Veliku izložbu u zagrebačkom Arheološkom muzeju otvorio je akademik Andre Mohorovičić, a izložbu u Velikoj galeriji kulturnog centra u Beogradu gradonačelnik akademik Bogdan Bogdanović. Pisao sam o povijesti bankarstva, novčarstva i pčelarstva, a autor sam i 30-ak leksikografskih članaka u Enciklopediji hrvatske umjetnosti, Enciklopediji Hrvatskoga zagorja, Turopoljskom leksikonu i skorašnjoj Ličkoj enciklopediji.
Na kraju, što biste željeli da čitatelji – osobito mlađe generacije – ponesu iz ove monografije? Je li ona svojevrsni apel, povijesni zapis ili i jedno i drugo?
Teško je očekivati da svatko tko pročita knjigu i shvati smisao iznijetog apela barem nekoga iz svoje teritorijalne odgovorne sfere upita poduzima li se što, i zašto se ništa ne radi. Međutim, današnji tempo života koncentriran na zaslonima mobitela, igricama i nepotpisanim tekstovima na društvenim mrežama ne nalazi dovoljno vremena za angažman u cilju opće društvene koristi.
