U Krapini je u srpnju ove godine premijerno prikazan film “Tigrovi Zagorja“, emotivno i dokumentarno svjedočanstvo o pripadnicima 1. gardijske brigade – ‘Tigrovi’ s područja Krapinsko – zagorske županije. Inicijator snimanja filma bio je Dalibor Hržica, u tim trenucima tajnik Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade ‘Tigrovi’ Krapinsko – zagorske županije. Film ne govori samo o ratnim vremenima, već i o ljudskim sudbinama, o sjećanju i identitetu koji se prenosi na mlađe generacije
S Daliborom Hržicom razgovarali smo u njegovom uredu u Poduzetničkom centru u Krapini, gdje je tijekom kratke stanke od svakodnevnih obveza podijelio s nama razmišljanja o filmu, braniteljima, obitelji, ali i vjeri u budućnost Hrvatske.
Kako je nastala ideja o snimanju filma “Tigrovi Zagorja“?
Kada sam postao tajnik Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade ‘Tigrovi’ Krapinsko – zagorske županije, kao jedini od djece branitelja aktivan u braniteljskoj udruzi, želio sam snimanjem filma o ‘Tigrovima’ Zagorja ispričati njihovu priču. Bila je čast ponovno raditi za hrvatske branitelje, i to ću uvijek raditi jer smatram to svojom dužnošću i čašću. Osobno sam i tijekom proteklih godina, kada je moj otac obnašao dužnost predsjednika udruge, volontirao u udruzi, pripremao projekte, te se trudio braniteljsku populaciju što više integrirati u civilno društvo jer ipak je braniteljska populacija specifična te kako sama stari, potrebe su sve veće. Izrazito sam ponosan na neke projekte – sudjelovao sam prilikom postavljanja jarbola iznad Starog grada Krapine, pisao projekte za postavljanje spomen obilježja Božidaru Brumenu u Desiniću te uvijek težio tome da branitelji, posebice ‘Tigrovi’, budu istaknuti, a opet dio društva. Ideja filma nametnula se kao logički slijed.
Planirate li možda nastavak ili novi projekt posvećen braniteljskoj temi?
Naravno, imam i novih planova u smislu rada s braniteljima jer sam nedavno imenovan u Stručno-programsko vijeće Ustanove za sveobuhvatnu skrb ‘Tigrovi’. Naime, branitelji su tijekom Domovinskog rata mnogo toga doživjeli, preživjeli, i kroz taj film, koji je ujedno prvi s područja Krapinsko – zagorske županije, htio sam sačuvati njihove priče, one neispričane. Branitelji se vrlo teško otvaraju, njima treba netko da ih razumije, da ih sasluša, a film je ušao u njihova sjećanja, oživio ih, i pretvorio u vječna sjećanja utkana u temelje slobodne demokratske europske Hrvatske, što je i bio san hrvatskih branitelja na čelu s predsjednikom Tuđmanom prilikom procesa osamostaljenja od bivše države. Nadam se da će mlađe generacije kroz taj film, ali i druge filmove, shvatiti vrijednost slobode.
Osobno ste vezani za braniteljsku populaciju, te razumijete njihove potrebe. Koliko vas je osobna priča vašeg oca oblikovala u radu i životu?
Mi smo se pukom srećom preselili iz Makedonije. Prvo je moj djed iz Desinića došao i odveo mene i sestru zadnjim vlakom koji je putovao na relaciji Atena – Dortmund.
Moj otac je, nakon što smo mi otišli, kao Hrvat pritvoren od strane JNA te je neko vrijeme boravio u vojnom zatvoru. Nakon je što pušten, zajedno s mojom majkom dolazi u Hrvatsku, točnije u Desinić te se odmah aktivno uključio u obranu Republike Hrvatske. Prvo je bio u MUP-u, a kasnije je jedan od osnivača 103. brigade ZNG. Kako je on profesionalni vojnik – tenkist, a 103. brigada ZNG-a nije posjedovala tenkove, ulazi u 1. gardijsku brigadu ‘Tigrovi’ te zapovijeda tenkovskom satnijom tijekom Domovinskog rata. On je profesionalno odradio svoju dužnost prema Domovini, bez ikakve mrlje, ili nečega zbog čega bi se on ili ja morao stidjeti. Moram priznati da mog oca nije bilo često doma, nije mogao biti na roditeljskim sastancima u školi, i ja sam bio u svom razredu jedini čiji je otac aktivni hrvatski branitelj u smislu izvršavanja borbenih zadaća tijekom 1991. godine. Kasnije su došla i druga djeca. Ja tada nisam razumio ulogu svog oca, ali sam razumio da nisam bio popularan, jer je bilo djece čiji roditelji nisu aktivno pristupili obrani Republike Hrvatske, već su bili radnici u stranim zemljama, te je to njihovo iskazivanje hrvatstva prema meni, koji sam iz višenacionalne obitelji, bilo ajmo to tako reći ‘izvan okvira’. U tome su čak imali podršku pojedinaca unutar obrazovnog sustava jer nisu svi bili oduševljeni borbom za slobodnu Hrvatsku. I tu moramo biti vrlo realni i iskreni, da su i tada postojali, ali i danas postoje, oni kojima slobodna i neovisna Republika Hrvatska nije bila po volji.
Kako biste ocijenili položaj hrvatskih branitelja i njihovih obitelji danas? Smatrate li da društvo u cjelini dovoljno razumije žrtvu i doprinos branitelja?
Danas braniteljska populacija u koju uključujem i obitelji branitelja, dobro razumije procese koji su uslijedili nakon Domovinskog rata, jer ipak godine nose svoje i branitelji vrlo mnogo (često) oboljevaju od raznih bolesti, a sve to s njima prolaze i njihove obitelji, posebice u onim teškim izazovnim trenucima, a takvih je mnogo. Naravno, bitna je i ona institucionalna podrška od strane socijalnog sustava te projekt izgradnje veteranskog centra u Krapini uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja na čelu sa ministrom Medvedom. Velika je važnost veteranskog centra koji će nastojati odgovoriti na potrebe braniteljske populacije naše Županije.
Međutim ono što je potrebno istaknuti da se i 30 godina nakon Domovinskog rata branitelje želi uspoređivati s nekim propalim sustavima u prošlosti, kao nazadnim dijelom hrvatskog društva, a upravo su hrvatski branitelji kroz svoju žrtvu najveći borci za ljudska i manjinska prava koja mnogi danas uživaju.
Osobno nisam ni za kakve zabrane jer branitelji se nisu borili za to, ali dovođenje u pitanje temelja hrvatske državnosti za koju je dano mnogo krvi dovodi do reakcije branitelja. Zabrane samo dovode do polarizacije društva i vode nas iz jedne u drugu krajnost, što je sasvim nepotrebno gubljenje vremena i resursa. Dovoljno je sigurnosnih izazova u današnjem svijetu i potrebno je ostvariti sigurnost društva u cjelini. Nije nam cilj da budemo država slučaj kao neke naše susjedne države gdje se krše ljudska prava. Mi jesmo, i moramo biti društvo slobode, društvo pojedinca.
U više navrata istaknuli ste važnost očuvanja temelja hrvatske državnosti. Na što pritom konkretno mislite?
Dovođenjem u pitanje temelja hrvatske državnosti, propitkivanjem iste od tzv. boraca za ljudska prava, nije ništa nego čin gaženja svih onih žrtava tijekom Domovinskog rata. Djeca branitelja, posebice oni koji su ostali bez očeva tijekom Domovinskog rata, dobro razumiju kako je bilo, i dobro razumiju koja je žrtva dana za današnju Republiku Hrvatsku. Branitelji su temelj ove države i imaju sva prava štititi temelje hrvatske državnosti. To je Domovina svih nas, ona nas spaja kao narod, ali i sve naše državljane.
Nemojmo zaboravit gdje smo bili, a gdje smo sad kao društvo i država.
Tko je Dalibor Hržica? Spomenuli ste da ste odrasli u višenacionalnoj obitelji. Kako je to iskustvo utjecalo na vaše shvaćanje domoljublja i ljudskih prava?
Dakle, osim što sam sin hrvatskog branitelja i Hrvat po ocu iz Desinića, ipak moram spomenuti i svoju makedonsku stranu. Naime, ja sam, kao i moja sestra, rođen u Makedoniji, točnije u Prilepu, te je naša majka Makedonka. Mi smo odrasli u višenacionalnoj obitelji i znamo cijeniti različitosti, kako u smislu narodnosti, tako i u smislu vjere. Kako Hrvatsku gledam kao svoju domovinu, tako i Makedoniju gledam kao svoju domovinu i time se ponosim. Kad god sam u Makedoniji osjećam se kao doma. Naravno da je moj prvi jezik, odnosno materinji jezik makedonski, i kao što sam prethodno istaknuo, nije bilo lako 1991. godine biti iz višenacionalne obitelji, posebice ako niste bili rođeni ovdje, ako vam je hrvatski jezik drugi jezik, i još ako ste sin hrvatskog branitelja u okolini u kojoj postoje potomci onih koji su pobjegli na drugu stranu ili pak otišli raditi u inozemstvo. Ono što želim istaknuti je da, za razliku od onih koji govore o ljudskim pravima, i samo o njima govore, moja obitelj i ja jako dobro razumijemo što su to ljudska prava.
Ljudska prava su tekovina modernog društva u kojem svatko ima pravo odabira, odlučivanja, stvaranja… Međutim, ljudska prava prestaju kada se uskraćuju nekom drugom njegova ljudska prava, posebice kada se negiraju prava manjina, ili se pak negira jedan narod, jezik i povijest, a čega smo svjedoci čak i u današnje vrijeme.
Naša Domovina platila je preveliku cijenu za ljudska prava, za slobodu, i ne smijemo olako dozvoliti nikome da se uskraćuju ljudska prava, ali ne smijemo ni dovoditi u pitanje temelje državnosti.
Radite u ispostavi HAMAG-BICRO-a u Krapini. Kako vaše iskustvo u javnom sektoru doprinosi razvoju lokalnog gospodarstva?
Budući da sam oduvijek volio projekte, 2016. godine sam se zaposlio u HAMAG – BICRO-u u Zagrebu gdje sam radio na provedbi projekata. Od 2024. godine radim u Ispostavi u Krapini, te je moja uloga podići konkurentnost zagorskog gospodarstva kroz što veće korištenje instrumenata koje HAMAG-BICRO ima na raspolaganju – kroz bespovratne potpore, jamstva i zajmove. HAMAG – BICRO kao javna agencija svojim djelovanjem doprinosi razvoju mikro, malom i srednjem poduzetništvu Republike Hrvatske, a promatrajući ulogu HAMAG-BICRO-a u Krapinsko – zagorskoj županiji ista je vidljiva kroz značajne investicije privatnog sektora u izgradnju proizvodno – poslovnih zgrada, nabavu strojeva i opreme te u konačnici povećanja broja zaposlenih. Naime, ne smijemo zaboraviti da smo kao županija izvozno orijentirani, i da izvoz znači konkurenciju na stranim tržištima.
Kao doktorand, često ističete važnost obrazovanja. Kako vidite ulogu znanja u jačanju hrvatskog društva?
Naime, uspješnost društva i države u cjelini se ogleda u njezinoj ekonomskoj snazi, mogućnosti prilagodbe svakodnevnim poslovnim izazovima, posebice u današnjim geopolitičkim odnosima, gdje određeni događaji političke naravi uvelike utječu na ekonomske prilike.
Istovremeno sam doktorand na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. Svoj doktorat smatram snažnim iskorakom u svom profesionalnom razvoju jer obrazovanje je ključni čimbenik razvoja društva i koristim svaku moguću priliku za dodatno obrazovanje.
Što vas najviše motivira u poslu koji radite danas?
Kroz svoj posao nastojim pomoći našim obrtnicima i gospodarstvenicima u suradnji s Krapinsko – zagorskom županijom te gradovima i općinama, bez obzira na političke političke razlike. I stoga je moja dužnost i obaveza prema kraju u kojem živim i radim pomoći našim obrtnicima i gospodarstvenicima, jer jedino gospodarski razvijeno Zagorje, zajedno sa svim ostalim hrvatskim krajevima, znači i gospodarski razvijenu Republiku Hrvatsku. I to je ono što ostavljamo generacijama koje dolaze, a sve na temeljima stvorenim u Domovinskom ratu. Vjera u Hrvatsku kao društvo je naša snaga, i stoga bih završio riječima “Vjerujem u Hrvatsku“.
