Mjesec borbe protiv ovisnosti već se tradicionalno obilježava svake godine od 15. studenog do 15. prosinca. Tu uvijek sudjeluje i Udruga ‘Moji dani’ iz Đurmanca koja ga obilježava postavljanjem štandova na trgovima u gradovima Krapinsko – zagorske županije, gostovanjima na radijskim i televizijskim postajama, u tiskanim i drugim elektroničkim medijima, a sve s ciljem prevencije, pravovremene detekcije i informiranja javnosti vezano uz traženje pomoći i dostupne resurse u terapijskoj zajednici.
Terapijska zajednica ‘Moji dani’ smjestila se u šumovitom predjelu Hrvatskog zagorja, u Đurmancu, na putu prema Maclju. Udruga svojim kapacitetom od dvadeset osoba pokušava svojim korisnicima pomoći da se kroz psihosocijalnu rehabilitaciju reintegriraju u normalan život.
Jedan od korisnika je i 37-godišnji Alen iz Ploča, koji je u Udrugu ‘Moji dani’ ušao prije sedam mjeseci te nam je odlučio ispričati svoju životnu priču. Nasmijan je sjeo ispred nas i onda se mislima počeo vraćati u prošlost. Osmijeh je polako počeo nestajati s Alenovog lica. Naime, Alen je prije ove komune dvije i pol godine bio na prisilnom liječenju u neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači. Pod utjecajem alkohola i tableta prijetio je majci…
– Učinio sam to u neubrojivom stanju. Nisam bio za zatvor pa su me poslali u Popovaču, nakon čega sam završio ovdje u Zagorju i mogu reći da je to bio pun pogodak. Svaki dan je borba, ali stvarno se dobro osjećam ovdje na svježem zraku nakon toliko vremena provedenog na psihijatriji – govori nam Alen.
Od cigareta do alkohola i droge
Došavši u ‘Moje dane’ počeo je razmišljati o svojim postupcima, zašto je uopće počeo piti, koji je bio uzrok…
– Kao i kod mnogih drugih ovisnika, i kod mene je sve krenulo s cigaretama. Dugo sam bio pasivni pušač u kući punoj dima, cigarete su uvijek bile prisutne. Naravno, proradila je znatiželja koja se pretvorila u potrebu i svakodnevno pušenje. Nakon vojske sam totalno propušio i tu je stigao i alkohol. Radio sam kao konobar, znate kako je to, rad s alkoholičarima, svaki dan te netko počasti i eto, tako je krenulo… – prisjeća se ovaj 37-godišnjak iz Ploča, grada na samom jugu Hrvatske.
– Malo po malo, počeo sam piti svaki dan. Dvije pive, pa tri pive, pa pet piva… Nisam ni bio svjestan da imam problem. Prijatelji su me počeli odbacivati nakon čega sam se povukao u sebe i počeo piti kod kuće, bez ikoga. Bitno mi je bilo samo da imam alkohol, da nekako dođem do njega, sve ostalo se već nekako dalo posložiti, ali bez alkohola jednostavno nije išlo. Probudiš se, popiješ kavu i onda kreneš na pivo. Svaki dan ti postane isti… – govori Alen i naglašava da je tada probao shvatiti čemu uopće tolika potreba za alkoholom.
– Počeo sam analizirati zašto se sve to dogodilo. Nekakve traume iz djetinjstva, moji roditelji su se razveli kad sam ja bio 12-godišnji klinac, taj manjak očinske figure… Nije moj otac bio agresivac, nego više verbalni zlostavljač i sve je to ostavilo traga na meni. Majka je preuzela njegove obaveze, ali kao da se nije mogla nositi s tim pritiskom – kaže Alen, koji je upravo nakon napada na majku zaokrenuo život za 180 stupnjeva.
Kako izgleda jedan dan u komuni ‘Moji dani’?
– Buđenje je u 7 sati i dan izgleda drugačije za svakog od nas. Do 7:30 obavljaju se određene obaveze, a onda imamo doručak, gdje svi zajedno sjednemo za stol i popijemo kavu. Tada kreće sastanak na kojem sudjelujemo svi. Prvi odgovorni, prvi odgovorni od kuće i prvi odgovorni od posla vode taj sastanak, uz prisutnost operatera koji je iznad svih i koji prati cijeli sastanak. Tu se odredi što će se raditi taj dan, a nakon toga nam se daje riječ kako bismo ukazali jedan drugome, primjerice, ako netko prethodnog dana nije postupio dobro, da ga se suoči s time, raspravlja se o tome, da bi čovjek mogao dalje napredovati. Poslije sastanka imamo redarstva. Čisti se kat, prizemlje i održavaju radionice. U 10 sati jedemo, a poslije toga idemo na radnu terapiju. Netko izrađuje suvenire, netko se brine o životinjama, netko ima možda neki svoj projekt pa izrađuje nešto po svom ukusu… Radimo nekih osam sati, a ostalo nam je slobodno. U 19:30 imamo večeru, a zatim svaku večer imamo drugačiji program – govori nam Alen i naglašava:
– Meni je dolazak ovdje bio spas. Rekao sam socijalnom radniku: “Molim te, vadi me sa psihijatrije!”. Tamo sam se nagledao i naslušao takvih priča, ajme meni… Ovo je preporod, svaki dan mi je lijep i zaista uživam u ovom ambijentu. Probudim se i kažem: “Bože, hvala” – zahvalan je Alen.
Ovo je njegova poruka za kraj:
– Najveća prepreka čovjeku koji ima problem je priznati samo sebi da ima problem. Mislim da bi, gledajući svoj primjer, bilo dobro kad bi svatko imao iskrene prijatelje ili barem jednu osobu koja nije ovisna ni o čemu. To je pravi stav, da se ljudi kojima je netko tko je ovisan drag skupe u jednu prostoriju i kažu ovisniku da ima problem. Znate, kao u američkim filmovima, takozvana intervencija. Podrška je najvažnija, uz nju se može sve, a bez nje ništa – zaključuje Alen, kojem želimo da što prije izađe iz komune i počne živjeti mirnim životom.
Više o ‘Mojim danima’
Udruga ‘Moji dani’ osnovana je u veljači 2002. godine te je u sklopu Udruge osnovana i terapijska zajednica, smještena u šumovitom predjelu općine Đurmanec, točnije u naselju Lukovčak. Cilj terapijske zajednice je psihosocijalna rehabilitacija i reintegracija korisnika u normalan život. Korisniku se pomaže da dođe do spoznaje što ga je dovelo do ovisnosti i ovisničkog ponašanja, što je ovisnost predstavljala u njegovom životu te ga naučiti kako živjeti sa sobom i svojom okolinom bez ovisnosti. Smještajni kapacitet terapijske zajednice je 20 muških korisnika, a sufinancirana je od strane Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Do sada je kroz program prošlo više od 600 korisnika, ovisnika o alkoholu, drogi i kocki.
Trenutačno je u terapijskoj zajednici smješteno 20 korisnika – ovisnika o alkoholu, drogama i kocki. Najmlađi ima 19 godina, a najstariji 62 godine. Prosječno vrijeme zadržavanja, odnosno trajanje procesa psihosocijalne rehabilitacije, iznosi dvije godine. Trajanje programa je individualno, ali u prosjeku traje od 12 do 15 mjeseci, optimalno do dvije godine. Program provode educirane osobe koje imaju iskustvo u radu s ovisnicima, asistenti terapeuti uz stručno osoblje – voditeljicu terapijske zajednice i socijalnu radnicu.
Osnovni cilj rada s ovisnicima je modifikacija ponašanja i prihvaćanje zdravog stila života. Glavna uloga stručnog tima je započeti s osvještavanjem i mijenjanjem najosnovnijih elemenata ponašanja u svakodnevici korisnika – ukazivanje korisniku na potrebu poboljšanja osobne higijene, zatim promjene u komunikaciji, promjene stavova, ponašanja, mišljenja, usvajanje radnih navika i slično… Stručni tim posebnu pažnju posvećuje odnosu korisnika s primarnom obitelji. Pristupajući problemu iz više perspektiva i uključujući više različitih stručnjaka u rad s ovisnicima izbjegava se jednoumlje i pristranost u radu s istima.
Radna terapija provodi se osam sati dnevno – četiri u prijepodnevnim satima i četiri u poslijepodnevnim satima. Korisnici samostalno obavljaju sve poslove vezane uz održavanje prostora – čistoću, kuhanje, pranje veša, nabavku namirnica, čuvanje domaćih životinja… U zajednici svaki korisnik ima svoja zaduženja i odgovornosti te prema uloženom trudu i zaslugama napreduju u istima. Osim obavljanja radnih zadataka unutar terapijske zajednice, radna terapija podrazumijeva i pomoć lokalnom stanovništvu u obavljanju poljoprivrednih i sličnih poslova.
– Naš terapeutski dan počinje vedro i razdragano, jer nam je namjera da članove zajednice uvjerimo da nije sve izgubljeno i da oni, usprkos svemu, imaju budućnost. Život u zajednici funkcionira i odvija se po pravilima zajednice. Svaki dan u zajednici je unaprijed isplaniran i odvija se po rasporedu. Struktura zajednice je određena pravilima, a korisnici imaju mogućnost moderirati svoje slobodno vrijeme. Program se sastoji od radnih aktivnosti te grupnog i individualnog rada. Orijentacijske grupe su glavni instrumenti rada i održavaju se dva puta tjedno, a individualni rad s korisnikom obavlja se svakodnevno prema procjeni stručnog tima ili na zahtjev korisnika. Osoba kroz grupni rad ima mogućnost spoznati da postane sposobna s drugima dijeliti svoja loša stanja. Ne da bi iznudila suosjećanje, već da bi olakšala teret te vidjela sebe u očima drugih i zadobila šire shvaćanje svojih problema, ali i svojih kapaciteta. Također, da s drugima govori o sebi samoj, a ne o drugima, nego o sebi sad i ovdje. Tu je i sposobnost slušanja, odnosno učenja stvaranja tišine, one unutarnje tišine koja omogućuje zbiljsko shvaćanje svega što je biva rečeno, zatim sposobnost za identifikaciju te sposobnost voljeti druge – poručuju iz ‘Mojih dana’.
Zabrinjavajući podaci
Inače, Krapinsko – zagorska županija već se godinama drži pri dnu ljestvice po broju osoba liječenih zbog ovisnosti, no posljednji podaci pokazuju da se iza mirne slike Zagorja kriju trendovi koji zahtijevaju pozornost. Prema najnovijim podacima koje je objavio Hrvatski zavod za javno zdravstvo, tijekom 2024. godine u KZŽ evidentirana je 41 osoba na liječenju zbog zlouporabe droga. Iako je riječ o relativno malim apsolutnim brojkama, one predstavljaju najvišu vrijednost u posljednjih pet godina, čime se potvrđuje postupan, ali uporan rast potreba za kvalitetnom prevencijom. Među liječenima nalazi se 13 osoba ovisnih o opijatima.
Istovremeno, ambulantna služba za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti u Zaboku bilježi tek nekoliko lokalnih korisnika godišnje, što dodatno upućuje na to da dio ovisnika liječenje potraži izvan županije ili ga, nažalost, uopće ne potraži. Stvarna slika ovisnosti uvijek je šira od službenih evidencija. Dok se u Zagorju i dalje govori o niskoj pojavnosti, rast broja liječenih u posljednjim godinama pokazuje da je riječ o problemu koji se polako, ali sigurno ukorjenjuje i u manjim sredinama.
