Često se čuje na utakmicama, od mladeži do seniora, “treneri nemaju pojma”, “treneri nemaju živce“, “trener me mrzi“, “trener me ne voli“, “uvijek forsira iste igrače“, “ne daje mi pravu šansu“, i mogao bih tako u nedogled nabrajati što “treneri ne….“.
No, je li to tako? Tko su uostalom treneri?
Zaista lako pitanje – treneri su učitelji!
A biti učitelj nije lako i zato ću osvrt na trenerski poziv bazirati na trenere – učitelje u omladinskom pogonu ili kako se sada najčešće zove, Nogometnim školama, što je ispravnije jer trener uči djecu kao što ih učitelj uči u školi.
Treniranje najmlađih nije samo učenje kako da udare loptu, kako da je dodaju suigraču, kako da protivnika predriblaju, kako… jer osnovno je u ovoj dobi naučiti ih ljubavi prema igri, timskom duhu, disciplini i poštovanju.
Trener – učitelj – koji radi s djecom stvara ne samo igrače, već i karaktere i zato je potrebno više poštovanja i podrške onim trenerima koji preuzmu ulogu trenera najmlađih ekipa.
Bez njih – nema napretka!
Kvalitetan trener posjeduje niz odlika (stalno usavršavanje, temeljno znanje o treningu, prehrani, fiziologiji i psihologiji sporta, treba biti u stanju prilagoditi trening individualnim potrebama i ciljevima, sposobnost da razumije osjećaje drugih jer to je ključ za izgradnju povjerenja, optimističan i pozitivan bez obzira na rezultat, itd., itd…) koje mu omogućuju da motivira, inspirira i vodi svoje male sportaše prema uspjehu.
Definicija pravog trenera je vrlo jednostavna – on je onaj koji ne čeka gotovog igrača, već onaj koji pomaže djetetu da zavoli nogomet odnosno sport, da upozna sebe i napravi prve korake na pravi način.
Ali…. uvijek postoji taj ALI!
Ima dosta ljudi koji su postali treneri. Neki jer su se školovali, neki jer su se bavili određenim sportom, a neki jer misle da znaju i mogu.
No, lako se prepoznaju ovi koji misle da znaju i mogu jer proces treniranja ne oprašta greške te se za tri – četiri mjeseca jasno vidi tko je za taj vrlo odgovoran posao, a tko ne.
Kada gledam iz moje perspektive, uz četrdesetak godina praćenja sporta, čini mi se da postoje dvije vrste trenera – oni koji treniraju i oni koji se deru. Upravo ta linija koja razdvaja treniranje i deranje čini razliku između trenera.
O prvom treneru – ‘treniranje’ – sam dosta toga napisao, a o ovom drugom – ‘deranje’ – mogu kazati samo ovo uz obrazloženje da deranje može koristiti i prvi trener koji je tim deranjem podrška, vodič i kompas. No, kada se to deranje pretvori u pravu galamu koja ruši decibelne rekorde, onda taj glas postaje oružje i postaje izvor straha kod malih sportaša, a pogotovo kada se vrijeđaju mali sportaši. Jednom prilikom je jedan “veliki” trener na jednoj utakmici dao “pravi savjet“: “Misliš ako treniraš s prvom ekipom da si klasa! Nemaš pojma!“ uz viku koju su čuli svi, a u pitanju je bilo samo krivo dodavanje koje uostalom zna učiniti i Messi.
Tim “deračima” samo nekoliko savjeta – djeca trebaju prostor da pokušaju, da sami pronađu rješenje, da pogriješe, a nikako im ne treba vikati što da rade na terenu svake minute.
Citirat ću jednog kolegu: “Svaka pogreška koju naprave vlastitim putem vrijedi više od savršene akcije izvedene po naredbi”.
I mogao bi tako u nedogled nabrajati koje su negativnosti takvih “derača” kao što deranje ne gradi karakter već ga ruši, gasi samopouzdanje, i ono najvažnije – gasi ljubav prema igri.
Treneri – učitelji nisu savršeni, kao što i mi to nismo, ali u većini slučajeva odluke koje donose su reakcija na stav, energiju i ponašanje malog nogometaša.
Svakako i mi roditelji nismo tu nevini jer jedan mi je otac pričao kako je njegov sin fenomenalan tehničar koji može po stotinjak puta udariti loptu da ne padne na zemlju, da može “svašta” s loptom, ali ga trener malo ili nikako ne stavlja u prvi sastav. Odgovorio sam mu citatom Johana Cruyffa: “Tehnika nije sposobnost žongliranja loptom 1000 puta. Svi to mogu naučiti i onda mogu raditi u cirkusu. Tehnika znači dodati loptu jednim dodirom, pravom brzinom i na pravu nogu vašeg suigrača”.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
