Filip Hanžić, nogometaš Zagorca koji je imao zanimljiv nogometni put, bio je isto tako i zanimljiv sugovornik. Naime, njegov put krenuo je iz krapinskog Zagorca, da bi prvu pravu seniorsku utakmicu odigrao kao izlazni junior u Savskom Marofu te se nakon tri i pol godine vratio u svoj Zagorec.
No, put ga je nakon nekoliko sezona odveo u Austriju gdje je proveo lijepih pet godina, da bi u smiraj svoje odlične karijere došao doma u svoj Zagorec.
Hanžić je nogometaš koji je u dosadašnjoj konkurenciji odigrao 376 utakmica – 115 u Austriji i 254 u Hrvatskoj – i postigao 261 gol – 115 u Austriji i 254 (105 za Zagorec, op.a.) u Hrvatskoj – što daje odličan prosjek jer Fićo je na svakoj utakmici postigao 0,70 golova.
Najavio si odlazak u nogometnu mirovinu. Zar ćeš zaista kopačke “objesiti na klin”?
Kad gledam iz današnje perspektive, mislim da je ta izjava bila u afektu jer znam koliko sam dao u proteklih godinu i pol da se oporavim od teške ozljede, da se vratim čim prije i što je najbitnije sve je išlo super. Sva testiranja su pokazala da je noga spremna, ali se opet dogodila ta ozljeda. Opet udarac po stajnoj nozi i opet je popucao prednji križni ligament i najvjerojatnije sam u afektu zbog ljutnje izjavio da se više neću aktivno baviti nogometom. No, sada kad mi je sve “sjelo” na svoje mjesto, poznavajući sebe i potporu koju imam od svoje obitelji – maleni sin, supruga Emilija, otac Branko, majka Dijana, sestra, tetak Tomica i ostala obitelj – probat ću se vratiti. Duga operacija koja mi slijedi dogovorena je krajem travnja, a s obzirom na dugotrajni proces oporavka vjerujem da ću se vratiti krajem travnja 2027. godine.
Idemo na tvoje početke. Kako je sve počelo?
Počeo sam u krapinskom Zagorcu s pet godina i na prvom treningu sam bio jedini tog godišta, da bi mi se nakon par dana pridružio Denis Gamilec. Trenirali smo s dečkima tri – četiri godine starijim, ali smo se dobro snalazili. Prvi mi je trener bio Mladen Ferk, a nakon njega najduže smo se zadržali kod Željka Tihave. Kasnije su tu bili i Darko Kamenečki i Marijan Mrzlečki Max.
Interesantno je, s obzirom na to što igram od seniorskih dana, da sam počeo na mjestu stopera, da bih nakon nekoliko godina zauzeo mjesto zadnjeg veznog i na tom mjestu sam s Markom Strabićem igrao dosta dugo. Negdje u 16. godini počeo sam trenirati sa seniorima i po potrebi sam popunjavao klupu na službenim utakmicama s malom minutažom. Prvi ozbiljniji nastup u seniorima bio mi je u mjestu trenera Željka Tihave, Velika Pisanica, gdje sam igrao na krilu, a rezultat je bio remi. Sve u svemu mogu kazati da sam od stopera u omladinskom pogonu i zadnjeg veznog došao do napadača u seniorskoj konkurenciji.
Apsolvirali smo omladinski pogon. Kako je sve to izgledalo u seniorskom?
Na prijelazu iz juniora u seniore u pregovorima s Upravom Zagorca bio je nazočan i moj otac Branko, nismo uspjeli postići dogovor. Prevagnuo je jedan turnir 2013. godine igran u Mariji Gorici, gdje me vidio čelnik NK Savski Marof te je zatražio razgovor s mojim roditeljima na kojem je roditeljima i meni obrazložio projekt koji smo prihvatili te ga osobno uopće nije zanimalo na kojoj sam poziciji igrao jer me vidio u vrhu napada. Tako da moj prvi pravi seniorski sastav u kojem sam sudjelovao kao izlazni junior, a bio starter, bio je Savski Marof koji je imao odličnu ekipu s vrlo kvalitetnim i iskusnim igračima koji su igrali i Prvu ligu kao što su, između ostalih, Dubois Yankep (zaprešićki Inter), Nicolas Nynkeu (Slaven Belupo), Viktor Špišić (Karlovac) i Igor Mostarlić (Osijek). Bilo je to zaista odlično razdoblje jer kao izlazni junior bio sam starter, igrao i učio od iskusnih i kvalitetnih igrača te sam u toj prvoj sezoni bio čak i drugi strijelac kluba, dok je najbolji bio Mostarlić.
Nakon toga dobivam poziv iz Vrapča i odlazim u zagrebački klub jer, osim dobre ekipe, meni je bilo dobro jer sam upisao fakultet i stanovao sam blizu stadiona, tako da nisam gubio puno vremena na putovanja. No, kako život uvijek piše neke svoje priče, tako sam i doživio da, iako su me tražili, nisam dobio previše prilike da pokažem svoje znanje te je razočarenje polako tinjalo u meni. Na kraju te jesenske polusezone zvao me predsjednik Zagorca Miljenko Merkaš i pozvao da dođem u klub što sam s radošću prihvatio te se nakon četiri godine vratio u svoj matični klub u kojem sam proveo narednih tri godine.
U to vrijeme, u paru s Matijom Smrekarom, činili ste ubojiti par napadača i čini mi se da je upravo to razdoblje kada si igrao najbolji nogomet. I nakon te tri godine odlazak u Austriju!
Baš dobro pitanje jer kad god me netko pita tako nešto odgovaram – od svih onih igrača s kojima sam dijelio svlačionicu, Matiju Smrekara kao igrača najviše cijenim. U to vrijeme sam puno naučio od njega – i u nogometnom smislu i u ophođenju te pomaganju mlađim igračima koje je on svojim savjetima “gurao” prema kvalitetnijim igrama.
U Austriji sam proveo pet godina. Moram priznati da mi je uvijek bilo teško kada bih mijenjao klub, ali ovoga puta zaista mi je bilo najteže. Zagorec je moj klub i teško mi je opet bilo napustiti ga, ali život sportaša je takav. U Austriji mi je bilo odlično. Istina, igrali smo niže lige, od pete do sedme, ali prijem tih igrača, navijača i Uprave ostaje u sjećanju i ostavio je na mene veliki trag. Uostalom, tamo sam stekao iskrene prijatelje s kojima se čujem i posjećujem dan danas. I da skratim – nakon Austrije vraćam se u Zagorec gdje sam i sada, i mislim tu dočekati sportsku mirovinu.
Nakon ozljede, brzi oporavak i gotovo cijelu jesen na klupi. Kako si se osjećao?
Bilo mi je teško, ali u razgovoru s trenerom, s obzirom na težinu ozljede, dogovorio sam da me se postepeno uvodi u igru. Kad već spominjem trenere, spomenut ću i dva trenera u seniorskoj konkurenciji koja su na mene ostavili najbolji utisak – Zvjezdan Brlek koji je odredio u Savskom Marofu moje mjesto u ekipi koje i danas držim, te Tomica Vincelj u čijem sam mandatu u Zagorcu igrao najbolji nogomet i uvjeren sam da je to bila moja najbolja sezona u karijeri.
Postoji još jedna ljubav. Mali nogomet! Odakle ta ljubav?
Mislim da je cijelo naše podneblje vezano uz mali nogomet. Pamtim kao klinac da sam s tečekom Tomicom, koji je tada igrao za Renault Auto Krešo, išao na malonogometne utakmice i jednostavno gledajući, uživajući i ja sam zavolio taj nogomet. Uostalom, mi klinci smo prije i poslije škole na igralištu igrali svakodnevno mali nogomet te smo, kada smo malo porasli, posjećivali turnire da bi u jednom trenutku i mi počeli igrati. To je dinamičan sport, pun preokreta, brz, jednom riječju – fantastičan.
Spadaš u red TOP 5 (moj izbor) malonogometaša naše regije. Bi li mogao izdvojiti tebi najdraži turnir i što misliš o inflaciji turnira 3vs3?
Svi su mi turniri dragi, ali ako moram birati jedan, onda je to Đurmanec za pokojnog vatrogasca Miljenka Škrleca Jožu. Turnir koji mi je ostao u sjećanju još iz djetinjstva i kojeg mi je uvijek bilo gušt igrati. Što se tiče inflacije turnira 3vs3, neću reći da mi se ne sviđa jer je on bitno drugačiji od malog nogometa, ali isto tako pretpostavljam da su organizatori bili prisiljeni organizirati ove turnire zbog nedovoljno mladih. Naime, morali su ići na smanjenje broja igrača u ekipama jer kad danas pogledate igrališta, na njima ćete vidjeti sedam do osam klinaca, dok je u vrijeme mog djetinjstva na igralištu bilo 16 do 18 dječaka koji su čak morali čekati da odigraju utakmicu. Odgovor je na žalost jednostavan – nema dovoljno mladih.
Na tvojim policama je “brdo” nagrada. Koliko si ih skupio?
Zaista ne znam. Bilo je puno pojedinačnih i sve su mi drage, ali mi je sigurno najdraža HNS-a za najkorisnijeg igrača lige (2. HMNL Zapad, op.a.) po izboru kapetana u sezoni 2021./2022. kada sam igrao za ekipu Jesenja. Izuzetno mi je drago i zbog toga što mi je povjerenik natjecanja prilikom uručivanja nagrade rekao da se po prvi puta dogodilo da se jedan igrač našao na listi svih koji su birali najboljeg.
Ekipne nagrade. Najdraži suigrači.
Ekipnih nagrada je bilo puno više, pa ih ne bi posebno izdvajao, a što se tiče suigrača – to je izuzetno teško. Ipak, počet ću iz razdoblja srednje škole kada smo kao krapinska škola osvojili naslov državnog prvaka i godinu dana kasnije obranili taj isti naslov i jedina smo škola koja je do tada to uspjela. Moji počeci bili su u ekipi ASO Ponos, da bi se ipak nekako najduže zadržao, 10 godina, u ekipi Štefan iz Kumrovca. Spomenuti ću neke igrače, ispričavam se onima koje ću nenamjerno izostaviti, kao što su Ernest Malarić, Kristijan Leljak, Davor Presečki Šuker, moj malonogometni mentor, Bojan Podgajski, Marko Strabić, Denis Gamilec, Marko Šlogar, Pero Bočkaj, Matija Majcenić, Darko Kunštek… Bilo ih je još puno.
‘Winter Kup Đurmanec’. Projekt trojice malonogometnih majstora – Mužar, Malogorski i Hanžić – odlično organiziran turnir.
Ideja je tinjala nekoliko godina, ali nikako nismo mogli u realizaciju. Ove godine se sve poklopilo i na nagovor Gorana Malogorskog koji je i bio glavni inicijator, krenuli smo u realizaciju. Istina je da nismo očekivali toliki broj ekipa, 27, a niti posjećenost jer dvorana je bila tri dana puna. Na kraju su svi bili zadovoljni – i mi kao organizatori, i oni koji su bili na turniru kao posjetitelji ili kao aktivni sudionici, što nas tjera da sljedeće godine krenemo još jače i bolje.
Poruka mladima.
Želio bih da mladi zavole sport i tjelesnu aktivnost ne zato što moraju, već zato što to žele. Kad se baviš sportom, amaterski ili profesionalno, osjećaš se bolje i fizički i psihički, a kada u toj potražnji nađeš aktivnost koja ti odgovara i po mjeri i po volji, tek tada shvatiš što i koliko si gubio ako se nisi bavio sportom.
