Milan Prpić dobro je poznato povijesno ime u Zagorju, posebno građanima Oroslavja i Zaboka. Glavna oroslavska ulica nosi njegovo ime, perivoj koji okružuje dvorac Oroslavje Donje nazvan je po obitelji Prpić, a u Zaboku njegovo ime nosi najveći gradski park u samom centru. Starije generacije uz njegovo ime vežu i nekada slavne tvornice iz ‘zlatnog doba tekstilne industrije’, koje su hranile na stotine, pa i tisuće zagorskih obitelji.
No, puno više od toga ljudima nije poznato. Posebice mlađim generacijama.
Iako njegovo ime nekima čak stoji i na osobnim dokumentima, malo tko zna tko je zapravo bio Milan Prpić. Upravo iz tog razloga, u rujnu 2025. godine je na inicijativu praunuke Milana i Terezije Prpić – Lucije Prpić Babić i njezina supruga Rože Babića, osnovana Zaklada Milan i Terezija Prpić, s ciljem očuvanja i promicanja ostavštine bračnog para Prpić kao ključnih nositelja industrijskog, obrazovnog i društvenog razvoja Hrvatskog zagorja u 20. stoljeću.
Zaklada Prpić
Upravni odbor Zaklade čine Lucija Prpić Babić kao osnivačica, a čiji se doprinos očituje kroz osobnu povezanost s inicijativom i nastojanje da se očuva i promovira autentična baština njezinih predaka. Potom Jelena Mikulec, magistrica ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te ravnateljica Dječjeg vrtića ‘Šlapica’ u Oroslavju, koja uz Luciju (vlasnicu vrtića) svojim dugogodišnjim iskustvom u kulturno-društvenom životu grada Oroslavja i vještinama u organiziranju manifestacija značajno pridonosi operativnom radu i vidljivosti Zaklade. Treća članica je Nera Popović Šalec, magistrica prava koja je Zakladi inicijalno pružila stručnu pravnu podršku tijekom procesa osnivanja. U okviru odbora, ona koristi svoje pravno znanje kako bi istražila povijesno-pravne dokumente i odluke donesene protiv Milana Prpića i mogućnosti pokretanja odgovarajućih pravnih postupaka za ukidanje tih odluka radi barem simboličkog ispravljanja povijesnih nepravda koje su nanesene obitelji Prpić.
Upravitelj Zaklade je Rože Babić, koji je ujedno i osoba ovlaštena za zastupanje. On je sa suprugom Lucijom bio pokretač ideje o osnivanju te je zadužen za provođenje odluka Upravnog odbora i vođenje poslova Zaklade.
– Ideja o osnivanju Zaklade oslanja se na vrijednosti koje su Prpići zastupali – inovaciju, znanje i društvenu odgovornost. Milan Prpić bio je poznat po svom poduzetničkom uspjehu, ali i po humanitarnom djelovanju kroz udrugu ‘Hrvatski radiša’, dok je Terezija Prpić imala značajnu ulogu u društvenom životu i humanitarnom radu. Važno je da mlađe generacije znaju tko su bili ljudi koji su gradili ovaj kraj – ne zbog prošlosti same, nego zbog njenog upoznavanja i razumijevanja – naglašava članica Upravnog odbora Zaklade, mag. iur. Nera Popović Šalec.
Ističe da je Zaklada zamišljena kao pokretač suvremenih inicijativa koje jačaju svijest o značaju pojedinaca u izgradnji zajednice te podupiru obrazovne i kulturne projekte koji promiču poduzetništvo i lokalni identitet.
– Postojala je potreba za prikupljanjem, digitalizacijom i obradom arhivske građe, fotografija i osobnih spisa kako bi se isti očuvali i vjerno dočarali javnosti, a time i spasili od zaborava – govori Popović Šalec.
‘Specifična povijesna ličnost’
Radu Zaklade pomaže i povjesničar mr. sc. Branko Čičko, koji se dugo godina bavi proučavanjem povijesti Hrvatskog zagorja, posebice stubičkog kraja i Oroslavja. S obzirom na to, vrlo je dobro upoznat s Prpićevim likom i djelom, a kako je i sam rekao, s povijesnog aspekta je vrlo teško pristupiti ličnosti poput Milana Prpića zbog širokog obima njegovog djelovanja. Bio je poduzetnik, industrijalac te istaknuta politička i društvena figura svog vremena, a uz svoju suprugu Tereziju, bio je i izrazit dobrotvor.
– Milan Prpić je specifična ličnost naše povijesti, izuzetno utjecajna, no premalo istraživana – smatra Čičko.
Rođen je 24. siječnja 1874. godine u malom ličkom mjestu Krivi Put, u zaleđu Senja. U svijet poduzetništva ušao je vrlo mlad. S ocem i bratom se bavio eksploatacijom drva, ali je očev poslovođa Miho Polić uočio njegovu bistrinu i brojne vještine, te ga poslao sisačkom industrijalcu Lavoslavu Blažiću, gdje je vodio računovodstvo, priča Čičko. Tamo ga je, kao 18-godišnjaka, početkom 1890-ih uočio Leopold Kern, jedan najvećih srednjoeuropskih poduzetnika i trgovaca drvom, te mu povjerio vođenje komercijalnih poslova u njegovoj tvrtki. Prpić je kod Kerna stekao golemo iskustvo u vođenju poduzeća, ali i brojna poznanstva koja će mu kasnije biti od koristi.
Iako je karijeru počeo u drvnoj industriji, na ovim se prostorima najviše istaknuo kroz pokretanje tekstilne industrije. Čičko ističe da se povijest tekstilne industrije Hrvatske i Kraljevine SHS/Jugoslavije ne može proučavati bez spominjanja Milana Prpića.
– 1920.-te godine bile su značajne za razvoj tekstilne industrije u cijeloj državi, a to je djelom zato što je tadašnja država, Kraljevina SHS, poticala jeftini uvoz tekstila preko carina. S obzirom na to da je Milan Prpić imao ‘dobar nos za poduzetništvo’, svoj je fokus u to vrijeme usmjerio upravo na tekstilnu industriju. Tu je počelo možda i najplodnije razdoblje njegovog djelovanja – kaže povjesničar.
Revolucija u Zagorju
U Oroslavje je došao 1921. godine kada kupuje dvorac Oroslavje Gornje od Ljudevita Vranyczanyja i dvorac Oroslavje Donje od Branka Tucića. U jednom je živio s obitelji, a drugi mu je trebao kako bi mogao pokrenuti svoje tvornice. U razdoblju od 1925. do 1929., u Oroslavju ih je pokrenuo čak četiri…
– Ovo je područje bilo gusto naseljeno, što je bio dobar izvor radne snage, a stanovništvo je na ovim prostorima uglavnom bilo seljačko. To se dobro uklapalo u politiku modernizacije ruralnih područja, što je bio dio programa Hrvatske seljačke stranke, čiji je član bio. Nadalje, na ovim je prostorima već postojala željeznica, a tu su bili i ugljenokopi iz kojih je dobivao ugljen – pogonsku snagu za tvornice – priča Čičko.
Prpić je u dvorcu Oroslavje Gornje u travnju 1925. pokrenuo tekstilnu tvornicu ‘Preslica – tekstilna industrija d.d.’, koja je zapošljavala preko 600 radnika. U kolovozu 1926. s radom je u novosagrađenoj industrijskoj zgradi, koju je projektirao jedan od najvećih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća Aleksandar Freudenreich, počela ‘Zagorska tvornica vunenih tkanina d.d.’ (Iz koje je kasnije nastala tvornica ‘Oroteks’), koja je također zapošljavala preko 600 radnika. Iduće godine, 1927., osniva tvornicu ‘Ivančica tekstilna industrija d.d.’, koja će zapošljavati oko 260 radnika te 1929. tvornicu ‘Prozorija – drvotekstilna industrija d.d. Oroslavje’. Iste godine u Zagrebu će osnovati najveću tvornicu vunenih čarapa u Kraljevini Jugoslaviji, tvornicu ‘Jugoslavenska Silk d.d.’, koja je 1941. godine promijenila naziv u ‘Jadran tvornica čarapa’, pod kojim djeluje i dan danas.
– Oroslavje je do kraja 1930.-ih pretvorio iz ruralne sredine, koncentrirane oko dva dvorca, u urbanizirano industrijsko središte i jedno od najvažnijih središta tekstilne industrije u tadašnjoj Kraljevini SHS. Koliki su razmjeri promjena koje je donijela Prpićeva industrijalizacija Oroslavja, vidi se po broju stanovnika. Kad je Prpić došao 1921., Oroslavje je imalo 1186 stanovnika, 10 godina kasnije prema popisu iz 1931. godine, 1751, a 1945. čak 2034 – ističe naš sugovornik.
Iako njegove tvornice kapacitetom nisu bile tako velike kao neke koje su već postojale u tadašnje vrijeme, bile su tržišno snažne i vrlo moderne.
– Prpić je imao sposobnost da se pravovremeno prilagodi promjenama. U njegovim su tvornicama radili najmoderniji strojevi, jako je puno radio na obrazovanju svojih radnika, a 1927. godine u Oroslavju je osnovao i prvu tekstilnu školu u tadašnjoj Kraljevini – govori Čičko.
A kako je došlo do širenja u Zabok? Prpić je tražio prostor za izgradnju nove tvornice koja bi kapacitetom mogla zadovoljiti veliku potražnju, a pojedini Oroslavčani nisu baš bili najsretniji idejom o širenju pogona i nisu htjeli Prpiću prodati zemljište odmah nasuprot tvornice (nekada ‘Zagorska tvornica vunenih tkanina’, kasniji ‘Oroteks’). S obzirom na geografsku blizinu, ali i blizinu željezničke pruge, Zabok se nametnuo kao dobro rješenje, iako, ističe Čičko, nije bio prva opcija.
– Prpić je, osim Zaboka, tražio prostor i na području Začretja i Krapine, no općinska poglavarstva su na tim prostorima bila u krizi, pa Prpić nije imao strpljenja za predugo čekanje na donošenje odluka tamošnjih poglavarstava. Kako su u Zaboku prihvaćeni svi njegovi uvjeti, odlučio se za Zabok. Tvornicu je 1936. izgradila njegova tvrtka ‘Oroslavia d.d.’ i tako se isprva zvala, a ubrzo je preimenovana u ‘Tekstilna tvornica Milana Prpića u Zaboku d.d.’. Naziv ponovno mijenja 1946. godine u ‘Zagorska industrija vunenih tkanina’, poznati ‘ZIVT’ – priča naš sugovornik.
Prpić je pravodobno uočio prednosti ovog područja – blizina pruge, energetski resursi, radna snaga. Njegove su tvornice u ono doba zapošljavale oko 1500 ljudi samo u Oroslavju, i neznatno manje u Zaboku. Svojim je dolaskom promijenio urbanu i demografsku vizuru najprije Oroslavja, a nešto kasnije Zaboka. U svega nekoliko godina broj stanovnika je na tim područjima skočio za nekoliko stotina. Zagorje je postalo središte tekstilne industrije tadašnje države.
‘Stranac’
Na ovom je području ukupno imao 10-ak tvornica (neke od njih osnovao je njegov sin Đuro Prpić), a bitno je napomenuti, kaže Čičko, da Prpićeve tvornice uglavnom nisu pretrpjele značajnije štete u velikoj ekonomskoj krizi koja se dogodila 1929. godine. Još jedna od zanimljivosti je da su tvornice još dugo nakon Drugog svjetskog rata nastavile svoju proizvodnju upravo na originalnim stojevima koje je nabavio Milan Prpić.
– Rodom iz malog mjesta u zaleđu Senja, Prpić je Zagorju takoreći bio stranac, ali nije štedio niti truda, niti rada i za ovaj kraj je puno napravio. Nema puno povijesnih ličnosti koje su za svog vremena toliko utjecale na određene segmente života, posebice na gospodarski razvoj, poput njega – ističe Čičko.
Prpić je 1926. godine proglašen jednim od 100 najvažnijih ljudi u tadašnjoj Kraljevini SHS. Narodna enciklopedija izdana 1929. godine okarakterizirala ga je kao filantropa. 1944. godine proglašen je počasnim građaninom tada Općine Zabok, zbog gospodarskog doprinosa razvitku općine i održavanju radnih mjesta u tada teškim ratnim vremenima. Isto tako, bio je član ugledne Družbe ‘Braća Hrvatskoga Zmaja’ kao ‘Zmaj Alibilski’, što govori o njegovim zaslugama na nacionalnoj razini. Čičko naglašava da nije bilo puno suvremenika koji su bili toliko važni da ih se za života uvrsti u neku od publikacija.
– Bio je izuzetno utjecajan čovjek i gospodarstvenik, a sve što bi stekao, ulagao bi u daljnji razvoj. Zato je i postao jedna od ključnih figura međuratnog razdoblja. S obzirom na to tko je bio i što je sve napravio, njegov je rad premalo istraživan i valoriziran – smatra naš sugovornik.
Kao što je ranije spomenuto, Prpić je bio član Hrvatske seljačke stranke koja je u međuratnom razdoblju bila vrlo snažna i najvažnija politička snaga Hrvata, no njegovo djelovanje nije bilo izrazito političko, već je HSS-ov program provodio kroz svoj poduzetnički rad. Po pitanju njegova političkog djelovanja, moglo bi se reći da je on ‘manje pričao, a više radio’.
– Bio je blizak s oba predsjednika HSS-a – i sa Stjepanom Radićem i s Vlatkom Mačekom. Bio je jedan od financijera stranke, a njegova palača na Zrinjevcu postala je Seljački dom Hrvatske seljačke stranke (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti). Njegov se politički angažman najviše ogledao kroz HSS-ovu organizaciju ‘Hrvatski radiša’, koja je za cilj imala obrazovanje naučnika u trgovini i obrtništvu. Bez Prpića se ne može zamisliti djelovanje ‘Radiše’. Bio je član od 1907. godine, a 1921. postaje potpredsjednik. Predsjednik organizacije bio je od 1931. do 1944. godine i to se razdoblje smatra jednim od najplodnijih razdoblja njenog djelovanja – kaže Čičko.
Iako je ljudima uglavnom poznato njegovo gospodarsko djelovanje, društveni život i humanitarni rad također su obilježili doba u kojem je živio i radio. Veliku je ulogu tu odigrala cijela njegova obitelj, posebno supruga Terezija. Profesorica Andrijana Tomić ističe da je Prpić veliki dio svoje zarade ulagao u Oroslavju u razvoj sporta te razvoj dobrovoljnog vatrogasnog društva i njegovih sekcija. Tako je 1927. nastao lokalni nogometni klub ‘Textil’ (kasnije OŠK ‘Tekstilac’, a danas NK Oroslavje), koji su činili tadašnji učenici Tekstilne škole Oroslavje. Iste godine nastaje i Dobrovoljno vatrogasno društvo, gdje je Prpić obavljao funkciju predsjednika, a navedeno društvo djeluje i danas. Terezija Prpić svoje je znanje o vrtlarstvu, sjemenu i uzgoju biljaka nastojala proširiti među oroslavskim ženama te je bila zaslužna za pokretanje prve vrtlarske i domaćinske škole za djevojke dovodeći iz Beča u Oroslavje strane stručnjake, poznatu obitelj Enkelmann, koja je već otvorila takvu austrijsku i njemačku školu.
Supruga uvijek uz njega
– Upravo zbog toga što su veliki dio svojeg imetka i zarade ulagali u društveni razvoj, potpomažući obrazovna, kulturna, sportska, vjerska i druga društva, Milan i Terezija Prpić stjecali su veliki ugled i poštovanje u društvu na lokalnom i nacionalnom nivou. Milan Prpić potaknuo je 1928. godine osnivanje Sportskog nogometnog kluba ‘Zagreb’, 1929. godine Aero-kluba ‘Zagreb’ i Golf kluba ‘Zagreb’, a darivao je i novac za izgradnju Duvanjske bazilike povodom 1000. godišnjice krunidbe kralja Tomislava u današnjem Tomislavgradu. Nadalje, omogućio je da bogatstvo šuma, zemno blago i prirodne ljepote, ostanu u hrvatskim rukama osnivanjem društva ‘Plitvička jezera d.d.’, kasnije našeg najstarijeg nacionalnog parka. Na lokalnom nivou, u Oroslavju poklanja 900 četvornih hvata zemljišta za izgradnju osnovne škole i učiteljskih stanova, a siromašnu djecu njegove tvornice od kasnih 1920-ih i tijekom 1930-ih svaki Božić oblače u nova odijela, haljinice i kapute te ih uveseljavaju bombonima, kakaom, narančama i smokvama. Također, u najvećim teškoćama Drugog svjetskog rata, 1943. u Zaboku podiže osmorazrednu pučku školu za 750 djece s učiteljskim stanovima – priča profesorica Tomić.
Supruga Terezija bila mu je stalni oslonac i podupiratelj te ga je slijedila u njegovom radu i humanitarnim akcijama, a u neke je i sama bila uključena.
– Primjerice, kao nasljedna kuma ‘Prvog zagrebačkog radničkog društva za podupiranje i naobrazbu svojih članova’, 1925. godine bila je hvaljena za svoj rad sljedećim riječima: “Po svome položaju i imućtvenim prilikama nije se niti gdja Tereza Prpić sustezala od toga, da se priključi u krug ostalih dobrotvora, koji od svojih obilatih plodova žrtvuju za humanitarne i dobrotvorne svrhe. Svojim neutrudivim marom oko sabirne akcije za naš društveni dom dokazala je da shvaća dužnost kumstva jedne humanitarne institucije, koje ju usko vežu sa sudbinom društva i njegovim napretkom – prepričava nam Tomić.
Također, upravo je ona nadzirala život pitomaca prve tekstilne škole (prva u Hrvatskoj i tadašnjoj Kraljevini SHS) koju je Prpić osnovao 1927. godine pod pokroviteljstvom ‘Hrvatskog radiše’ u dvorcu Oroslavje Donje – njihovom tadašnjem domu.
– Škola je organizirana za Radišine pitomce koji su pristigli iz raznih dijelove Hrvatske, najviše iz Prpićeva kraja – Dalmacije i Like. Bila je besplatna i trajala je tri godine, a đaci koji su je završili s položenim stručnim ispitom odmah su zapošljavani u tekstilnim tvornicama. Među njima je bio i jedan Oroslavčan, Ivan Tomić – Hanzi. Uvjeti života učenika internata u dvorcu Oroslavje Donje bili su vrlo visokog standarda, čak i za današnje uvjete, sa spavaonicama, praonicama s tuševima, kuhinjom i blagovaonicom i povoljni za razvoj učenika. Na račun Milana Prpića tada su dolazile samo hvale za pokrenutu školu. Njegova supruga Terezija uložila je i znatan dio svojih osobnih financija u rad tekstilne škole, uređenjem i opremanjem prostorija dvorca u kojima su pitomci živjeli, a nerijetko im je kupovala i popravljala odjeću i obuću – ističe Tomić.
Veliki pad i gorka sudbina
Međutim, složena situacija pred kraj Drugog svjetskog rata utjecala je na pad obitelji Prpić i promijenila iz temelja njihovu sudbinu. Tomić govori da su tijekom Drugog svjetskog rata tvornice Milana Prpića u Oroslavju i Zaboku stavljene pod nadzor njemačke vojske i ustaške vlasti te su morale raditi za njihove potrebe.
– U takvim složenim uvjetima Milan Prpić je svojom upornošću i osobnim izlaganjem uspio da tvornice rade redovito, uvodeći 24-satni radni tjedan (čime je osigurao kakvu – takvu egzistenciju radničkim obiteljima) i zapošljavajući mladiće kako bi izbjegli novačenje. Sudjelovao je u spašavanju Židova Oscara Karpena 1941. godine, kojeg je zaposlio u svojoj tvornici, potom u zbrinjavanju kćeri Ivana i Cvijete Huis koji su streljani u Zaboku od strane Gestapa 1943. godine, te spašavanju “Dragutina Tršinskog i njegovih 17 drugova” iz logora Jasenovac. U narodni pokret otpora još više je bio uključen njegov sin Đuro Prpić, koji je partizanima dobavljao sanitetski materijal i lijekove iz Švicarske, a zbog sumnji na suradnju s antifašističkim pokretom otpora, u studenome 1944. je uhićen i zatvoren pod lažnim imenom i prezimenom te se od njega pokušalo iz nuditi priznanje o njegovoj i očevoj suradnji s antifašistima – priča profesorica.
I onda se 28. prosinca 1944. kod Krušljevog Sela dogodio napad Zagrebačkog partizanskog odreda iz zasjede na njemačku motoriziranu kolonu vozila. Smrtno su stradali njemački general – major Willi Brandner te ustaški zapovjednik grada Zagreba general Gregurić. Uslijedila je odmazda za ovaj “partizanski zločin”.
– Iz zatvora u Zagrebu dovedeno je 50 talaca, među njima i Đuro Prpić te su u Krušljevom Selu, dva dana kasnije, 30. prosinca, obješeni u znak osvete. Milan Prpić nije mogao napraviti ništa za spas svog sina, a uskoro i sam, 9. travnja 1945., biva uhićen i osuđen na smrt od strane ustaških vlasti, zbog suradnje s antifašističkim pokretom otpora. Iako smrtna presuda nije izvršena jer je kraj rata stigao prije samog izvršenja ustaške presude, mir i pravda za Milana Prpića nije bila dugog vijeka – priča profesorica, pa pojašnjava:
– Naime, nova se komunistička vlast brzo okrenula prema Prpiću, uhitila ga 30. lipnja 1945. godine na prijavu Franje Lesjaka iz Maribora te započela istragu i suđenje “U ime naroda”, optužujući ga za suradnju s okupatorima i nedokazanu krivnju o korištenju logoraških odjela i sirovine iz Jasenovca u svojim tvornicama. Početkom srpnja 1945. presudom Okružnog suda za zaštitu nacionalne časti u Varaždinu donesena je presuda o suradnji s ustašama, koja je kao posljedicu imala gubitak građanskih prava i konfiskaciju gotovo sve imovine. U prosincu 1945. predsjedništvo Narodnog hrvatskog sabora na čelu s Vladimirom Nazorom odbija mu poništiti presudu i dati pomilovanje – prepričava Tomić.
Posljednje godine
Posljednjih devet godina svog života Milan Prpić provodi žalostan i osramoćen. Ipak, sa 73 godine na leđima u Zagrebu pokušava graditi novu tekstilnu tvornicu te traži zainteresirane ulagače. Međutim, govori Tomić, komunističke ga vlasti ponovno optužuju za protudržavno djelovanje i pobunu radništva te mu sprječavaju svaki daljnji rad na industrijalizaciji Hrvatske.
– Umire 27. kolovoza 1954. u Zagrebu, gdje je i pokopan, a njegovim radnicima iz Oroslavja i Zaboka bio je zabranjen dolazak na sprovod. Terezija Prpić ostaje živjeti u Oroslavju još sljedećih 20 godina, podnoseći nepravdu koja je nanesena njenoj obitelji. Veći dio obitelji Milana Prpića odselila je nakon rata iz Hrvatske, dok ih je samo manji dio ostao živjeti u Hrvatskoj i Oroslavju – govori naša sugovornica.
Od Drugog svjetskog rata pa sve do danas, obitelj Milana Prpića trpjela je nepravdu jer se i nova komunistička vlast prema njemu, kao industrijalcu i poduzetniku, odnosila kao prema narodnom neprijatelju te mu je nacionalizacijom otela i konfiscirala svu imovinu, ističe Tomić.
– Stvaranjem sadašnje demokratske Republike Hrvatske 1990-ih pokrenut je postupak denacionalizacije i nasljednicima Milana Prpića vraćen je tek djelić njihove imovine, a neriješeni imovinski odnosi i stanarsko pravo zaštićenih obitelji u Dvorcu Oroslavje Donje trenutno je obustavilo mogućnost njegove prodaje, revitalizacije i uređenja dvorca, koji je stoga izložen sustavnom propadanju. Jednako tako, nakon katastrofalnog požara u bivšoj tvornici ‘Preis’, propadanju je izložen (danas u privatnom vlasništvu) industrijski kompleks koji je gradska vlast Oroslavja, želeći spriječiti daljnje propadanje, proglasila zaštićenom kulturnom baštinom. Zbog svega toga je važno reći da je nasljeđe Prpića u Oroslavju na žalost izloženo propadanju i da će, ako se ne pokrenu brže inicijative za revitalizaciju, ubrzano jednostavno nestati – upozorava profesorica!
Vapaj za spas
Prvi korak ka spašavanju je, smatra ona, potreba da se u očuvanje Prpićeve baštine i sjećanja na ovog poduzetnika, uz Zakladu, uključi i lokalna zajednica tj. vlasti oba grada – Oroslavja i Zaboka, obilježavanjem njegova doprinosa razvoju navedenih gradova.
– Također, na nasljednicima obitelji Prpić je da pokušaju skinuti povijesni teret krivnje s osude Milana Prpića kao suradnika ustaške vlasti i okupatora i vratiti mu nepravedno oteto dostojanstvo – zaključuje Tomić.
Članica Upravnog vijeća Popović Šalec ističe da je rad Zaklade već prepoznat od strane građana koji su pokazali veliki interes za Milana i Tereziju Prpić na predavanjima održanima u siječnju ove godine u Oroslavju i Zaboku. Također, svesrdnu podršku iskazuju i na društvenim mrežama.
– Građani su se, pogotovo u Oroslavju, u velikom broju odazvali predavanju “Milan Prpić – Zmaj Alibilski”, a iako se odužilo preko planiranog trajanja, s velikim interesom su pratili izlaganja naših lokalnih povjesničara mr. sc. Branka Čička i prof. Andrijane Tomić, te na kraju postavljali brojna pitanja i imali potrebu podijeliti osobne priče koje ih vežu za Milana i Tereziju Prpić – ističe Popović Šalec.
Mišljenja je da je takva podrška građana, koji pokazuju interes za rad Zaklade i podupiru ga svojim sudjelovanjem, ključ za daljnji rad. Zaklada se trenutno financira sredstvima osnivača i u fazi je razvoja te članovi tijela Zaklade i stručni suradnici koriste svoje slobodno vrijeme kako bi ostvarili ciljeve Zaklade.
– Bilo bi nam drago da se građani uključe – bilo svojim stručnim znanjem ili iznošenjem crtica iz svog života i života svojih obitelji vezanih za to razdoblje, posudbom fotografija i dokumenata iz tog razdoblja i aktivnim sudjelovanjem u budućim programima, izložbama i panelima. Naravno da su i donacije dobrodošle kako bi Zaklada mogla ostvarivati svoje ciljeve, pa se nadamo da će lokalne vlasti, poduzetnici i pojedinci prepoznati društvenu korist Zaklade i pružiti podršku i na taj način. Web stranica Zaklade još je u izradi, no brojne informacije se mogu pronaći na službenoj Facebook stranici Zaklada Milan i Terezija Prpić – govori Popović Šalec.
Za zajednicu i mlade
Inače, Zaklada se bavi širokim spektrom aktivnosti. Njezino djelovanje obuhvaća istraživačke, obrazovne i kulturne segmente koji su prvenstveno namijenjeni lokalnoj zajednici i mladima.
– Konkretni programi i aktivnosti, između ostalog, uključuju istraživački rad i digitalizaciju. Naime, Zaklada radi na prikupljanju, digitalizaciji i obradi arhivske građe, fotografija, osobnih spisa i industrijskih projekata obitelji Prpić. To uključuje i suradnju s povjesničarima, arhivima i muzejima kako bi se povijesna građa stručno valorizirala. Nadalje, aktivnosti uključuju kulturno-povijesne manifestacije i izdavaštvo – organiziraju se izložbe, paneli i javna predavanja. Također, Zaklada potiče razvoj zajednice na način da nastoji uspostaviti suradnju s lokalnim poduzetnicima, školama i udrugama te podupirati projekte koji promiču inovacije, poduzetništvo i revitalizaciju industrijske baštine – navodi naša sugovornica.
Dugoročno, ističe Popović Šalec, cilj Zaklade je istražiti i javnosti približiti djelovanje obitelji Prpić i postati vodeći centar za proučavanje i valorizaciju lokalne povijesti industrijalizacije i obrazovanja Hrvatskog zagorja.
– Kroz tribine, suradnju s povjesničarima i buduće projekte želimo potaknuti razgovor o tome kako se razvijala naša sredina i kakvu su ulogu u tome imali poduzetnici i dobrotvori – pojašnjava.
U narednim godinama, Zaklada planira ostvariti društveni utjecaj kroz jačanje svijesti o ulozi pojedinca, čime se želi istaknuti kako rad i vizija pojedinaca poput Milana Prpića, mogu postati temelj izgradnje cijele zajednice. Nadalje, kroz promicanje temeljnih vrijednosti, rad Zaklade usmjeren je na poticanje inovacije, znanja i društvene odgovornosti u suvremenom kontekstu, oslanjajući se na primjere iz prošlosti. Također, kroz obrazovanje i lokalni identitet (kroz radionice i projekte za mlađe naraštaje) Zaklada želi ojačati svijest o lokalnoj povijesti i identitetu. Na kraju, Popović Šalec ističe revitalizaciju baštine i lokalni razvoj kao još jedan od bitnih faktora, kroz koje Zaklada nastoji biti pokretač suvremenih društveno korisnih inicijativa.
