Patrik Pasariček, igrač Futsal kluba Dinamo Zagreb, ponikao u krapinskom Zagorcu, da bi nakon toga jedno vrijeme igrao u Bedekovčini, a onda ga je životno-nogometni put odveo u vode futsala gdje pokazuje svu raskoš svog talenta.
Zanimao nas je njegov put te smo postavili logično pitanje:
Vaši počeci?
Počeo sam u krapinskom Zagorcu. No, moram napomenuti da sam od petog do osmog razreda pauzirao zbog ozljede koljena, da bi se u 14. godini opet aktivirao i vratio se tamo gdje sam i počeo – u Zagorcu. Nakon juniorskog staža, nekoliko puta sam zaigrao i za seniore, odlučio sam se ipak za nogomet u Austriji gdje sam igrao u tri kluba, peta i šesta liga, da bi nakon dvije sezone u Austriji dobio poziv Roberta Grdovića, legende hrvatskog futsala, koji je tada bio trener futsal kluba iz Ptuja, uz uvjet da se bavim samo futsalom. Futsal sam počeo igrati u Jesenju kada su oni bili u drugoj ligi, no uz to sam još igrao i veliki nogomet. S obzirom na to da sam ranije, uz kadetski i juniorski staž u velikom nogometu, istovremeno igrao i mali nogomet, odlučio sam se javiti treneru Grdoviću i baviti se samo futsalom. Nakon epizode u Ptuju, otišao sam u Dobovec, a evo sada sam tu u Dinamu.
Kako si se osjećao kada si po prvi puta postao prvak države u futsalu? Osvojio si i Kup… Sve s Dobovcem…
U Sloveniji sam u dvije sezone osvojio dva naslova prvaka i isto toliko puta i kup. Sigurno da su osjećaji fenomenalni kada vidiš da ti se sav trud i odricanje tijekom cijele sezone isplati. Stvarno te emocije preplave. U ono vrijeme situacija u futsalu je bila takva da su svi mislili da će Dobovec nakon šest-sedam sezona vladavine pasti te da je došlo vrijeme za neke druge klubove jer to nije više onaj Dobovec koji je bio. Kada znaš da javnost “očekuje tvoj pad“, a ti osvojiš sve, prvenstvo i kup, onda emocije eksplodiraju. Zaista sam bio presretan jer smo svojim dobrim igrama i rezultatima začepili usta kritičarima kojih je bilo zaista puno. Istina je da smo mi igrači fokusirani na teren, trening i ciljeve, ali ipak čuješ priče sa strane. Sigurno da ti bude drago kada im na kraju pokažeš da nisu bili u pravu i da si ti na tronu, a oni su negdje ispod tebe. Još jednom da ponovim – jako sam ponosan na ta dva osvojena naslova u Sloveniji.
Iz Dobovca si u Dinamo došao kao najbolji strijelac lige u prošloj sezoni i drugi najbolji strijelac u sezoni prije toga (2022./2023.). Kako je bilo zaigrati u najvišem rangu hrvatskog futsala?
Kada sam potpisao za Dinamo, znao sam da postoji razlika u kvaliteti futsala u Sloveniji i Hrvatskoj. U Hrvatskoj je liga puno profesionalnija, klubovi su puno bolje organizirani, konkurencija između klubova je puno veća, od 10 klubova u ligi njih barem sedam na početku prvenstva najavljuju borbu za vrh. Zaista je konkurencija ogromna. Svega toga bio sam svjestan i znao sam da će biti teško jer znao sam da ću dolaskom u Dinamo morati najprije proći fazu prilagodbe na nove suigrače, na novi način rada, na više odricanja i treniranja… Kada je to prošlo osjećao sam se super. Moram naglasiti da mi je sloga u svlačionici puno pomogla kod dolaska u Dinamo. Dečki su me odlično prihvatili, kvalitetni su igrači i prije svega ljudi, te mogu tvrditi s potpunom odgovornošću da mislim da niti jedna svlačionica u ligi nema ono što imamo mi.
U samom startu imao sam i peh. Dogodila mi se ozljeda koja me izbacila iz aktivnog sudjelovanja na pet tjedana, koja mi je prije svega donijela da sam izgubio fizičke komponente, tako da sam nakon povratka morao raditi sve ispočetka. No i to se vratilo, iako moram kazati da sam osobno prvom sezonom u Dinamu bio nezadovoljan.
Čuo sam da si se vrlo brzo dogovorio s Dinamom, odnosno, nije bilo “nekakvih natezanja” i “velikih” zahtjeva?
Kada te zove klub koji je u dvije sezone osvojio naslov prvaka i kada je k tome to još Dinamo, nema se što previše razmišljati jer sam znao da je to stepenica više u odnosu na Dobovec. Znao sam i bio svjestan činjenice da ću biti više i na radaru reprezentacije te da ću igrati u konkurentnijoj ligi. Da pojednostavim – želio sam vidjeti gdje sam u odnosu na ono što sam prezentirao u Sloveniji, jer tamo sam stvarno igrao odlično i želio sam probati nešto jače, nešto više. Uostalom, to je ono što bi svakog sportaša trebalo gurati naprijed.
Zašto si iz velikog nogometa otišao u futsal?
Od malena sam s dečkima igrao mali nogomet na tim raznim turnirima u Zagorju, ali sam istovremeno trenirao veliki nogomet kao i svi ostali. No, u nekom svom razdoblju počinješ se pitati gdje bih pružio veću kvalitetu?! Odlučio sam se onog trenutka kada me pozvao Robert Grdović i ponudio mi igranje u najjačem rangu futsala Slovenije. Ostali dio puta znate, a ja ću iskoristiti priliku da istaknem dva trenera koji su ipak imali najveći utjecaj na moj put u futsalu – Robert Grdović koji me nagovorio, da tako kažem, da počnem igrati futsal, te Kujtim Morina koji mi je dvije sezone bio trener u Dobovcu i naučio me ‘masu’ toga o futsalu.
Dinamo je u dvije sezone osvojio dva naslova prvaka Hrvatske i jedan Superkup. Koje su tvoje želje i ambicije u novoj sezoni?
Ambicije i kluba i mene osobno jasno su definirane – naslov prvaka i osvajanje kupa. Svi klubovi koji imaju iste ciljeve kao i mi su kvalitetni, ali mislim i znam da smo trenutačno najbolji te da ćemo mi prvi proći kroz cilj. Istina, bit će teško, ali će zato biti i slatko.
Nedavno si osvojio svoju prvu titulu ‘Poliklinika Milojević igrač mjeseca’ u jakoj konkurenciji u kojoj su bili Mateo Mužar i Kristian Čekol! Vjerujem da ti to znači puno?
Puno mi znači. To je poticaj za dalje. Jaki je to vjetar u leđa pogotovo jer su to glasovi navijača. Ovo priznanje mi je jedno od najdražih jer je došlo upravo od navijača.
Prošle sezone, 2024./2025., bio si jedini igrač koji je postigao golove u svim natjecanjima?
Prošle sezone smo igrali Ligu prvaka, prvenstvo, kup i superkup, i da, u pravu ste, postigao sam golove u sva četiri natjecanja. Jedino što nisam znao da sam jedini. Ne znam što da kažem, osim da je moj primarni zadatak na terenu, između ostalog, da postižem golove. Činim sve i dajem svoj maksimum da to radim, no ponekad je uspješno, a ponekad neuspješno, što je i normalno. Bez lažne skromnosti – ponosan sam na taj podatak jer će on ostati zapisan tamo negdje u nekim ‘povijesnim’ knjigama, a za mene je posebno drag (podatak, op.a.) jer sam ga ostvario u svojoj prvoj sezoni u Dinamu.
Reprezentacija?
Bio sam ove godine na tri okupljanja reprezentacije te sam bio i na pripremama za Europsko prvenstvo gdje je osvojena bronca. Taj poziv, odnosno pozivi, su kruna karijere svakog igrača jer kada dođe poziv za reprezentaciju, na pragu si da u potpunosti ostvariš svoje snove.
Planovi?
Nemam nekih posebnih planova. Živim u trenutku. Trenutačno sam u odličnom klubu gdje se odlično radi – od atmosfere u svlačionici do super trenera, odličnih navijača i ne gledam gdje ću za dvije tri godine jer to ionako nitko ne može znati. Planiram odnosno želim da budem zdrav i da igram futsal što je duže moguće. Ovdje sam zadovoljan i sretan te je moj fokus isključivo na Dinamo.
