Ova kolumna je fikcija. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna. Odlučio sam ispričati priču o jednom sportskom kolektivu kojeg “nema”, ali će se zasigurno neki kolektivi moći prepoznati, a to je već njihov problem – ne moj.
Pa da krenem – zamislimo jedan kolektiv koji se diči svojom poviješću, s pravom, svojim odličnim rezultatima, koji možda i nisu baš tako dobri, svojom odličnom omladinskom školom, za koju je upitno da li zaslužuje baš tako visoku ocjenu, i svojom odličnom organizacijom, kojom ću se i ja pozabaviti.
Kad bismo ušli ‘dublje’ u taj neki fiktivni kolektiv, jedan od osnovnih problema, barem onaj koji nas analitičare najviše bode u oči, jest činjenica da ta sportska institucija u organizacijskom smislu funkcionira kao da živimo u nekim bivšim, davnim, vremenima kad nije bilo…
Zamislite takav klub u kojem nema službenih očitovanja na webu kluba ili su vrlo rijetka te sporadična, nema službenih mailova u redakcije novina i ostalih medija ili ih eventualno možemo nabrojati na prste jedne ruke, nema press konferencija na kojima bi netko od dužnosnika kluba, ili sami igrači uz pratnju vodstva kluba, pojasnili špekulacije o kojima bruji cijela “ulica”. Zamislite da postoji Facebook stranica, ali tamo nema nikakvih informacija, tek rezultat utakmice seniora te mnoštvo toga o omladinskoj školi, ali isto, zamislite da na tom istom Facebooku nisu zastupljeni veterani (ili jesu, ali vrlo rijetko).
A taj fiktivni kolektiv košta. I troši. U teoriji, novac koji se potroši u godinu dana, a taj novac nije mali, naravno, mora opravdati i unutarnji ustroj dostojan takve institucije. Ponekad je to i važnije nego sam sportski rezultat, koji ovisi o nizu okolnosti na koje je ponekad teško utjecati. Zamislite da taj kolektiv ima odličnu sportsku infrastrukturu, no ‘iznutra’ nisu zdravi temelji. Badava odlična sportska infrastruktura, ako igrači moraju sami po svoje dresove, da mlađe kategorije ni nemaju nove dresove, da čistačice nema, da oružara nema, da nema plaća, da igrači sami moraju plaćati obvezne liječničke preglede, da nakon utakmice sami plaćaju sendviče, da nema…
Mogao bih još dosta toga napisati takvom kolektivu kao npr. da takvi klubovi sanjaju o naslovu prvaka, a realno tu stoji veliki upitnik. Ali neću više. Nakon ove, nikad kraće kolumne, očekujem, kao i uvijek, bezbroj pokuda od onih koji se prepoznaju, možda i malo pohvala od onih koji shvaćaju što želim reći.
Već četrdesetak godina smatram da novinar (Zakon o javnom informiranju) ima pravo i obvezu zatražiti informaciju od sportskog kluba. Sad zamislite klub koji rijetko ili češće nikad, ne da zatraženu informaciju jer je možda nekad netko napisao nešto, ne namjerno loše o tom kolektivu, već je istaknuo loše stvari koje postoje i koje su realne. Zamislite klub koji se ljuti na to pa da onda novinara zbog nezadovoljstva pisanjem proglasi ‘personom non grata’ (lat. nepoželjna osoba, neprihvatljiva osoba, nepoćudna osoba, osoba koja se ne cijeni), ne razmišljajući da ovime najviše šteti klubu, a ne meni kao novinaru.
Samo da ih educiram, te fiktivne klubove – mediji nisu dužni biti predstavnici određenih klubova, što više od njih se očekuje da nepristrano, ne miješajući svoje osobne stavove i tuđe utjecaje govore o sportu.
Jose Mourinho je najbolje dao definiciju sportskog novinara: “Jeste li gledali utakmicu? Novinari koji se ne razumiju u nogomet fokus imaju na brojkama, statistici i podacima. To samo ponekad pokazuje kakva je bila utakmica”. Općenito gledajući, nije teško razumjeti koliko je odnos s medijima bitan segment upravljanja klubom kojeg ovi fiktivni klubovi, kolektivi još nisu shvatili.
I za kraj – ne zanima me kakvo će tko imati mišljenje o meni. Ne mora me nitko voljeti. Znam kakav sam, moji doma znaju kakav sam, moji prijatelji znaju kakav sam i to mi je dovoljno. Danas je situacija takva da moraš jako paziti da nekoga ne uvrijediš. Teško je reći istinu. Ali mene boli ona stvar. Napišem sve onako kako je, a ne onako kako bi drugi htjeli čuti. Neću se promijeniti nikad. Dugoročno – istina uvijek pobijedi. Ne zanimaju me laži i muljanja.
Hrvatsko novinarsko društvo davno je reklo: “Općenito neslaganje s načinom pisanja, tonom koji se koristi u tekstovima ili stavovima novinara i njihovih medija nipošto nije i ne može biti razlog za uskratu prava na izvještavanje i prava na rad”.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
