Autorica: prof. Andrijana Tomić
Pedeset i druga godišnjica smrti Terezije Prpić, koju obilježavamo 12. ožujka, prilika je da se više kaže o Tereziji, snažnoj i odanoj supruzi Milana Prpića, koja je u svojim sakupljenim sjećanjima upisanim u ‘Dnevnik’ otkrila onu stranu koju rijetko vidimo – obiteljski život, njihove probleme i razgovore dvaju supružnika u zajedničkoj borbi za boljitak svoje obitelji i naroda s kojim su dijelili mnoge teškoće.
Posredno, kroz njezin ‘Dnevnik’, opisana je i oroslavska prošlost s početka 1920-ih godina pa sve do kobnih 1940-ih, o kojoj nema mnogo sačuvanih zapisa. Na taj način Terezijin nam ‘Dnevnik’ nudi jednu novu perspektivu u proučavanju lokalne prošlosti.
O Terezijinom djetinjstvu u Slavoniji
Terezija Prpić, djevojački Kuhner, od milja u obitelji zvana Grossa, rođena je 3. listopada 1880. u selu Jarmina, kod Vinkovaca, od roditelja Antuna i Jelisave Kuhner. Njezini preci, pradjedovi, naselili su Slavoniju oko 1750. godine iz graničnog njemačko – francuskog područja Alzacea i Lorainea, kolonizirajući se na slavonsko područje. Sa sobom su ponijeli sadnice povrća i poljodjelska znanja te kupili jedan veliki dio neplodne slavonske zemlje, tada prepune šaša, trstike i močvare, cijelo selo Jarmine kod Vinkovaca.
Kolonisti su složnim radom prvo uredili selo i gospodarske prostore, kupili stoku koja ih je hranila, živeći u kolima, te onda tek izgradili kuće, pomažući jedni drugima. Terezija se rodila u kući svoga pradjeda Josipa Gerarda, po majčinoj strani, za kojeg kaže kako je uvijek izgovarao svoje ime na francuski način, imao knjige na francuskom koje je jedino on čitao, a drveće rezao u formi i obliku na francuski način.
U toj kući, kako piše u svome ‘Dnevniku’, proživjela je najljepše dane svoga djetinjstva. Kad joj je bilo 9-10 godina, razboljela joj se majka pa je njezin otac, koji se bavio prodajom vina i lovom, došao po nju i odveo je kući u Mikanovce, gdje je preuzela brigu za mamin dućan, pazila na četvero mlađe braće i kućanstvo. Majka će joj ubrzo umrijeti od bolesti. S 12 godina Terezu su već tada zvali ‘das Wunderkind’, iako je ponašanjem bila plašljiva i stidljiva djevojčica.
Terezija je još kao dijete najviše voljela svoju energičnu baku Rosaliju, djevojački Rheinhofer, koja je u nju usadila ljubav prema zemlji, vrtlarstvu, voćarstvu, povrtlarstvu i cvjećarstvu. U svojem Dnevniku Terezija se živo sjećala svoje bake Rosalije, uvijek okićene kiticom mirisnog cvijeća zataknutog za pojas svoje haljine, i toga kako je radila s bakom u njezinom cvjetnjaku oko kuće te povrtnjaku koji se nalazio na bakinom salašu od nekih 7–8 rali zemlje na kraju sela.
Uzgajala je baka povrće svake vrste te ga slala kolima svake nedjelje na pijacu u Vinkovce i Vukovar. Ali ono glavno, peršin, mrkvu, celer slala je u jesen svojim stalnim kontam, hotelskim restoracijama od Vinkovaca do Osijeka i do grada sa željeznicom. Baka Rosalija od svih je svojih unuka najviše voljela malu Tereziju i u njoj jedino vidjela buduću vrtlaricu.
O dolasku u Oroslavje, bijedi i siromaštvu kraja, obiteljskom odgoju i Terezijinom dobrotvornom radu
Terezija se udala za Milana Prpića 1. lipnja 1899. i s njim ostala kao vjerna mu potpora i družica sve do Milanove smrti 1954. Mnoge su zgode i nezgode podijelili tijekom svog braka, sreće i nesreće koje su ih skupa snašle, držeći jedan drugome stranu i dajući potporu. Bila mu je suputnica na poslovnim putovanjima u Španjolsku, Austriju, Italiju, Švicarsku i Češku te, kako kaže u svome ‘Dnevniku’, “bez mene nije nikuda išao”. Terezijin savjet i mišljenje Milanu je bilo vrlo važno, ponekad i presudno, kao primjerice za kupnju imanja i Dvorca Oroslavje Gornje Ljudevita Vranyczanya u Oroslavju 1921.
Evo kako je to opisala Tereza u svojem ‘Dnevniku’: “Kad su ali moga Milana već predobili, morala sam s njima ići da to vidim jer je samo o meni ovisilo da se to kupi. Pitali smo cijelim putem gdje je Oroslavje, nitko nije znao. Kroz cijelo Jakovlje nitko nije znao. Tek u Slatini su rekli ‘još malo dalje pa će vam ležati pred očima’. I zaista, kad smo još išli kroz Kruševo selo, ležalo je Oroslavje u dolini kao priča iz davnine, nami pred očima uz sred parkova sa dvorcima. Ta je priča iz davnine mene očarala. Od cvijeća ja nisam vidila dvorac koji se počeo mrviti, nisam vidila trošni krov, ograde prastare, vidila sam samo cvijeće kud god sam se okrenula. Nedogledne aleje, grupe, rundele, sagove od cvijeća, šikare, drveća neviđena, sve je to cvalo ili imalo razno lišće u bojama, a pred dvorcem ogromni rundel cvatućih ruža, miomirisnih.”
Milan je svoju Terezu zadužio da riješi sve s oronulim imanjem koje je upravo kupio, govoreći joj: “Ti ćeš ostati prvo vrieme ovdje, Tereza, preuzeti sve dok budem imao vremena doći van, sve prodati, služinčad odpustiti i zgrade zaključati.” Tereza se tada upoznala s bijedom oroslavskih seljaka koji su joj svakodnevno dolazili na kućni prag tražeći pomoć u hrani, poslu ili lijekovima, te je zato nagovarala Milana da nešto učini i pomogne te podržala Milanovu želju da u ovom kraju podigne tvornicu tekstila u kojoj bi se zaposlilo siromašno seljačko stanovništvo.
Tako piše o siromašnim oroslavskim obiteljima: “Familija od pet – šest glava imaju samo jedan par škornje za ići u crkvu u Stubicu, svake nedjelje netko drugi. Djeca su išla bosa u školu usred zime. Gdje kojem je brižna majka zamotala nožice krpama, ljudi su išli pješice preko Sljemena u grad. Skup je vlak, ali skupe su i škornje. Zato škornje na leđa pa bosi, a istom u gradu škornje na noge. Po poštu se moralo u Stubicu. Ni dućana ni gostione. Za utjehu nam je rekao župnik u Stubici sa prodikavaonice da je Oroslavje najsiromašnije selo u Zagorju jer ima dvije gospoštije u čijim je rukama sav grunt. Ali i te gospoštije su pomalo bili propali. Nije to zemlja kao u Slavoniji niti klima: vječne magle i sirotinja.”
Prve tri godine koje je Terezija provela u Oroslavju nakon kupnje Dvorca Oroslavje Gornje i Donje opisala je kao vrlo teške i za nju potresne. Tako u svome ‘Dnevniku’ piše:
“One prve godine ljudi su bili jako siromašni. Bile su velike poplave koje su se uvijek svake treće godine opetovale dok nije bio uređen odvodni kanal radi tvornice. Krave su potrošile samljevenu travu i sijeno pa su uginule. Bila je velika bijeda koju do sada nisam upoznala. Svako jutro gomila svijeta pred kućom, tražili posla, nadnice, molili zdjelu dvie pšenice za sijanje. Drugi po pregršt zdravog sijena za bolesnu kravu, crno vino za lijek, komovicu za obloge, juhe za bolesnika, mlijeko za dijete, šaku brašna dajte… Kako ja mogu reći da nedam ili nemam dok imam i vidim tu bijedu pred očima.”
Kao supruga Milana Prpića, bogatog industrijalca i podupiratelja raznih društava, sudjelovala je i u raznim dobrotvornim priredbama. Tako je 1924. postala nasljedna kuma ‘Prvog zagrebačkog radničkog društva za podupiranje i naobrazbu svojih članova’. O njezinom djelovanju i humanitarnom radu u tome radničkom društvu pisali su ovako:
“Po svome položaju i imućtvenim prilikama nije se niti gdja Tereza Prpić sustezala od toga da se priključi u krug ostalih dobrotvora koji od svojih obilatih plodova žrtvuju za humanitarne i dobrotvorne svrhe. Svojim neutrudivim marom oko sabirne akcije za naš društveni dom dokazala je da shvaća dužnost kumstva jedne humanitarne institucije, koje ju usko vežu sa sudbinom društva i njegovim napretkom. Njena sabirna akcija donijela je lijepih plodova koji su uskorili isplatu društvenog doma. Nadamo se stoga da niti u budućnosti neće sustati na tom putu, koji će joj biti obilno naplaćen zahvalnim srcima one radničke sirotinje za koju utire puteve k boljim uslovima u danima patnje i nevolje, a to su naši bolesnici, nemoćni starci i starice, kojima je prirodna snaga malaksala te su upućeni jedino na one blagodati koje im pruža Prvo zagrebačko radničko društvo.”
Kada je Milan Prpić 1929. utemeljio i postao prvi predsjednik Aerokluba Zagreb, kupivši svojim novcem iz Engleske prvi hrvatski civilni avion nazvan ‘Kraljević Tomislav’, Terezija je bila na tom događanju krsna kuma aviona te ga krstila bocom šampanjca. Kupnjom tog prvog hrvatskog aviona počela su službena školovanja civilnih pilota u Hrvatskoj.
U brojnim godinama Milan Prpić je zajedno sa svojim tvornicama i dioničarima pomagao siromašnu oroslavsku školsku djecu za vrijeme Božića darujući ih raznim darovima – odjećom i obućom, platnom iz svojih tvornica te kupnjom bombona, kakaa, smokava i naranča. U te se božićne akcije uključivala i njegova supruga Terezija, kako piše u Školskoj spomenici OŠ Oroslavje za školsku godinu 1933./1934., u čijoj su gostionici školska djeca održala božićnu svečanost i igrokaz ‘Na Badnjak’. Tijekom priredbe sakupljen je i dobrovoljni prilog za školu od 441 dinar.
Kao brižna supruga bila je vrlo zabrinuta za Milanovu bolest, koji je vječno bolovao od ‘čira na želucu’, za koju je, kako sama piše u ‘Dnevniku’, “kasnije saznala da je njegova umišljena bolest”, jer čir mu na želucu ipak nikad nije pronađen. Često je k sebi pozivala i primala Milanove liječnike koji su mu preporučivali razne dijete te ostavljala djecu i gospodarstvo u kritičnim momentima, prateći ga u sanatorije, primjerice u Karlsbad u Švicarskoj, gdje je išao na oporavak. U Zagrebu je imao prvu operaciju čira na želucu, a u Beču drugu operaciju, te se onda na kraju utvrdilo kako čira na želucu nije ni imao, već su to sve bili samo ‘živci, to je sve samo u glavi’, a tegobe koje je imao mi bismo danas vjerojatno opisali kao nakupljeni stres na poslu.
U svojem ‘Dnevniku Terezija’, uz dozu humora, ali i povremene gorčine, opisuje kako su doktori tražili da se njenom Milanu zbog bolesti češće popušta i ne prigovara jer da ‘ne smije se on uzrujavati i srditi’. To ga je dovelo do toga da je postao ‘pravi tiranin, no samo za svoju obitelj’, imajući dva lica – jedno mrko za kuću i odgoj svoje djece, a drugo za uspješnog trgovca izvan kuće, veselo i ljubezno, kojim bi sve ljude uvijek predobio i očarao svojom dobrotom. Prema svojoj petero djece nastupao je vrlo oštro i s čestim kritikama, često se prisjećajući svojeg teškog djetinjstva i ranog zaposlenja kojim je prehranjivao svoju mlađu braću. Tako je onda i on odgajao svoju djecu, želeći da sinovi rade, a po noći uče, kako je to i sam činio u njihovim godinama.
Da to nisu bili jednostavni dani njena života u Oroslavju svjedoči i jedna jednostavna Terezijina bilješka u njezinom ‘Dnevniku’: “Bolesnog muža, petero djece, kućanstvo u Zagrebu i gospodarstvo u Oroslavju. Nije mi bilo lahko. Kad me netko pitao gdje živim, rekla sam: “U vlaku između Zagreba i Oroslavja!”
O vrtlarstvu, propalom pokušaju otvaranja prve Djevojačke vrtlarske škole i prvoj Tekstilnoj školi u Hrvatskoj
Terezija Prpić svoje je znanje o vrtlarstvu, sjemenu i uzgoju biljaka nastojala proširiti među oroslavskim ženama kako bi ublažila bijedu i naučila oroslavske obitelji boljoj i većoj proizvodnji hrane. Svoja znanja, osim bakinih savjeta o vrtlarstvu, stjecala je i na svojim putovanjima po Slavoniji, Dalmaciji, Italiji, Nici i Španjolskoj, pažljivo promatrajući krajeve i gospodarstva kroz koje je prolazila. Stečena znanja dijelila je s drugim ljudima ne samo na području Oroslavja već i u krajevima kroz koje je putovala sa svojim mužem. Tako je u Splitu i Dubrovniku davala savjete o sadnji voća i povrća.
U ‘Dnevniku’ se žalila kako su nasadi voća, kao primjerice bresaka koje je dala oplemeniti i posaditi u vinogradu u Oroslavju, često bili pokradeni od ‘seoskih dečka’. Jednako tako u vrtu je uzgajala i mlade jagode, ribizle, ogrozde, maline i marelice. Kako bi spriječila česte krađe zaposlila je i vrtlara, koji se onda i sam u krađe upleo, kao i policiju, koja je pak zaboravila doći i čuvati nasade, te su oni na kraju ipak bili pokradeni. Za uzgoj povrća angažirala je neku skupinu bugarskih vrtlara i poslala ih da pomognu uzgoj povrća (karfiola, zelja, graška) u Splitu. Često je nailazila i na otpor kod sadnje i jela novih vrsta povrća, pa je tako u svojem ‘Dnevniku’ zapisala:
“Moje Oroslavke su gledale u čudu kad sam jela priesni paradajz na salatu, nisu htjele ni uzeti u usta. A kad sam im nudila dinje: ‘Radije žlicu kolmaza progutati nego presne buče’, odgovorila joj je jedna žena iz Krapine.” Prodaja takvih svježih jagoda i rajčica uzgojenih na povrtnjaku u Oroslavju, a prodavanih u Zagrebu na placu, postizala je vrlo dobre rezultate i donosila dobit, na što se Terezija silno ponosila. U svome ‘Dnevniku’ napisala je:
“Danas je svaka naša Oroslavka vrtlarica. Moje male vrtlarice su danas direktori u državnim vrtovima. Pradajz smo slali u Zagreb autobusom Zrinjski kolikog god je moglo stati. Za moj paradajz su najviše platili jer je bio frižak i zdrav. Paradajz je bio jeftin, ali su preprodavači Oroslavski paradajz uvijek skuplje prodavali nego onaj koji je došao iz Slavonije. Tako je onda bilo, ne znam kako sada. Preprodavači su najbolje prošli. Mi bi jagode ubrali u 4 sata ujutro i još ranije, sortirali, pakirali i nosili na autobus koji je išao ujutro u 5 h pred trg u Zagrebu. Preprodavač je samo dignuo kištrice s krova autobusa Zrinskog i prodao jagode za 12-14 dinara po kg, a meni bi dao 3-4 dinara.”
Za potrebe djevojačke vrtlarske škole koju je u Oroslavju htjela pokrenuti, Terezija je isključivo svojim kapitalom prvo uredila prijašnju zgradu žitnice, uređujući tamo 12 soba za po tri djevojke i učiteljice vrtlarstva. Prikupila je potrebnu hranu za svoje buduće učenice koju je sama uzgojila na oroslavskom imanju, čuvajući pšenicu od zadnje tri godine žetve, ukuhavajući pekmeze u velikim loncima i uzgajajući živad. Za potrebe stručne škole uz pomoć svoje kćeri Ivane dovela je iz Beča cijelu vrtlarsku obitelj prof. Enkelmanna – ženu i njegova dva sina, oba vrtlara. Učitelj Enkelmann kao i učenice vrtlarske škole trebali su se financirati proizvodeći i prodajući hranu koja bi se uzgojila na imanju.
Ipak, kako sama Terezija u svome ‘Dnevniku’ ističe, zbog naivnosti i neiskustva potpisala je šestomjesečni ugovor s obitelji, koji je u slučaju otkaza pokrivao i troškove seljenja. To se vrlo brzo pokazalo katastrofalnim rješenjem jer je ubrzo nakon dolaska obitelji Enkelmann njezin muž Milan na njihovo imanje u Dvorac Oroslavje Donje poslao Radišine pitomce koji su trebali ići u prvu takvu stručnu tekstilnu školu organiziranu u Hrvatskoj i tadašnjoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu je školu 1927. godine njezin suprug Milan otvorio za potrebe školovanja stručnog kadra za svoje tekstilne tvornice.
Tako je u nedjeljno jutro, iz novina i iz razgovora s tek pristiglim Radišinim pitomcima, Terezija saznala o tekstilnoj školi i posljedično propasti njezinog sna o vrtlarskoj djevojačkoj školi. Te je noći, nakon što je organizirala smještaj, prehranu i spavanje za dvadesetak mladića iz siromašnih krajeva, uglavnom iz Milanove rodne Like i Dalmacije, krenula u Zagreb tražiti obrazloženje od svog muža.
On joj je na njezino pitanje što je to i zašto napravio jednostavno odgovorio:
“Ja sam te morao iznenaditi, inače bi se ti branila radi tvoje vrtlarske škole. Ja nemam školovane ljude za tekstil. Zašto da strani ljudi odnesu naše novce u inozemstvo kad mogu ostati kod kuće našim ljudima? Za tvoj peršin ne treba škole, taj raste samo od sebe!” Sve što je Terezija pripremila za vrtlarice prenamijenjeno je za Radišine tekstilne pitomce, a obitelj Enkelmann se zahvaljujući nesretno potpisanom ugovoru vratila o trošku Terezije te je njihov boravak i povratak u Njemačku još dugo vremena skupo otplaćivala, padajući prvi put u dug u svome životu.
Za sve to Terezija u svome ‘Dnevniku’ na kraju razočarano zaključuje: “Moja je vrtlarska škola propala…”
No, kad već nije bilo djevojačke vrtlarske škole, posvetila se Terezija dječacima koji su došli obučavati se u tekstilu. Kolika je bila važna za organizaciju smještaja, života i prehrane Radišinih pitomaca u Terezijinom i Milanovom domu u Dvorcu Oroslavje Donje zapisao je i njezin rad pohvalio Dragoslav Heiligstein prilikom obilaska Radišinog internata:
“Gospođa Prpić vanredno se brine za tu hrvatsku djecu. Njena je briga kuhinja. Ona sama nadzire internat premda je internat u dobrim rukama gospođe Chromaček. Gospođa Prpić pokazuje najveći interes za dječake, a njena je najvruća želja da pitomci svrše tekstilnu školu pa da zauzmu mjesta koja im po pravu i pripadaju. Tako radi pametna i savjesna Hrvatica! Množile se takove!”
U daljnjim godinama Terezija ne odustaje od svojih planova za vrtlarsku djevojačku školu te opet počinje štedjeti na sebi, djeci i svome gospodarstvu da stvori zalihe. Dobiva pomoć i od supruga Milana koji joj je dao napraviti novi namještaj. Bilo je to „masivno politirano sjajno drvo“ naručeno i izrađeno kod stolara Drempetića. Milan joj je iz svojih tvornica poklonio vunu za madrace za 40 kreveta. Dobila je i 20 ormara, stolove i stolice te 40 noćnih ormarića. S burze je zaposlila dva mlada tapetara. Kupila je ponovno i kuhinjsko posuđe, nabavila rublje i deke.
Stvari su se dodatno zakomplicirale kada se ponudila ‘gospođa učitelja Bernas’ da u Terezijino ime ode u Beograd i ishodi dozvolu da otvori ministarsku školu za pale djevojke. Terezija otvara školu pokušavajući ovaj put pomoći palim djevojkama, koje su često bile bez posla, izložene ulici i prostituciji, zapuštene i bez roditelja, a koje bi se kod Terezije učile vrtlarstvu i povrtlarstvu. Na čelu te škole preko Slavenskog društva bila je, bez Terezijina znanja, u Beogradu imenovana gđa. Bernas. Između gospođe Bernas i predsjednice Slavenskog društva došlo je do sukoba oko isplate ministarskih novaca koje Terezija uopće nije ni tražila, uzalud uvjeravajući jedne i druge “da ćemo početi skromno, da ne tražim ničiju pomoć”.
U sve te probleme, intrige i spletke uključio se i Hrvatski ženski savez, koji je prigovarao zašto se nije išlo preko njih otvarati školu. Na kraju je školu nakon nekog vremena raspustilo ministarstvo. Bilo je to drugi put da je Terezijina vrtlarska škola završila nesretno, a dodatno ju je gđa Bernas tužila sudu tražeći da joj plati vrijeme u kojem je bila tu i za godinu i više otkaza. “Riešio me sud toga, no smalaksala sam. Borba sa suradnicima, mužem i vlastima, odustala sam…”.
No, nije odustala zauvijek. Ponovno je prikupila snagu i jednog dana sama, sada već po treći put, krenula u ministarstvo i zamolila neka oni tu vrtlarsku školu podignu. I zaista, pristali su. No ubrzo je u novinama objavljena vijest o školi za voćarstvo i povrćarstvo za pale djevojke.
Terezija zapisuje u svome ‘Dnevniku’:
“Cijelo je selo navalilo na mene, što sam ja to njima pribavila! Nisam smjela iz kuće van. Svaka se žena bojala za muža, za sina, brata. Došla pošast u selo! Zar se to baš ovako moralo metnuti u novine. Možda je i bila kakva među njima koja je nešto zgriješila, ali u većem dijelu su to bila nevina djeca…”. Poslije dvije godine učenja djevojačka vrtlarska škola bila je raspuštena. Tome su pridonijele i okolnosti Drugog svjetskog rata te dolaska Nijemaca i ustaša u kuću Prpićevih.
Terezijin križni put: Drugi svjetski rat i poraće
Tijekom Drugog svjetskog rata Terezija se više puta našla u sukobu s njemačkim i ustaškim vojnicima koji su upadali u njezinu kuću i imanje u Oroslavju te je pružala otpor njihovoj pljački. Izvjesni ustaški komesar Smolčić, kojeg Terezija spominje u svome ‘Dnevniku’, bio je poznat kao strah i trepet u Stubici i Toplicama. Ona ga se, međutim, nije bojala, nego je, kako piše, “štitila židovske familije od grozota što je izveo nad jadnim ženama”. Zbog toga je Smolčić odredio da se “mene ima strieliti, doktora Gudeka i još nekoliko nas, 12 osoba”. No, nije stigao to izvršiti jer su vlasti ubrzo čule za njegova nedjela te je bio ustrijeljen.
Nakon toga u dom Terezije Prpić dolaze njemački časnici i ustaška Časna radna služba te iz dvorca i vrtlarske škole odnose namještaj, krevete i kade. Uništen je i vrt, iskopani su nasadi breskvi, jagoda, ogrozda i ribizla jer su trebali vrt za zelje. Pokraden je vodovodni motor, bakrena žica, razbijeni su prozori staklenika, a dio imanja opljačkali su i susjedi.
– Iza njih ostalo je sve pusto – zapisala je Terezija.
Tijekom rata njezin sin Gjuro i suprug Milan potajno su pomagali partizanima skupljajući lijekove i zavoje. Najtragičniji događaj dogodio se 30. prosinca 1944., kada su Nijemci i ustaše objesili njezina sina Gjuru u Krušljevom Selu zajedno s još 49 zatvorenika dovedenih iz zagrebačkih zatvora.
– Ja sam se okamenila – zapisala je Terezija.
Nakon rata uslijedila su nova suđenja i konfiskacija gotovo cijele imovine. O tome je zapisala: “Nisam suzu ispustila ni onda kad su me drugovi selili iz moje kuće u vlažni magazin, a moje lijepo antikno pokućstvo u svinjce gdje propada. Jedino sam plakala kad su mi rasadnik uništili, preorali novo šparlište da sade kukuruz.”
Milan Prpić umro je 27. kolovoza 1954. godine. Sljedećih dvadeset godina Terezija je živjela skromno u Oroslavju, u bivšoj kući za poslugu, čuvajući obitelj i uspomene. Prisjećala se i riječi svojega pradjeda: “Dijete, ako budeš u životu šta imala, budi skromna… Imati te zadužuje prema onima što nemaju.” Shvatila je da se cijeli život držala tih riječi jer je, kako je rekla, kroz život mnogo puta iskušala i imati i nemati.
Terezija Prpić umrla je u Oroslavju 12. ožujka 1974. Pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Njezin ‘Dnevnik’ danas je mali prozor u njezin svijet i život koji je proživjela.
