Prvi Memorijalni malonogometni turnir Željko Rumbak Žac održat će se 17. i 18. srpnja.
Postoje ljudi koji u našim životima ostave trag, a postoje i oni koji u tlo po kojem hodaju urežu neizbrisive brazde dobrote, topline i svjetlosti. Krapina je imala tu čast da u njoj izraste jedan takav div. Željko Rumbak bio je nogometni idol generacija, čuvar mreže i sportski uzor, no iznad svega toga, on je bio utjelovljenje nečega što se danas rijetko sreće. Kada bismo sve njegove vrline, sav njegov trud, osmjehe i nesebičnost morali sažeti u samo jednu riječ, ta bi riječ bila najjednostavnija, a istovremeno najveća – Čovjek.
Kako bi sačuvali uspomenu na njegov topli lik i veliko srce, obitelj, prijatelji i sugrađani organiziraju sportsko okupljanje koje nadilazi same granice sporta. Turnir u čast pokojnog Željka Rumbaka održat će se 17. i 18. srpnja 2026. godine. Bit će to dva dana ispunjena nogometom, zajedništvom i suzama ponosa, dani u kojima ćemo se s ljubavlju prisjećati čovjeka koji je zadužio zagorski i hrvatski sport.
Željko je bio čovjek za druge, pa tako i ovaj turnir nosi duboki humanitarni karakter. Sav prihod prikupljen od kotizacija i tombole bit će doniran za rad Udruge osoba s intelektualnim teškoćama Krapina – jer bi upravo to bila njegova želja. Prijave za sudjelovanje još su otvorene, a sve informacije i prijave ekipa mogu se dobiti putem telefona 095 865 9065 (Jura).
Od krapinskog Zagorca do nogometnih velikana
Željkov put započeo je 21. kolovoza 1969. godine u njegovoj voljenoj Krapini. U domaćem krapinskom Zagorcu započela je priča o letovima među vratnicama koji su navijačima oduzimali dah. Još se i danas, s posebnim sjajem u očima, prepričava mitska sezona 1996./1997. i kvalifikacije za Prvu ligu. Na golu je stajao on – Željko, bedem koji je suigračima ulijevao neopisivu sigurnost, a navijačima nadu. Njegov talent ubrzo je prerastao lokalne okvire, pa je svoju nogometnu čaroliju nastavio širiti prvoligaškim terenima braneći boje Samobora, Intera iz Zaprešića i legendarnog, tada moćnog Varteksa.
Kada je skinuo vratarske rukavice, nije napustio nogomet. Nastavio je tkati svoju ljubav kroz trenerski poziv, odgajajući nove generacije u Interu, Sesvetama, Dinamu II, te u hrvatskoj reprezentaciji do 17 godina. Zajedno sa svojim prijateljima i vratarskim legendama, Tomislavom Pelinom i Darkom Horvatom, pokrenuo je i vratarsku akademiju NK Radoboj, prenoseći na mlade ne samo tehniku, već i životne vrijednosti.
Više od trenera – bio je čovjek
Gdje god bi došao, donio bi svjetlo. Kada se 2014. godine priključio stručnom stožeru B momčadi GNK Dinama, svojom vedrinom i pristupačnošću u trenu je osvojio srca igrača i kolega. Nije bio samo trener; bio je pedagog, mentor i stariji brat. Radio je s posebnom, čistom emocijom i dubokim poštovanjem prema ljudima. Njegove riječi, izrečene nedugo nakon dolaska u Maksimir dok je u ruci držao Dinamov grb, danas zvuče kao proročanski testament:
“Vidite li ovaj grb? Za njega ništa nije teško. Treba dati sve od sebe i uživati u svakom trenutku, jer jednoga dana ne budemo bili u klubu…”
Željko je otišao prerano, ali njegova prisutnost i dalje živi u svakom klubu u kojem je branio, u svakom djetetu koje je naučio kako se voli igra i kako se poštuje protivnik. Ovaj turnir ne organiziramo da bismo brojili golove i pobjede. Organiziramo ga kako bismo proslavili uspomenu na Željka – na njegov vječni osmijeh, njegovu predanost i onu rijetku, čistu ljudskost. Jer krasnih je nogometaša puno, ali Željko je bio nešto puno više. Bio je jednostavno – Čovjek.
