Učiteljski poziv mnogo je više od prenošenja znanja i ispunjavanja nastavnog programa. To je svakodnevni susret s djecom, njihovim pitanjima, strahovima, idejama i malim pobjedama, ali i odgovornost da im se pomogne izgraditi samopouzdanje, samostalnost i vjeru u vlastite mogućnosti. Upravo takav pogled na svoj posao ima Nina Čvek Martinić, učiteljica Engleskog jezika u Osnovnoj školi Zlatar Bistrica, koja će ove godine obilježiti pet godina rada u učiteljskom pozivu.
Diplomirala je na Učiteljskom fakultetu s engleskim jezikom u Zagrebu u rujnu 2021. godine, a nakon fakulteta započela je svoj profesionalni put u školi. Pet godina kasnije, kaže, učiteljski posao i dalje je ispunjava – ali je istodobno svakodnevno i uči nečemu novome.
Poziv koji se nije dogodio u jednom trenutku
Iako mnogi učitelji mogu izdvojiti trenutak u kojem su odlučili da je upravo škola njihov profesionalni put, kod Nine Čvek Martinić odluka je dolazila postupno.
– Učiteljski poziv odabrala sam zato što sam oduvijek voljela rad s djecom, uživala u objašnjavanju i pružanju pomoći te voljela biti u situacijama u kojima mogu nekoga ohrabriti ili potaknuti da vjeruje u sebe. Ne mogu izdvojiti jedan jedini trenutak kada sam znala da je to posao kojim se želim baviti. To se postupno razvijalo kroz školovanje i praksu, kada mi je postalo jasno da se u toj ulozi osjećam dobro i da je to područje u kojem se želim razvijati – kaže Nina.
Upravo je ta svakodnevna dinamika, smatra, jedan od razloga zbog kojih učiteljski posao i danas voli.
– Svaki dan je drugačiji i nikad se ne zna čime će djeca iznenaditi, koja će pitanja postaviti i koje će ideje predložiti. Najviše me ispunjava pratiti njihov razvoj i gledati kako kroz vrijeme postaju sigurniji, samostalniji i spremniji suočiti se s novim izazovima. Iako ponekad zna biti zahtjevno, trenuci u kojima dijete nešto prvi put uspješno napravi podsjećaju me zašto volim biti učiteljica – govori.
Povjerenje koje se gradi svakoga dana
Učitelj često kroz svoju karijeru upozna stotine djece, no iza svakog učenika ostaje priča. Neki trenuci posebno ostanu u sjećanju – ne nužno zbog ocjena ili školskih uspjeha, nego zbog odnosa koji se izgradi.
– Svaki učenik na svoj način ostavi trag, a ja se trudim sa svakim učenikom izgraditi odnos koji se temelji na povjerenju i poštovanju. Važno mi je da znaju da mi se mogu obratiti u bilo kojoj situaciji i razgovarati sa mnom. Kada djeca osjete da ih učitelj razumije i prihvaća, lakše se otvaraju – ističe.
Za nju je upravo trenutak kada dijete stekne povjerenje jedan od najvrjednijih dijelova učiteljskog posla.
– Posebno pamtim trenutke kada shvatim da se povjerenje izgradilo jer tada vidim da sam im, osim u ulozi učiteljice, uspjela biti i osoba uz koju se osjećaju sigurno – kaže.
Djeca su se promijenila, ali njihove potrebe nisu
Generacije učenika odrastaju u vremenu koje se bitno razlikuje od onoga u kojem su odrastale prijašnje generacije. Tehnologija, društvene mreže i ogromna količina dostupnih sadržaja promijenili su način na koji djeca primaju informacije, ali i njihova očekivanja od škole.
– Djeca danas odrastaju uz tehnologiju i imaju pristup ogromnoj količini informacija i sadržaja. Primjećujem da imaju potrebu za više dinamike i različitih načina rada. Frontalno poučavanje često nije dovoljno da im zadrži pažnju – kaže Nina.
Ipak, unatoč svim promjenama, neke su dječje potrebe ostale potpuno iste.
– Bez obzira na vrijeme u kojem odrastaju, djeci je uvijek važno osjećati se prihvaćeno, važno i saslušano – ističe.
U toj rečenici možda se i najbolje vidi razlika između učitelja koji samo prenosi gradivo i učitelja koji svoj posao doživljava kao poziv.
Iza jedne školske ure krije se puno više posla
Kada se govori o učiteljskom poslu, javnost ga nerijetko promatra kroz vrijeme provedeno u učionici. No posao počinje i završava daleko izvan školskog sata.
– Mislim da je danas najveći izazov uskladiti sve što učiteljski posao nosi sa sobom – od dokumentacije i administracije, preko praćenja potreba svakog učenika, do suradnje s roditeljima. Učiteljski posao je puno više od samog rada u razredu, a to traži puno vremena, strpljenja i energije – ističe.
Poseban izazov, dodaje, ponekad predstavlja i komunikacija s roditeljima, osobito kada se razlikuju očekivanja ili pogledi na potrebe djeteta.
Upravo zato smatra važnim da se bolje razumije koliko je učiteljska profesija kompleksna.
– Voljela bih da se bolje razumije koliko je učiteljski posao kompleksan i da posao učitelja nije samo održavanje nastave, već i svakodnevna briga za njihovu djecu – smatra.
Lekcija koja nije napisana u udžbeniku
Postoje znanja koja djeca moraju usvojiti prema nastavnom programu, ali postoje i ona koja se ne mogu zapisati u kurikulum. Kako se odnositi prema drugima, kako vjerovati sebi, kako se nositi s neuspjehom i kako ponovno pokušati kada nešto ne uspije iz prvog puta.
Nina vjeruje da upravo tu učitelj može ostaviti jedan od najvažnijih tragova.
– Dijete možda neće zapamtiti svaku lekciju ili sve što je naučilo tijekom školovanja, ali može zapamtiti kako se osjećalo u učionici i kako se učitelj odnosio prema njemu – poručuje.
A dok učitelji svakodnevno podučavaju djecu, i sami od svojih učenika neprestano uče.
– Mislim da sam od svojih učenika naučila puno više nego što sam očekivala. Naučili su me strpljivosti, fleksibilnosti i tome da na različite situacije gledam iz više perspektiva – kaže.
Škola se mijenja, ali ostaje mjesto susreta
Osnovna škola Zlatar Bistrica trenutno prolazi kroz veliku rekonstrukciju, dogradnju i nadogradnju, zbog čega se uprava škole privremeno nalazi u zgradi Općine Zlatar Bistrica.
– Iako je preseljenje donijelo određene promjene, vrlo smo se dobro snašli i brzo prilagodili novim okolnostima. Prostor je ugodan, funkcionalan i pruža nam dobre uvjete za svakodnevni rad, a posebno nam znači odlična suradnja i podrška Općine – kaže Nina.
Privremeni uvjeti pokazali su, dodaje, koliko se školska zajednica može dobro organizirati kada postoji suradnja i razumijevanje.
– To nam je pokazatelj koliko se dobro možemo organizirati, ali naravno, s veseljem očekujemo povratak u našu obnovljenu i proširenu školu – poručuje.
U tom projektu važna je i suradnja lokalne i regionalne razine, odnosno Općine Zlatar Bistrica i Krapinsko – zagorske županije, koja je važna za stvaranje kvalitetnijih uvjeta za učenike i djelatnike škole.
”Ne birajte učiteljski poziv samo zato što volite djecu“
Što bi onda rekla mladima koji tek razmišljaju o tome da postanu učitelji?
Njezin odgovor možda najbolje pokazuje koliko ozbiljno shvaća vlastiti poziv.
– Rekla bih im da učiteljski poziv ne biraju samo zato što vole djecu. To je posao koji traži puno strpljenja, odgovornosti, kreativnosti i stalnog učenja. Ali ako u sebi imaju želju raditi s djecom, pomoći im da rastu i ostvare sve svoje potencijale, onda je to zaista poziv koji može pružiti puno zadovoljstva. Jer biti učitelj znači prihvatiti činjenicu da nijedan dan neće biti potpuno isti. Znači pripremati nastavu, prilagođavati se, slušati, objašnjavati, ponavljati, poticati, smirivati, ohrabrivati i ponekad jednostavno biti tu – govori.
I zato, kada je pitamo što za nju osobno znači biti učiteljica, Nina Čvek Martinić odgovara jednostavno, ali vrlo snažno:
– Biti učiteljica za mene znači imati priliku ostaviti lijep trag u životu djeteta. To znači biti osoba koja djeci pruža podršku, potiče ih, usmjerava i vjeruje u njih čak i onda kada oni sami još ne vjeruju dovoljno u sebe. Možda upravo u tome i jest srž učiteljskog poziva. Znanje se može zaboraviti, lekcija se može izgubiti iz sjećanja, ali osjećaj da je netko vjerovao u nas često ostaje puno duže – zaključuje. (Marta Obadić)
