Povodom izjava iz Hrvatskog lovačkog saveza u kojima hrvatskoj javnosti poručuju kako lovci nisu „bankomat“ za naknade šteta od divljači Željko Mihelić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore obraća se Hrvatskom lovačkom savezu:
– Gospodo iz Hrvatskog lovačkog saveza, hvala vam na ovom važnom objašnjenju. Do sada smo, očito potpuno pogrešno vjerovali da onaj kome je država povjerila gospodarenje lovištima uz određena prava preuzima i određene obveze. Ali sada ste nam objasnili kako bi to, po vašem mišljenju, trebalo funkcionirati.
Vi biste gospodarili divljači, a poljoprivrednici bi gospodarili štetama koje ona napravi. Priznajemo, vrlo domišljat poslovni model. Posebno kada račun plaća netko drugi.
Poljoprivrednici su poduzetnici, oni ulažu vlastiti kapital, kupuju strojeve, obrađuju zemlju, plaćaju radnike i proizvode hranu itd. Njihov posao nije postavljati kilometre ograda, čuvati polja i trošiti radno vrijeme na zaštitu usjeva od divljači kojom gospodare drugi.
Mi proizvodimo hranu. Vi gospodarite s divljači i nemojte svoje obveze pokušavati pretvoriti u naše troškove. Ako smatrate da odgovornost za štete od divljači ne pripada onima kojima je država povjerila gospodarenje lovištima, kome onda pripada? Poljoprivredniku koji je posijao kukuruz, uložio novac i čekao žetvu?
Posebno je zanimljivo što Hrvatski lovački savez u raspravu o štetama od divljači sada uvodi i poljoprivredne potpore.
Kakve veze imaju potpore za proizvodnju hrane s odgovornošću za štetu koju uzrokuje divljač? Znači li to da poljoprivrednik koji prima potporu treba sam platiti uništene usjeve?
Poljoprivredne potpore nisu odšteta za uništene usjeve, nego instrument poljoprivredne politike. Možda bismo onda trebali predložiti da se poljoprivredne potpore ubuduće izravno uplaćuju lovačkim društvima, pa da se poljoprivrednici ne muče s njihovim trošenjem na proizvodnju hrane.
Uzmimo jednostavan primjer. Poljoprivrednik obrađuje stotinu hektara na tridesetak parcela. Prema logici koju zagovarate, trebao bi kupiti kilometre ograda, postaviti ih, održavati, nadzirati i usput, ako mu ostane vremena, baviti se poljoprivredom.
Zanimljivo je kako se odgovornost uvijek čini pretjeranom kada treba platiti račun, ali prava gospodarenja nikada nisu prevelik teret.
Zato Hrvatskom lovačkom savezu kroz ovo reagiranje postavljamo jednostavno pitanje: koje konkretne odgovornosti za štete od divljači prihvaćate, a koje smatrate da trebaju snositi poljoprivrednici?
Ako smatrate da su obveze koje proizlaze iz gospodarenja lovištima prevelik teret, nitko vas ne prisiljava da tražite ili zadržite pravo gospodarenja pod takvim uvjetima. Pravo bez odgovornosti nije gospodarenje, nego je privilegija na tuđi račun.
I na kraju, gospodo iz Hrvatskog lovačkog saveza,
Poljoprivreda je u Hrvatskoj strateška gospodarska djelatnost. Hrvatska u brojnim poljoprivrednim proizvodima ne proizvodi dovoljno ni za vlastite potrebe, a u pojedinim sektorima ne pokrivamo ni polovicu domaće potrošnje. Zato je krajnje vrijeme da se zapitamo kako smo došli do toga da hobi pojedinih građana postane važniji od proizvodnje hrane za hrvatske građane.
Lov je za mnoge hobi, dok je poljoprivreda posao od kojeg živimo i kojim hranimo Hrvatsku – naveo je Željko Mihelić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore
Iz HLS-a su u petak odbacili pokušaje da se hrvatske lovce i lovačke udruge ponovno prikaže kao glavne krivce za štete koje divljač počini na poljoprivrednim površinama, a predložene izmjene Zakona o lovstvu kao svojevrsni napad na prava poljoprivrednika.
– Hrvatski lovci nisu ničiji bankomati, a lovačke udruge nisu osiguravajuća društva koja su dužna bezuvjetno podmirivati štete nastale na tuđoj imovini – istaknuli su i upozorili na opasnost od zlouporabe sustava naknade šteta.
