Od Velikog Trgovišća do američke Route 66, Snježana Kereša (27) fotoaparatom bilježi ljude, trenutke i mjesta koja ostavljaju trag. Ova mlada umjetnica dolazi nam iz Selnice, a posljednjih godinu dana živi u Velikom Trgovišću. Po zanimanju je upravna referentica, završila je studij predškolskog odgoja i obrazovanja, radi u vrtiću, a trenutačno se dodatno obrazuje za fotografa.
Fotografija je, međutim, mnogo više od posla sa strane, prati je još od djetinjstva, a s vremenom je postala njezin način izražavanja, upoznavanja ljudi i otkrivanja svijeta.
U razgovoru smo se dotaknuli njezinih fotografskih početaka, izazova rada na vjenčanjima, putovanja američkim nacionalnim parkovima, ali i toga zašto vjeruje da se ponekad treba odvažiti, čak i kada se čini da su izgledi za uspjeh prilično mali.
Od stipendije od 300 kuna do prvog ozbiljnog fotoaparata
Fotografija je u Snježanin život ušla mnogo prije nego što je razmišljala o tome da bi se njome mogla baviti profesionalno. Prve uspomene vežu je uz djeda i njegov mali fotoaparat, koji i danas čuva.
– Deda je imao jedan fotić Kodak Advantix i s njim je sve počelo. S bakom i s njim puno sam putovala, a kako je radio na željeznici, imali su povoljnije karte. Često smo nekamo išli, a fotografije su se tada snimale na film. To mi je bilo posebno zanimljivo – prisjeća se.
Ljubav prema fotografiranju nastavila se tijekom osnovne škole. Dok su drugi pozirali za fotografije, Snježana je sve češće bila ona koja je uzimala fotoaparat i govorila drugima kako da stanu.
– Uvijek sam bila ta koja je nekoga fotografirala. Govorila sam: “Daj stani ovako, pa onako”. Voljela sam da se ljudi dobro osjećaju kada vide koliko dobro izgledaju na fotografijama i kako sam zabilježila neki trenutak – kaže.
Na početku srednje škole odlučila je kupiti svoj prvi fotoaparat. Čekala je stipendiju od 300 kuna i, čim ju je dobila, cijeli je iznos potrošila na tada moderan Canonov kompaktni fotoaparat.
– Sve sam odmah dala za fotić, a sljedećih mjesec dana nisam imala novca ni za što drugo. Ali to mi je bilo važno. Nosila sam ga posvuda, na izlete i druženja. Vjerojatno sam svima već bila pomalo dosadna, ali bila sam prva koja je uvijek imala fotoaparat – govori kroz smijeh.
Nakon fakulteta dodatno se educirala za poučavanje engleskog jezika u vrtiću. Novac koji je zaradila ponovno je počela ulagati u svoju staru ljubav, pa je kupila prvi DSLR fotoaparat, Nikon.
– Obitelj me pitala što želim za rođendan, a ja sam rekla da mi ne trebaju pokloni, nego novac kako bih mogla kupiti fotoaparat. Tako sam krenula ozbiljnije. Nije mi presudno koja je marka fotoaparata. Svi imaju nešto dobro, a najvažnije mi je da mogu napraviti kvalitetne fotografije – ističe.
U početku je prihvaćala gotovo sve prilike za fotografiranje, često i besplatno, samo kako bi stjecala iskustvo. Pohađala je edukacije i seminare, učila od drugih fotografa te tražila vlastiti smjer.
S vremenom je izgradila i krug kolega s kojima razmjenjuje iskustva, dijeli objave i preporučuje klijente. Među njima su i zagorski fotografi s kojima danas surađuje, a takva su poznanstva, smatra, važna u poslu u kojem se prilike često otvaraju upravo preko preporuka.
Vjenčanja su puno više od fotografiranja
Danas su vjenčanja i krštenja među najvažnijim dijelovima njezina fotografskog posla. Privlače je obiteljske priče, emocije i činjenica da svaki događaj donosi drukčije ljude i situacije.
Ipak, iza fotografija koje mladenci kasnije pregledavaju krije se mnogo više od nekoliko sati provedenih s fotoaparatom u ruci.
– Vjenčanja imaju puno toga na što moraš paziti. Nije dovoljno samo doći i fotografirati. Moraš pratiti što se događa, razmišljati unaprijed, komunicirati s ljudima i biti spreman na različite situacije. S druge strane, sve je to i jedna velika veselica, upoznaš puno novih ljudi i stvaraš poznanstva – objašnjava.
U početku je fotografirala i rođendane, razna događanja i otvorenja, no s vremenom je shvatila da se ne može podjednako kvalitetno posvetiti svemu.
– Moraš pronaći segment koji ti odgovara jer jednostavno ne stigneš raditi sve. Fotografija može biti odličan dodatni posao, ali mislim da je teško živjeti isključivo od nje ako nemaš dovoljno stabilan posao i prihode. Troškovi postoje, a moraš razmišljati i o tome koliko vremena ulažeš u svaki projekt – kaže.
– Lijepo mi je da ljudi dobiju i nešto fizičko, da mogu uzeti album, listati ga i ponovno proživljavati taj dan. Ako dobiju samo fotografije, pitanje je hoće li ikada stići napraviti album. A ovako imaju uspomenu koju mogu držati u rukama – pojašnjava.
Za Snježanu fotografiranje nije samo pitanje tehnike, svjetla i dobrog kadra. Jednako joj je važan odnos s ljudima ispred objektiva, osobito kada fotografira parove koji nisu naviknuti pozirati.
Mnogi joj, kaže, unaprijed govore da nisu fotogenični ili da ne znaju što bi trebali raditi pred fotoaparatom. Njezin je prvi zadatak zato opustiti ih i pomoći im da zaborave na nelagodu.
– Volim se šaliti, pa često kroz razgovor i malo zezancije opustim ljude. Ne počinjem odmah s fotografiranjem, nego prvo razgovaramo, pitam ih kako su, čime se bave i slično. Kada se opuste, sve je puno lakše – objašnjava.
Smatra da fotograf mora znati komunicirati, prepoznati karakter ljudi i prilagoditi im se. Nije svaki par jednako otvoren, a ono što jednom paru odgovara, drugome može biti potpuno neprirodno.
– Ne možeš svima davati iste upute. Nekima odgovaraju spontane fotografije, dok se drugi ne osjećaju ugodno kada im kažeš da hodaju prema tebi, da se okrenu ili poljube. Onda moraš pronaći drugi način. Možda će sjesti, nježno se primiti za ruke i razgovarati. Bitno je da se osjećaju ugodno i da ih ne forsiraš – kaže.
Najvažnije joj je da ljudi poslije ne pamte samo kako su izgledali na fotografijama, nego i kako su se osjećali tijekom fotografiranja.
– Želim da, kada pogledaju fotografiju, ponovno osjete ono što su osjećali u tom trenutku. Zato ponekad mladencima kažem da se prime za ruke i da jedno drugome ispričaju kako su se upoznali ili da si kažu nešto lijepo. Često se tada dogode vrlo iskrene emocije. Nekad se netko rasplače, zagrle se i na trenutak zaborave da sam uopće ondje. Volim im omogućiti taj mali trenutak koji će ostati samo njihov – govori.
Route 66 i američki nacionalni parkovi: putovanje koje je promijenilo perspektivu
Ako mora izdvojiti putovanje koje joj je dosad ostavilo najsnažniji dojam, Snježana bez mnogo razmišljanja spominje Sjedinjene Američke Države.
Amerika je dugo bila na njezinu popisu želja, no često je slušala komentare da ondje nema mnogo toga osim velikih gradova i nebodera. Nakon što ju je napokon posjetila, shvatila je koliko je takva predodžba ograničena.
– Amerika mi je bila putovanje života. Toliko sam novih stvari vidjela, upoznala odlične ljude i dobila mnogo ideja za fotografiju. Ljudi često misle samo na gradove i zgrade, ali Amerika ima i potpuno drukčiju stranu – stare gradiće, zapadnjački ugođaj, pustinjske krajolike i nacionalne parkove koji izgledaju nevjerojatno – priča.
Sa svojim je dečkom putovala automobilom, a velik dio puta bio je posvećen legendarnoj Route 66, koja je 2026. godine obilježila 100. obljetnicu osnutka.
Nisu prošli cijelu rutu, nego su krenuli iz Los Angelesa i odvezli jedan dio, dovoljno da osjete atmosferu stare američke ceste.
– Kada voziš tim starim cestama, imaš osjećaj kao da si u nekom drugom vremenu. Posvuda su prostrani, suhi krajolici, a onda odjednom naiđeš na staru benzinsku postaju koja izgleda kao iz filma. Sve je nekako autentično i drukčije od onoga na što smo navikli – opisuje.
Nakon toga nastavili su put prema nacionalnim parkovima i kalifornijskoj obali. Tijekom putovanja automobilom prešli su oko 3500 kilometara, mijenjajući mjesta i smještaj gotovo svakodnevno.
Takav tempo zahtijeva dosta planiranja, ali Snježani odgovara jer voli istraživati i iskoristiti svaki dan.
– Nacionalni parkovi toliko su veliki da ne možeš samo doći, malo prošetati i krenuti dalje. Često cijeli dan provedeš u jednom parku, a onda navečer sjedneš u automobil i voziš se do sljedećeg smještaja. Neke stvari jednostavno moraš doživjeti uživo – govori.
Fotografiranje joj je i na putovanju pomoglo da primijeti detalje koje bi inače možda previdjela. Svjetlo, teksture, neobični oblici i svakodnevni prizori za nju su prilika da istu stvar promatra iz više kutova.
– Upravo je to jedna od najvećih vrijednosti putovanja – mogućnost da se svijet upozna izvan onoga što smo dosad smatrali poznatim – kaže.
Putovanja nisu trošak, nego ulaganje
Snježana na putovanja nikada nije gledala kao na nepotreban trošak. Za nju su to ulaganja u iskustva, znanje i uspomene koje ostaju mnogo dulje od većine materijalnih stvari.
– Na putovanju naučiš stvari koje ne možeš naučiti samo iz knjiga. Upoznaješ druge kulture, vidiš kako ljudi žive, što jedu, kojim jezikom govore i zašto neke stvari rade upravo na taj način. Često naučiš i neke zanimljivosti koje nigdje drugdje ne bi čuo – kaže.
Kao primjer navodi način pripreme čaja u Maroku, gdje je imala priliku upoznati lokalne običaje i doznati zašto se čaj tradicionalno prelijeva s visine.
Takvi je detalji oduševljavaju jer joj omogućuju da razumije kontekst u kojem ljudi žive, umjesto da neko mjesto samo obiđe kao turist.
– Nikad nisam razmišljala o tome da je putovanje samo trošak. To su nova iskustva, uspomene i znanja. Netko ce kupiti nešto materijalno sto ce godinama izgubiti na vrijednosti, a ja ću radije uložiti u putovanje i ono što ću ondje doživjeti – ističe.
Posjetila je i Tajland, gdje je nekoliko dana provela u Bangkoku, a zatim nastavila prema drugim dijelovima zemlje i Maleziji, odnosno Kuala Lumpuru. Takva joj putovanja mijenjaju perspektivu i u svakodnevnom životu.
– Kada vidiš kako ljudi žive u drugim dijelovima svijeta, počneš drukčije gledati na neke stvari. Upoznaš ljude koji možda nemaju mnogo materijalnih stvari, ali imaju vremena sjesti, popiti kavu i razgovarati. Ne žure stalno nekamo. Tada se zapitaš oko čega se mi toliko opterećujemo – kaže.
Putovanja spaja s fotografijom
Iako na putovanja ide prvenstveno zato što želi upoznati nove zemlje i ljude, Snježana gotovo uvijek pronađe način da ih poveže sa svojim poslom.
Njezina je želja jednog dana postati fotografkinja koja putuje svijetom i fotografira vjenčanja na različitim destinacijama, što se u fotografskom svijetu često naziva destination wedding photography.
– Kada idem nekamo, pokušavam pronaći barem jedan par ili nekoga koga bih mogla fotografirati. To mi je prilika da upoznam nove ljude, isprobam drukčije lokacije i dobijem fotografije koje poslije mogu koristiti za portfolio – objašnjava.
Tako je i tijekom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama stupila u kontakt s ljudima iz lokalnih fotografskih zajednica. Dogovorila bi besplatno fotografiranje, a zauzvrat dobila priliku raditi na novoj lokaciji i predstaviti svoj rad.
– Javila bih se ljudima, objasnila im da bih ih fotografirala, a oni bi zauzvrat dobili fotografije. Meni je to bilo korisno jer sam dobila materijal za portfolio, a upoznala sam i fotografe s kojima sam ostala u kontaktu – kaže.
Za sada joj putovanja ne donose izravnu zaradu od fotografiranja, ali smatra da joj dugoročno pomažu u razvoju posla i približavanju cilju koji si je postavila.
Jedno odbijanje nije razlog da odustaneš
Jedan od najzanimljivijih primjera Snježanine upornosti projekt je fotografiranja vjenčanica koji je sama osmislila i organizirala. Kada je tek počinjala, željela je kvalitetan portfolio, ali nije uspijevala pronaći fotografa koji bi je poveo na vjenčanje kako bi iz prve ruke vidjela kako takav posao izgleda.
Umjesto da čeka da joj netko pruži priliku, odlučila ju je stvoriti sama.
– Shvatila sam da moram sama organizirati nešto što će mi omogućiti da napravim fotografije kakve želim imati u portfoliju. Htjela sam vjenčanice, model, lijepu lokaciju i cijelu priču. Nisam imala mnogo novca, pa sam krenula tražiti suradnike – prisjeća se.
Prvo se javila salonu vjenčanica i dogovorila posudbu dviju haljina. Potom je pronašla modela, a zatim počela tražiti lokaciju, cvjećara, nakit i druge detalje koji bi fotografiranje učinili posebnim.
Nije sve išlo jednostavno. Poslala je brojne upite vilama i vinarijama u Istri, tražeći mjesto na kojem bi mogla realizirati svoju ideju. Od otprilike 20 poslanih upita odgovorila joj je tek jedna vila, ali taj je odgovor bio dovoljan da se projekt pokrene.
– Rekli su da su oduševljeni idejom. Odjednom smo imali lokaciju, a onda sam počela razmišljati što još mogu uključiti. Javila sam se ljudima koji imaju oldtimere, cvjećarki, tražila dodatne suradnike. Svaki put kada bih riješila jednu stvar, pojavila bi se nova ideja – govori.
U projekt se uključilo 10-ak ljudi, među kojima su bili vlasnici oldtimera, cvjećari i drugi suradnici. Dogovorila je i smještaj za tim, a budući da se sve odvijalo izvan glavne turističke sezone, uspjela je pronaći povoljno rješenje.
Fotografije i sadržaj sa snimanja objavila je na društvenim mrežama, a reakcije su bile znatno veće nego što je očekivala.
– Kada sam sve objavila, Instagram i Facebook jako su mi porasli. Počeli su mi se javljati novi ljudi, a velik dio klijenata i danas dolazi preko Instagrama i preporuka. Sve je krenulo od toga da sam se odvažila poslati upite i pokušati nešto što prije nisam radila – kaže.
To iskustvo promijenilo je njezin pogled na vlastite mogućnosti.
– Ponekad moraš napraviti nešto, iako ti se čini da se možda sramotiš ili da neće uspjeti. Ako ne pokušaš, nećeš ni znati. Ja sam krenula od ideje i malo hrabrosti, a na kraju smo okupili cijeli tim i napravili nešto na što sam ponosna – ističe.
Instagram joj je i galerija i poslovni alat
Društvene mreže danas su jedan od glavnih načina na koje Snježana predstavlja svoj rad i dolazi do novih klijenata. Posebno joj je važan Instagram, na kojem objavljuje fotografije s putovanja, vjenčanja i drugih snimanja, a od nedavno ima i svoju web stranicu.
Svjesna je da nekima učestalo objavljivanje može djelovati kao hvalisanje, no ona na to gleda drukčije.
– Ljudi ponekad pomisle da se netko hvali kada objavljuje gdje je bio i što je radio. Meni je Instagram zapravo galerija. Volim se vratiti na stare objave, pregledavati fotografije i prisjećati se gdje sam bila i što sam doživjela. Ako nekome to ne odgovara, ne mora me pratiti – kaže.
No, bez obzira na to kamo je odvede sljedeće putovanje, fotoaparat će gotovo sigurno biti uz nju.
