Dok vikendom rano ujutro na Trakošćanskom jezeru još vladaju mir i tišina, Krapinske lađarice zauzimaju svoja mjesta u lađi. Pred njima su kilometri veslanja, usklađivanje pokreta i učenje zajedničkog ritma. Iza njih tek dva mjeseca treninga, a pred njima cilj koji ih je i okupio – nastup na Maratonu lađarica na Neretvi 2027. godine.
Trinaest žena različitih zanimanja i životnih priča odlučilo je svakodnevici ispunjenoj poslovnim i obiteljskim obvezama dodati još jedan izazov. Među njima su učiteljice, javne službenice, programerke, fitness trenerice i zubne tehničarke, a nijedna prije nije imala iskustva u lađarenju. Danas ih povezuju vesla, nova prijateljstva i želja da na Neretvu ponesu i dio zagorskog duha.
O tome kako su od bodrenja supruga stigle do vlastite posade, što se događa kada smijeh poremeti zaveslaje i kako se između kuhanja ručka i obiteljskih obveza pronalazi vrijeme za deset kilometara na vodi, razgovarali smo s Matejom Topolovec Malarić i Ivanom Šalković, koje koordiniraju organizacijski dio života ekipe.
Ideja se rodila uz Neretvu
Priča je počela ovog proljeća okupljanjem muške ekipe Krapinskih lađara, koja je u kolovozu nastupila na Maratonu lađa. Nekoliko budućih lađarica pratilo je svoje supruge na tom putovanju. Atmosfera uz Neretvu, uzbuđenje i prizor ženskih posada učinili su svoje.
– Kada smo na Neretvi imale priliku gledati i utrku lađarica, nismo više dvojile ni trenutka. I same smo poželjele postati dio te priče, okupiti žensku ekipu i pokazati da i mi Zagorke imamo dovoljno volje, upornosti i zajedništva da uzmemo vesla u ruke – govori Mateja.
Nedugo nakon maratona Tomislav Pelin pozvao ih je da se okupe i pokušaju trenirati. Ideja je brzo dobila svoj prvi konkretan korak: 24. kolovoza održale su prvi trening.
Od početka ih je podržala muška ekipa. Na raspolaganje su im stavili lađu i vesla, podijelili iskustva te im, kako kažu, “ustupili“ svojeg trenera Damira Novinu, koji danas radi s objema ekipama.
– Supruzi su nas od početka podržali, a njihovo iskustvo i savjeti, s obzirom na to da već imaju jedan maraton iza sebe, danas nam puno znače – ističe Mateja.
Klimava koljena, prvi zaveslaji i jedno kupanje
Prvi ulazak u lađu donio je uzbuđenje, ali i nesigurnost. Trebalo je zauzeti mjesto, uhvatiti veslo i pokušati pokrenuti plovilo koje traži suradnju cijele posade.
– Prvi susret s lađom bio je neodoljiv: klimava koljena koja koračaju na svoje pozicije i prvi zaveslaji koji su teško tjerali lađu naprijed. Ali lađa nam se toliko uvukla pod kožu da joj često tepamo, brinemo o njoj i rado joj se vraćamo – otkriva Ivana.
Već su prikupile i uspomene koje će se dugo prepričavati. Lađa je smještena u dijelu jezera gdje se pri niskom vodostaju lako nasuče, pa njezin izlazak do mjesta ukrcaja traži oprez i dobru taktiku.
– Jednom prilikom dogodilo se da je uslijed guranja lađe s pozicije na kojoj je zapela mladić upao u jezero. Srećom, sve je završilo smijehom i nezaboravnom uspomenom – prisjeća se Ivana.
Deset vesla mora raditi kao jedan motor
Iza naizgled jednostavnog pokreta veslom krije se mnogo učenja. Kako objašnjava Ivana, posadu čini 12 članica: deset veslačica, parićarka i bubnjarka. Parićarka upravlja kormilom, odnosno parićem, dok članica na pramcu motivira ekipu, daje ritam i služi kao zamjena.
Da bi lađa učinkovito plovila, pojedinačna snaga mora se uklopiti u zajednički pokret.
– Potrebna je prije svega ujednačenost u ritmu, kao da je svih deset zaveslaja jedan snažan motor lađe. Individualni zaveslaji ne tjeraju lađu naprijed, već samo homogeni, ujednačeni pokreti u pravilnoj tehnici – objašnjava Ivana.
Snagu pritom treba crpiti iz trupa, a ne samo iz ruku. Uz fizičku izdržljivost razvija se i psihološka spremnost, posebno važna za trenutke kada postane teško.
– Kada snaga posustaje, onda je zapravo najvažnija glava koja nas “drži“ da dođemo do cilja s maksimumom koji smo dale u veslo – dodaje.
Deset kilometara dok jezero još miruje
Treninzi na Trakošćanskom jezeru najčešće se održavaju vikendom, rano ujutro. Ovisno o programu, odveslaju tri do četiri kruga, odnosno otprilike deset kilometara.
– Okupimo se dok još vladaju mir i tišina, uskočimo u lađu i krenemo. Taj mir, jezero i nas trinaest koje povezuje isti cilj imaju neku posebnu čar – opisuje Mateja.
U početku su najviše radile na položaju tijela, pravilnoj tehnici i usklađivanju zaveslaja. Sada postupno uvode više rada na brzini i izdržljivosti. Trener Damir Novina usmjerava ih, ispravlja i potiče da iz svakog treninga izvuku što više.
– Ako se oslanjaš samo na snagu, a nemaš usvojenu pravilnu tehniku, brzo ćeš se iscrpiti. S druge strane, ni savršena tehnika bez dovoljno snage u zaveslaju neće donijeti potrebnu brzinu – kaže Mateja.
Iako su zajedno tek dva mjeseca, već osjećaju napredak. Sigurnije su u lađi, usklađenije i izdržljivije. Sljedeći je izazov zadržati pravilan pokret i zajednički ritam i tijekom duljeg veslanja.
Ručak se kuha prije treninga, djeca šeću uz jezero
Za dolazak na trening potrebno je uskladiti mnogo više od vesala. Posao, djeca, kućanske obveze i drugi interesi traže planiranje, a podrška obitelji pritom im mnogo znači.
– Nerijetko se djeca šeću oko jezera dok traje mamin trening, ručak kuha navečer ili zorom prije treninga, a termini treninga određuju onda kad to posao i obiteljske obveze dozvole – govori Ivana.
Vrijeme koje izdvoje za veslanje zato žele dobro iskoristiti.
– Sve djevojke, žene, majke koje dolaze na trening znaju da imaju na raspolaganju tih sat, sat i pol da daju sve od sebe i da nema “popravnih“ termina jer svakodnevica s obvezama to ne dozvoljava – dodaje.
Ivani je lađarenje donijelo više energije, zdravije navike i snagu, ali i predah od svakodnevnog ritma. Postalo je njezin “ispušni ventil“ i mjesto pripadnosti novoj zajednici žena.
Šale ipak čekaju kraj treninga
Trinaest različitih karaktera kroz zajedničke treninge postupno postaje povezana ekipa. Prate napredak svake članice, međusobno se bodre i uče različite uloge kako bi mogle zamijeniti jedna drugu.
– Nijedna od članica nije imala prethodnog iskustva u lađarenju, tako da smo jednako dijelile sve početne nesigurnosti, nasmijale se tome i dodatno se povezale – kaže Ivana.
Smijeha ne nedostaje, ali brzo su otkrile da i za njega u lađi treba odabrati pravi trenutak.
– Shvatile smo da nam šale u lađi brzo izbace vesla iz ritma pa smo zezanciju ostavile za kraj treninga – otkriva.
Tada s trenerom razgovaraju o tome što je bilo dobro, što treba popraviti i što ih čeka sljedeći put. Mateja i Ivana uz to dogovaraju termine, pripremu lađe i vesala te koordinaciju s muškom ekipom.
Cilj je Neretva, a kup se priprema i na Trakošćanu
Maraton lađarica na Neretvi 2027. godine glavni je razlog njihova okupljanja i cilj kojem su posvećene od prvog treninga. Prema riječima Mateje, Udruga Krapinski lađari planira na Neretvi sudjelovati s dvjema muškim i jednom ženskom posadom.
Prije toga lađarice se na proljeće žele okušati na nekoliko kupova. Nastupi će im donijeti prvo natjecateljsko iskustvo i priliku da upoznaju uvjete drukčije od onih na mirnoj jezerskoj vodi.
Najavljuju i važan događaj u svojem kraju: Udruga sredinom svibnja 2027. na Trakošćanskom jezeru planira organizirati kup za lađare i lađarice, koji bi, prema najavi sugovornica, trebao biti dio službenog kalendara lađarenja.
Veseli ih mogućnost susreta s drugim ekipama, razmjene iskustava i približavanja ovog sporta kontinentalnoj Hrvatskoj. A nastup na Neretvi za njih ima i posebno značenje.
– Iako lađarenje nije tradicionalni sport našega kraja, ponosne smo što imamo priliku predstavljati Krapinu i cijelo Zagorje. Mi Zagorci njegujemo i poštujemo vlastitu tradiciju, ali jednako tako cijenimo i tradiciju drugih krajeva – ističe Mateja.
Sa sobom žele ponijeti srdačnost, druželjubivost, borbenost i spremnost na nove izazove.
“Ne bojte se napraviti prvi korak“
Uz obitelji i mušku ekipu podršku im pružaju lokalna zajednica i sponzori koji prate rad Udruge. Za nastavak napretka najvažniji su im redoviti treninzi, a tijekom zime pripremat će se i u zatvorenom prostoru.
U nabavi su nova vesla za žensku ekipu, dresovi i jastuci, a na proljeće, najavljuju, stiže i nova lađa. Grade i kontakte s drugim lađarskim udrugama kako bi učile iz njihovih iskustava.
Ženama koje se žele pridružiti, ali još oklijevaju, Ivana poručuje:
– Nitko ne mora odmah imati iskustva ni biti u vrhunskoj fizičkoj formi – najvažniji su dobra volja, upornost i želja za druženjem i zajedničkim uspjehom. Lađarstvo nije samo veslanje, nego i timski duh, međusobna podrška, prijateljstvo i osjećaj pripadnosti. Sve se uči s vremenom, a svaki trening donosi nešto novo.
Za članstvo je potrebno podnijeti zahtjev Upravnom odboru Udruge, koji odlučuje o prijemu. Krapinske lađarice svoj su prvi korak napravile prije tek dva mjeseca. Danas na Trakošćanu uče kako deset vesla pretvoriti u jedan snažan pokret – i zajedno se približavaju Neretvi.
