Kickboxing klub “Zmaj“ iz Bedekovčine sportska je udruga koja službeno postoji 20 godina i punopravna je članica Hrvatskog kickboxing saveza, koji broji 99 klubova i pet županijskih saveza, te oko šest tisuća aktivnih natjecatelja. Udruga je to koja trenutno broji 35 članova, od toga 20 natjecatelja od kojih njih desetak postiže vrhunske rezultate, a sve to velikim dijelom zahvaljujući “alfi i omegi” kluba, treneru Arpadu Jakši.
– Od 1999. pa do početka 2009. godine treninge smo održavali u prostorijama Srednje škole Bedekovčina i to najviše u staroj dvorani, a u slučaju povećanog broja treninga, čak i po hodnicima škole. Iz tog smo razloga sredinom 2009. godine počeli s radom u vlastitoj prostoriji u Poznanovcu – govori nam Jakša, koji je vlastitu garažu odlučio prenamijeniti u malu sportsku dvoranu, kako bi mnogim mladima zainteresiranima za kickboxing i njegove treninge, omogućio svakodnevni rad. Pa, iako ga je zbog tolike posvećenosti tom sportu, kako u šali kaže, i žena skoro ostavila, on ne odustaje, te nam govori kako je to njegov životni put.
“Zmaj“ je jedan od rijetkih klubova koji unatrag pet do šest godina u natjecateljskoj sezoni odradi četiri ciklusa državnih prvenstava i to u sve tri tatami discipline – point fighting, light contact i kick light te dvije do tri ring opcije – full contact i K1 te low kick, što za njih kao klub iznosi 11 državnih prvenstava po disciplini i dobnoj skupini.
– Redovito smo sudionici velikog Europskog kupa u Karlovcu, a od međunarodnih kupova nastupamo i u Zaboku, Kutini, na Slovenia Openu i Croatia Openu, a prema financijskim mogućnostima, nastupamo i na eventualnim svjetskim i europskim prvenstvima – objasnio nam je ovaj uspješni trener čiji se borci s natjecanja redovito vraćaju s medaljama oko vrata.
Prvu i početnu generaciju, kako ih trener Jakša voli nazivati “ledolomaca“, obilježili su svjetski seniorski viceprvak u light contactu Dejan Ćepić, Ognjen Ledinščak, koji je bio višestruki državni prvak i dvostruki osvajač Europskog kupa te brončani s Europskog prvenstva za seniore 2014. godine u Mariboru, zatim Kristina Kolar, državna prvakinja, osvajačica Svjetskog kupa i brončana sa Svjetskog prvenstva 2008. godine u Napulju, te Ivona Jakša, četrnaesterostruka državna prvakinja, osvajačica Svjetskog kupa, srebrna sa Svjetskog prvenstva u Zadru 2006. godine, brončana sa Svjetskog u Beogradu 2010. godine, te brončana s Europskog prvenstva 2009. godine u Puli.
Noviju generaciju natjecatelja su obilježili Maksim Šenjug, višestruki državni prvak, Patrik Ferenčić, višestruki državni prvak i trostruki osvajač Europskog kupa, Ivan Sovec, višestruki državni prvak, Ana Sovec, višestruka državna prvakinja i osvajačica Europskog kupa i Antonela Hren, višestruka državna prvakinja. Među trenutnim nositeljima kluba, uz Stjepana Sedaka, Ivana Bertića i Elenu Ljubek, tu je i Diana Franke, koja je 13 puta bila državna prvakinja, od kojih je dva puta bila prvakinja u K1 te tri puta u full contactu i čak osam puta osvajačica Europskog kupa.
Natjecateljska sezona
– Posljednje četiri natjecateljske sezone borili smo se na državnim prvenstvima širom Lijepe Naše u 82 starta, gdje smo se okitili sa 73 odličja, te pritom izborili čak 62 finala i osvojili 44 zlata i titule državnih prvaka. Od toga je deset titula osvojeno u ringu. Jednako tako smo na Europskom kupu u zadnje četiri godine u 57 startova osvojili 37 odličja, izborili 25 finala te osvojili 17 zlata. Svemu tome treba još dodati dvije svjetske i dvije europske titule, broncu sa Svjetskog prvenstva i tri bronce s Europskog prvenstva – nabraja nam Jakša najveće uspjehe svog kluba, napominjući kako o međunarodnim kupovima neće ni govoriti.
Upitali smo ga i koji je recept za postizanje toliko dobrih rezultata, na što nam odlučno odgovora kako nema laganog puta, nego samo onaj težak i trnovit.
– Bez rada nema ničega, stoga mi odrađujemo i četiri do pet treninga tjedno, a kada smo u pripremnoj fazi, ta se brojka penje i na sedam treninga kroz tjedan. Često za mene treneri u Hrvatskom savezu znaju reći da jako brzo potrošim borce, ali sve je to na račun tih treninga, a s druge strane, moji borci jako brzo postižu velike rezultate – objašnjava nam Jakša te napominje kako prakticira individualni tip treninga, tijekom kojeg pristupa svakom borcu zasebno, objašnjavajući mu što treba raditi.
– Mnogi koji mi dođu prvi puta, imaju krivu percepciju o borilačkim sportovima koju su uglavnom stekli gledajući filmove, pa bi oni odmah navukli rukavice i krenuli udarati. Onda im ja znam reći: “Može, micek, ali ‘ajmo prvo malo skakati marince, pa sklekove, pa malo trčanja i ako sve to preživiš, ideš na vreću.“ Mnogi se nakon toga više ne pojave jer je najveći problem što ljudi nisu navikli biti u disciplini. A da bi mogao napraviti rezultat na velikim natjecanjima, na treningu moraš raditi jedanput više, jače i čvršće – rekao nam je naš sugovornik, iz čije dvorane se nakon treninga, kako kaže, izlazi skoro puzajući.
Da treninzi znaju biti jako iscrpljujući, potvrdio nam je i jedan od njegovih “učenika”, dvostruki svjetski i europski prvak te 11 puta državni prvak, 19-godišnji Ivan Bertić.
– Kada se spremam za veća natjecanja, treniram svaki dan i obično to budu dva treninga, odradim trčanje i trening u dvorani, iako, kako bi moj trener rekao, trčanje ne brojimo pod trening, ali se mora odraditi – govori nam sa smiješkom Ivan, koji je i četiri puta osvojio Europski kup. Inače je rodom iz Ivanić Grada, ali živi u učeničkom domu u Bedekovčini, gdje pohađa peti razred srednje medicinske škole.
– Kickboxingom se bavim od šeste godine, a tek sam u ovom klubu počeo postizati rezultate. Volim taj sport i rado treniram, posebno uz našeg trenera koji je uvijek “vrh“. Uz puno rada i dobrih savjeta, atmosfera na treningu je uvijek dobra i uvijek bude neke zezancije, iako se od nas traži jako puno i nema izvlačenja – ispričao nam je Bertić.
Rad i odricanje
Njegove riječi potvrđuje i Stjepan Sedak (17) iz Mača, koji je član kluba od 2014. godine te je od tada 13 puta bio državni prvak, od toga dva puta prvak u full contactu kao i u K1, dva puta je osvojio Europski kup, a bio je i brončani na Svjetskom prvenstvu u Italiji 2018. te dvostruko brončani na Europskom prvenstvu u Mađarskoj 2019.
– Za svaki uspjeh potrebno je puno rada i puno odricanja, no, kad nešto stvarno voliš, a ja kickboxing obožavam, ništa ti nije teško i nema propuštenih treninga – kaže Stjepan, kojemu su najdraže discipline K1 i full contact, pa, iako je riječ o težim disciplinama, kako kaže, straha pred natjecanja nema.
– Radi se samo o uzbuđenju i volji, te, naravno želji za pobjedom. Još ako je tu i neki bolji protivnik, to mi je dodatni motiv i izazov, onda znam da neće biti jednostavno i to mi se najviše sviđa. Bude tu i težih udaraca, krvavih noseva, a masnice se ionako podrazumijevaju, no zahvaljujući dobrom treningu, na sve smo to spremni – rekao nam je Stjepan te dodao kako mu je najveća želja, ako kickboxing bude priznat kao olimpijski sport, osvojiti olimpijsku medalju.
Iako dijele iste snove, 14-godišnja Elena Ljubek, koja je članica kluba od 2016., za sada je najponosnija na osvojenu broncu na Europskom prvenstvu, a dvostruka je i prvakinja države i dvostruka osvajačica Europskog kupa.
– Ponosna sam na sva svoja priznanja i istovremeno jako sretna što je moj trud nagrađen. Treniram već četiri i pol godine i usprkos tome što su mi mnogi na početku govorili kako to nije sport za cure, ja ih nisam slušala, nego sam i dalje još jače trenirala, tako da su na kraju to morali prihvatiti. Volim se tući i borilački sportovi su mi broj jedan – govori nam ova uspješna sportašica, koja ide u osmi razred i, kako kaže, uspješno usklađuje školske obveze i treninge.
Najmlađa među uspješnom ekipom svakako je Nikol Papeš iz Gornje Bedekovčine, kojoj je tek osam godina, a kickboxingom se bavi tri godine te s nestrpljenjem očekuje svoje prvo natjecanje, na kojem će sudjelovati u ožujku ove godine.
– Puno vježbam i trudim se da budem što spremnija, ali se i mrvicu bojim – rekla nam je Nikol, a mi joj ne možemo zamjeriti jer bi se bojali i puno veći od nje. Jedino što nam preostaje, jest poželjeti joj sreću, baš kao i svim ostalim “Zmajevima”.
