Danas je blagdan Svih svetih. Mnogi će posjetiti posljednja počivališta svojih najmilijih, a nekim roditeljima nameće se pitanje treba li djecu voditi na groblje. Kako bi doznali odgovor na to pitanje i dobili više informacija o tome kako uopće razgovarati s djecom o smrti, Index se obratio Ivi Gospodnetić i Mari Modrić, voditeljicama savjetovališta za roditelje “OK roditelj”.
– Smatram da na pitanje treba li djecu voditi na groblje nema univerzalnog odgovora. Roditeljima koji traže odgovor na ovo pitanje predložila bih da uzmu u obzir dva faktora. Prvi je dijete – njegove potrebe, sposobnosti i osobine. Može li dijete razumjeti što se događa, na koji način mu to možemo približiti, što može dobro dobiti za sebe odlaskom na groblje? Drugi faktor su roditelji – imamo li u trenutku posjeta groblju dovoljno kapaciteta da budemo tu za svoje dijete, da mu pružimo sigurnost i da budemo podrška? Na primjer, da odgovorimo na puno pitanja koje će dijete imati, da mu objasnimo gdje idemo, što radimo i zašto to radimo – kaže Iva Gospodnetić, magistra psihologije i edukantica psihoterapije.
Ako roditelji procijene da djetetu ili njima ne bi odgovaralo ići na groblje, u redu je, bez obzira na sve običaje, umjesto odlaska na groblje odabrati neki drugi ritual koji će im više odgovarati, dodala je Gospodnetić.
– Odlazak na groblje može biti lijep i svečan trenutak u kojem se s djecom prisjećamo umrlih ljudi, u kojem prepričavamo naša iskustva i dijelimo sjećanja. To može biti i prilika za povezivanje s drugim bliskim ljudima koji dijele slične osjećaje i iskustva s preminulima – objašnjava.
Mara Modrić ističe da je “smrt dio života i životnog ciklusa”, pa misli da je “važno djecu uključiti u one rituale koji i nama pomažu da se prisjetimo svojih umrlih”.
– Bilo bi dobro djecu odvesti na groblje, uzeti u obzir djetetovu dob i njegovo poimanje života i smrti. Mlađoj djeci vrlo jednostavnim jezikom možemo objasniti zašto idemo na groblje i što tamo obilježavamo, dok je djeci školskog uzrasta već malo jasnije jer, osim kod kuće, o smrti i životnom ciklusu uče i u školi te razvojno mogu bolje pojmiti smrt i umiranje – pojasnila je Modrić, magistra edukacijske rehabilitacije i edukantica psihoterapije.
Kada su sprovodi u pitanju, često možemo čuti kako djeci nije mjesto na njima. Gospodnetić govori da ima dojam da se time više štite odrasli nego djeca, jer se time izbjegava razgovor o smrti i nošenje s neugodnim osjećajima koje bi dijete moglo imati.
– Poštujem odluku roditelja koji procijene da na sprovodu neće imati dovoljno kapaciteta da budu uz dijete i pruže mu sigurnost i podršku. Tada je ispravno odabrati da dijete ne sudjeluje na sprovodu. Umjesto toga, predložila bih roditeljima da odaberu neki ritual kojim će dijete obilježiti svoj odnos s osobom i imati priliku za opraštanje. To može biti i nešto jednostavno poput paljenja svijeće, razgovora o osobi, pregledavanja zajedničkih fotografija ili crtanja crteža – sugerira te ističe da je važno djetetu dati priliku da se oprosti od osobe koja je preminula i biti uz njega u procesu tugovanja.
Ako roditelji odluče povesti dijete na sprovod, važno je dijete pripremiti. To znači jednostavnim jezikom opisati kako će događaj izgledati i što će se događati.
– Djetetu treba objasniti što nam sprovod znači, da je to oproštaj s osobom koju smo voljeli i koja više nema. Pripremite dijete na ono što će sve vidjeti i koje bi osjećaje moglo osjetiti. Važno je da djeca vide roditelje kad su tužni i kada tuguju za najmilijima. Djeca tako uče da su svi osjećaji važni i dobrodošli. Bilo bi dobro da roditelji budu spremni na različita pitanja i da na njih odgovaraju iskreno, bez previše detalja. Ako su roditelji religiozni, važno je ipak da dobro naprave razliku između toga što se dogodilo (netko je umro i više ga nema) i onoga u što vjeruju (npr. vjerovanje u kršćanstvu da duše umrlih odlaze u raj) – zaključila je Modrić.
