Toni Bošnjaković hrvatski je paraolimpijac i inspiracija mnogima. Prije deset godina nesretnim slučajem pao je pod vlak izgubivši obje potkoljenice i život mu se u potpunosti promijenio. Život kakav je dotad znao postala je samo uspomena, prošlo-svršeno vrijeme. Mnogi bi u takvoj situaciji pali u očaj, odali se svakakvim porocima, ali ne i Toni. U Toniju se probudio inat i želja za životom, posebno za sportom, piše net.hr.
Nastupio je Toni 2018. u skijaškom trčanju kao jedini stojeći dvostruki amputirac na Paraolimpijskim igrama u Južnoj Koreji, samo godinu nakon što je prvi put u životu stao na skije.
– Drugi put u svom životu, nakon 2022., trčao sam ZG noćni cener. Nažalost, nisam uspio srušiti svoj rekord, bio sam minutu lošiji. Na 10 km mi je 39;48, ali to je bilo prije 4 ili 5 godina. Prije dvije godine sam trčao 48;40, to mi je rekord na ceneru, a sinoć sam otrčao 49;45. Bilo je izuzetno naporno, ali nisam odustajao – kazao je u uvodu Toni Bošnjaković i dodaje:
– Ponijela me ta čitava atmosfera, ozračje, toliko puno trkača… bila je gužva. Odmah sam se na početku bacio na glavu i krenuo jako i dok sam došao do džamije, tih kilometar – dva, opipao sam puls, a on je divljao. Bio mi je na 183 otkucaja što je bilo malo pretjerano, malo puno ali dobro. Morao sam malo smanjiti. Već sam se bio potrošio. Vjerujem da me to zeznulo. Preemotivno i s premalo razuma sam ušao u utrku. Zeznuo sam se što sam pustio prvo sve da prođu, da na startu ne bude gužva i onda sam se morao probijati kroz tu gomilu ljudi. Praktički čitavu utrku sam se morao probijati. Čak sam izletio, izašao van iz službene ograde. Bilo je nemoguća gužva, svakih metar – dva morao si nekog prolaziti – kazao je.
Toni je trčao u Dinamovom dresu. Veliki je navijač Dinama…
— Sviđa mi se taj dres i to mi je čak i najljepši Dinamov dres u novije vrijeme. To je na utrci dosta komentara i reakcije izazvalo ljudi i sudionika utrke, vikali su mi Dinamo, Dinamo. Ono, trčim i trkači pored tebe, kao i ljudi uz stazu, počnu skandirati – Dinamo, Dinamo. To mi je bila fora – poručio je.
I za kraj je Toni kazao:
– To je isto nešto što inspirira. Volio bih da sve ljude s hendikepima, da nekako njihove priče dođu u javnost, da se vidi i njihova hrabrost i upornost. I oni to zaslužuju, a vjeruj mi Silvijo moj, to ljudima s hendikepom strašno puno znači. Netko tko otrči deset km, a ima cerebralnu paralizu, nevjerojatno je jaka, hrabra i uporna osoba. Muči se, vidi da motorički nije na 100%, ali opet ustraje i pokušava sve da završi utrku. Ja nemam motoričkih problema, ali kad vidim nekog da se bori protiv toga, s tim, to nije lako, ni malo. Naklon do poda tim junacima. To mi je bilo fascinantno – zaključio je Toni Bošnjaković.
