Originalna povelja o izboru Tita Babića za počasnog građanina Krapine izdana davnog dana 19. studenog 1864., u povodu Dana Grada vratila se u Krapinu, ovoga puta kao trajno vlasništvo Grada Krapine.
Upravo je spomenuta originalna povelja do sada bila u zbirci člana Družbe ‘Braća Hrvatskoga Zmaja’ Milovana Petkovića, Zmaja obnovitelja Velikotaborskog II., odnosno zbirci obitelji Petković te je na poticaj Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja, Zmajskog stola u Krapini darovana Gradu Krapini. Inspiraciju da Krapini u povodu Dana Grada preda povelju u trajno vlasništvo Petković je pronašao u riječima rođenog Krapinčana i jednog od pokretača ilirskog preporoda Ljudevita Gaja.
– Imajući na umu okolnost da danas, koliko je meni poznato, ne postoje izravni potomci Ljubomila Babića pseudonimom Ksavera Šandora Gjalskoga, odnosno njegova sina Ivana Babića Gjalskoga, a ponukan mudrom izrekom rođenoga Krapinca i slavnoga hrvatskog preporoditelja dr. Ljudevita Gaja koji je 21. veljače 1835. u ‘Danici’ u članku Dogodovščina (Povijest) napisao: “Vse na svetu ima svoju dobu i svoje mesto. Ne traži više biti, ali nigdar manje ne budi, kak vu tvojoj dobi, na tvojem mestu, u tvojih okolicah moguče jest!” odlučio sam predmetnu povelju darovati Hrvatskom zagorju, odnosno Gradu Krapini – pojasnio je Petković, koji osobno smatra da joj je mjesto upravo u Krapini jer je tu i izdana prije 160 godina. Njegova želja je da povelja ostane u trajnom vlasništvu Grada Krapine.
Naglasio je to prilikom predaje povelje saborskom zastupniku i gradonačelniku Krapine Zoranu Greguroviću na svečanoj sjednici povodom Dana Grada Krapine održanoj 6. prosinca. Gradonačelnik Gregurović prihvatio je povelju ističući da se radi o malom, ali važnom djeliću povijesti Grada Krapine koji se na ovaj način vratio doma.
– Ova povelja dokaz je bogate povijesti naše Krapine na koju svi zajedno moramo biti ponosni. Kao građani Krapine nasljednici smo velike povijesti i tradicije koju moramo sačuvati za buduće generacije. Povelja koja je dana Gradu Krapini u trajno vlasništvo dio je materijalnih dokaza o tome što je Krapina predstavljala u prošlosti, ali i putokaz kakvu Krapinu želimo sada i u budućnosti – zaključio je Gregurović, zahvalivši Milovanu Petkoviću te Družbi ‘Braća Hrvatskoga Zmaja’, ‘Zmajskom stolu’ u Krapini na jednom od najljepših poklona koji je stigao u Krapinu.
Svečana povelja kojom je Slobodno i kraljevsko trgovište Krapina obznanilo da je njegovo Zastupstvo (Skupština) na sjednici 19. studenog 1864. izabralo gospodina Tita Babića za svoga počasnog građanina ukrašena je grbom Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, grbom Grada Krapine i vedutom Krapine (višebojni tisak, zlatotisak i rukopis na hrvatskom jeziku, dimenzije: 48,8 cm x 61,5 cm, tisak: Litografski zavod Julija Hühna u Zagrebu, 1864.).
Tekst povelje glasi: “Slobodno i kraljevsko trgovište Krapina u kraljevini Hrvatskoj/ ovim do obćeg znanja stavlja / da je iz obzira velevriednih zaslugah u obće na pose pako za prastaru ovu kolievku slavjanah izabralo za svog počastnog gradjanina / Poglavitog gospodina Titu Babića / vlastelja / podijeljujuć’ mu poveljom ovom sva prava sloboštine i koristi, štono svakog u kotaru slobodnog ovog trga Krapina gradjanina po zakonu i starom / narodnom običaju idu. / Te je podjedno odlučilo da se novoimenovani gradjanin u knjigu u tu svrhu rabljenu uvrsti, te da mu se ova povelja sa službenom ovogradskom / pečatjum potvrdjena – uz želju da ga višnji na korist mile domovine jošte mnogo lieta uzdrži – smierno uruči. / Iz Sjednice Zastupničtva Slobodnog i Kraljevskog trgovišta / U Krapini, dne 19. studena 1864. / izdano po Viek. Ištvanoviću / vel. bilježniku.”
Tito Pavao Matija Babić (1. siječnja 1813. – 2. srpnja 1892.) bio je između ostalog hrvatski plemić, pravnik, političar i tipičan zagorski vlastelin u Gredicama, plemićkom dobru s istoimenim dvorom u poreznoj i urbarskoj općini Gubaševo pokraj Zaboka, zatim bilježnik Banskoga stola u Zagrebu, zastupnik virilistice Amalije grofice Sermage u Kući velikaša (Gornji dom) Ugarsko – hrvatskog sabora u Požunu, odvjetnik, počasni vicefiškal, pristaša Ilirskog pokreta, zastupnik, odnosno Hrvatskog sabora u Ugarsko – hrvatskom saboru u Budimpešti te otac Ljubomila Tita Josipa Franje Babića (Ksavera Šandora Gjalskoga).
