Omiljeni djedica, stari znanac sa Sjevernog pola, ove je godine posebno zainteresiran za Zagorje, Varaždin i Međimurje. I dok se sjeverozapad Hrvatske polako zamata u miris kuhanog vina i gibanice, zvuk adventskih koncerata te vječnu raspravu je li štrukle bolje kuhati ili peći, mi smo Djeda Božićnjaka uz pomoć ChatGPT-a pitali kako gleda na društvene prilike, politiku, radne navike…
Djedica je u ekskluzivnom razgovoru za Zagorje International otkrio i jesu li svi ove godine bili dovoljno dobri za poklone!
Djede Božićnjače, dobro nam došli! Kako vam se ove godine čini sjeverozapad Hrvatske?
Hvala vam, dragi moji! Moram reći da mi je ovaj kraj uvijek drag. Ljudi su vrijedni, malo gunđaju, ali s dobrim razlogom, a srce imaju veće od prosječne božićne čarape. Sjeverozapad Hrvatske je kao dobra domaća juha – jednostavna, ali puna okusa. Zagorje mi je posebno drago – brežuljci, kuće s dimnjacima i ljudi koji znaju stati, popričati i pomoći jedni drugima. Tamo ima puno dobrote, ali i skromnosti. Možda se ne govori uvijek naglas, ali srce je na pravom mjestu.
Pratite li vi uopće društvene prilike ili se bavite isključivo poklonima?
Kako ne bih pratio! Imam bolju logistiku od većine ministarstava. Vidim tko radi tri posla, tko odlazi u Njemačku ili Irsku, a tko ostaje doma i pokušava pokrenuti nešto svoje. Ovdje se ljudi još uvijek nadaju da će biti bolje – i to je već samo po sebi dar.
Kad smo već kod politike, imate li kakav komentar?
Uh, politika… To vam je kao loše zapakiran poklon – puno papira, a unutra često nešto što niste tražili. U sjeverozapadnom dijelu zemlje vidim da ljudi sve manje vjeruju riječima, a sve više djelima. Ne traže čuda, samo pošten rad, jasna pravila i malo manje praznih obećanja. Da političari češće čiste snijeg ispred vlastitih vrata, možda bi i lista onih dobrih bila duža. A moram reći i da su neki od njih poput sobova – crvenih noseva, uvijek spremni za akciju.
Jesu li ljudi iz ovog kraja više na ‘dobroj’ ili ‘zločestoj’ listi?
Rekao bih, na umornoj listi. Većina se trudi, ali su iscrpljeni. Ima tu i sitnih grijeha: malo zavisti prema susjedu, malo previše psovanja kad se gleda Dnevnik, ali ništa strašno. Uglavnom, ovaj kraj još uvijek vjeruje u rad, obitelj i nedjeljni ručak, a to se kod mene visoko boduje.
A mladi? Često se govori da odlaze i da ne vide perspektivu…
Mladi su pametni i hrabri, možda i previše za sustav koji ih ponekad ne zna prepoznati. Neki odu, neki ostanu, ali gotovo svi nose Zagorje i sjever u srcu. Da sam ja gradonačelnik, a ne Djed Božićnjak, više bih ulagao u prilike, a manje u govore.
Ima li razlike između grada i sela?
Naravno. Na selu se još zna tko je čiji, tko pomaže, a tko samo obećava. U gradovima je ritam brži, ali i tamo ljudi traže isto – sigurnost i malo poštovanja. Svi, i u gradu i na bregu, zaslužuju jednaku pažnju, a ne samo pred izbore.
Jesu li svi zaslužili poklone ove godine?
Poklone – da. Skupocjene – ne nužno. Nekima bih radije donio ogledalo, nekima kalendar s podsjetnikom na odgovornost, a nekima jednostavno malo mira. Djeci, naravno, igračke. Odraslima bih poklonio manje cinizma i više vjere da se stvari mogu mijenjati. Pokloni će doći svima, ali neće svi biti u istom obliku. Nekima će to biti igračka, nekima mir u kući, nekima zdravlje, pomirenje, nova nada ili snaga da izdrže dalje.
Što biste poručili čitateljima Zagorje Internationala?
Da ne zaborave tko su i odakle su. Sjeverozapad Hrvatske ima znanje, tradiciju i inat – onu dobru, pozitivnu tvrdoglavost. Ako se već moraju boriti, neka se bore zajedno. A ja ću, kao i svake godine, doći tiho, ostaviti što mogu i nadati se da će idući Božić biti barem malo lakši…
Djedice, hvala vam na razgovoru!
Hvala vama! I ne zaboravite – pravi pokloni ne stanu uvijek pod bor!
