Smrt je neizbježna i jedina stvar koja nas sve povezuje. Bez obzira na način života, prehranu ili tjelesnu aktivnost, kraj je za sve isti. No, malo tko razmišlja o tome što se zapravo događa s tijelom nakon smrti – sve dok se na društvenim mrežama ne pojavi netko tko otvoreno govori o toj temi, prenosi Večernji list.
Upravo to čini Gerald Ledford, obdukcijski tehničar koji je stekao veliku popularnost na TikToku, gdje odgovara na pitanja korisnika o obdukcijama i razotkriva mitove vezane uz forenzičku praksu. S više od 1,4 milijuna pratitelja, Ledford pokazuje da, iako se ljudi boje smrti, istovremeno gaje snažnu znatiželju o onome što slijedi nakon nje.
Jedno naizgled jednostavno pitanje izazvalo je posebno snažne reakcije. Korisnica TikToka upitala je što se događa s piercingom nakon smrti te izrazila želju da njezini piercinzi budu pokopani s njom. Ledfordov odgovor iznenadio je mnoge:
– Jedino što vadim je piercing na jeziku – rekao je.
Razlog je, kako objašnjava, standardna procedura tijekom obdukcije. Naime, u određenim slučajevima tehničari uklanjaju jezik kako bi mogli provjeriti postoje li tragovi ozljeda ili drugih relevantnih forenzičkih pokazatelja.
– Uvijek vadimo jezik tijekom obdukcije. Moramo biti sigurni da ga osoba nije zagrizla i provjeriti postoji li nešto sumnjivo u stražnjem dijelu grla – objasnio je Ledford, dodavši kako se ostali piercinzi uglavnom ne uklanjaju.
Cilj ove procedure, naglašava, nije senzacionalizam, već osiguravanje da ništa ne ometa točnost forenzičke istrage. Ipak, otkriće da se jezik rutinski uklanja mnogima je bilo potpuno novo – i poprilično uznemirujuće.
Reakcije na društvenim mrežama bile su burne.
– Upravo sam odlučila da neću umrijeti – našalila se jedna korisnica, dok je druga napisala: “Čekaj, što? Svima je jezik uklonjen?“ Neki su otišli i korak dalje, postavljajući dodatna pitanja o samom postupku.
Iako tema nije ugodna, Ledfordov pristup pokazuje koliko je malo javnost zapravo upoznata s osnovnim činjenicama o obdukcijama. Njegovi videozapisi, koliko god šokantni bili, otvaraju prostor za razgovor o stvarima o kojima se rijetko govori – ali koje su, na kraju, dio zajedničke ljudske stvarnosti.
