Piše: Stjepan Odobašić
Netko je davno zapisao da su Marokanci miroljubljivi ljudi, koji su imali tu sreću da su preskočili industrijsku revoluciju te danas žive sretno u prošlosti. Ta prošlost je danas očaravajuća, te u ekološkom smislu fantastična. Kao da ste došli u svijet biblijskih slika, u svijet davno zaustavljenog vremena, ali koje u svojem egzistiranju ima dušu, prepoznatljivost, originalnost. Maroko me zaista oduševio. U Maroku smo dočekali Božić i Novu godinu.
Vrhunske rukotvorine
Sletjeli smo na aerodrom u gradu Fesu. Carinska kontrola je potrajala, službenici su ljubazni i temeljiti, a da biste ušli u Maroko morate na pasošu imati svoj ulazni broj. Bez tog broja teško ćete ispunjavati hotelske i druge formulare. Fes je najstariji kraljevski grad, religijsko i kulturno središte Maroka. Obilazak nas je oduševio. Prošli smo kroz medinu, uz svjetski poznatu džamiju Karaouina. Obišli smo tvornicu kože, razgledali prodavaonicu s majstorski izrađenom kožnom galanterijom. Uličice su uske, sve je puno dućančića, starih zanata… Ušli smo u trgovinu s filigranima i raznim posuđem. Riječ je o vrhunskim rukotvorinama. Ništa bez cjenkanja. Morate biti uporni u cjenkanju, a to Marokanci vole. Na nekoliko mjesta uočavamo prodaju lepinja, jer ovdje klasične pekarnice nismo vidjeli. Kruh stoji u prljavim vitrinama, ili se prodaje na otvorenom štandu zajedno s voćem i drugim namirnicama. Prodavači su ljubazni i susretljivi (nisu prenametljivi), a naročito su impozantni štandovi sa sušenim voćem. Smještamo se u hotelu ‘Royal Mirage’ s pet zvjezdica i vrlo smo zadovoljni smještajem.
Putujemo prema jugu Maroka, a već nakon doručka krećemo prema Atlantskoj obali. Vozimo se između maslinika, i seoskih imanja. Seljaci su ovdje siromašni, većina zemlje je u rukama veleposjednika. Traktore gotovo da i nismo vidjeli, a na poljima plugove vuku mule i magarci. Unatoč niskoj razini mehaniziranosti, svaki pedalj zemlje je obrađen. Uz cestu je mnogo prodavača voća i povrća. Cijene su prikladne za hrvatski džep. Sela su siromašna. Mnogo je djece koja trčkaraju oko kuća. Kuće su sazidane od zemlje, po principu ‘sam svoj majstor’. Oko kuća su poveće vododerine koje dokazuju da sela imaju velikih problema s bujicama. Više od sat vremena zadržali smo u razgledanju ruševina starorimskog grada Volubilisa koji nas je oduševio svojom arhitekturom. Prolazimo pored svetog sela Moulay Idrissa. Sajmeni je dan i gužva je neopisiva. Jedva se probijamo kroz uske uličice. U sedam dana trebamo obići popriličnu udaljenost, naravno na kotačima, pa mi je žao što neke lokalitete posjećujemo “telegrafski”. No to nam je jedina mogućnost. Tješimo se da ćemo uskoro opet doći ovdje.
Čaj od mente
Meknes, najmlađi kraljevski grad kojeg je osnovao Mula Ismail, a danas ga zovu “marokanski Versailles”, dočekao nas je uz uobičajenu gužvu i vrevu. U Meknes dolazimo oko podneva. Džamiju možemo vidjeti samo izvana. Grad je opasan 40 kilometara dugim zidinama koje razdvajaju stari i novi grad. Obilazimo gradsko središte. Kupujemo tajin (čitaj = tadžin) njihovu nacionalnu, keramičku posudu, koja nas podsjeća na starinski ekspres lonac. I zaista, tajin nas je pratio cijelim putem. Isprobali smo toliko izvrsnih jela pripremljenih u tajinu, tako da nismo ni trenutak požalili što smo ga donijeli u Hrvatsku. Nosio sam u vrećici, unio u avion i stavio ispod sjedišta aviona. Srećom, stjuardesa nije ništa primijetila. Moram reći da nije bio lagan za nošenje.
Meknes je tipičan marokanski grad. Sve Marokanke ne nose feredžu, mlade se oblače moderno, europski, no vidjeli smo i žena s pokrivenim licima. Zanimljivo ih je vidjeti kako preko feredže razgovaraju na mobitel. Marokanski zakon dopušta imati samo četiri žene. Zanimljivo je da za druge mora dati pristanak prva žena. Ukoliko ona ne dade “zeleno svjetlo”, ništa od harema. Pazimo na zabranu snimanja žena (ni Marokanci ne vole da ih se snima), jer mogli bismo imati problema. Maroko je jedna od najliberalnijih arapskih zemalja. Njihov vladar Mohamed VI na moderan način vodi zemlju, i 33 milijuna Marokanaca ga jako voli i cijeni. Razgledamo grad. Odlazimo na ručak, koji je malo skuplji, no objašnjavaju nam da je osnovni princip: što čišći restoran to skuplji, no ne isplati se riskirati. Jedemo couscous s janjetinom i teletinom pripremljen u tajinu. Izvrsno. Potom pijemo čaj od mente. Konobar je za njegovo ulijevanje u čaše priredio pravu predstavu. Ulijeva ga u posude podižući džezvu visoko uvis. Mentin čaj je odličan, a on je nacionalno marokansko piće.
Krećemo dalje na put. U kasnim poslijepodnevnim satima stižemo u marokansku prijestolnicu Rabat. Razgledavamo grad u panoramskoj vožnji. Smještamo se u hotel ‘Golden Tulip’. Hotel je super. Domaćini su zbog nas, stranih turista, napravili pravi božićni ugođaj. Čak su postavili poveće jaslice. Tu su sv. Josip, Isus, vol, magarac, pastiri i sveta tri kralja, no Mariju nismo uspjeli vidjeti. Jednostavno, nisu je stavili do jaslica. Nema ništa ljepšeg od večernje šetnje po Rabatu. Mauzolej kralja Mohameda V je impozantno osvijetljen. Ispod mauzoleja nailazimo na pravu marokansku svadbu. Mladenci i uzvanici se snimaju. Susreli smo ih ponovno drugog dana ujutro. Prohladno jutro nije nas omelo da odemo do obale rijeke gdje su ribarili mali brodovi u egzotičnim bojama. Kroz Rabat protječe rijeka Bou Regreg, koja se ulijeva u Atlantski ocean na mjestu gdje se nalazi i glavni grad Maroka. S druge strane rijeke leži grad Salé. Obišli smo zatim Kraljevsku palaču Mechouar i mauzolej, Hasanov stup. Snimamo se s počasnim stražarima. Na ulazu su oni u originalnim marokanskim odorama na konjima. Obilazimo zatim medinu i već jurimo za Casablancu.
Casablanca i egzotični Marrakesh
Casablanca nas je dočekala sva u suncu. Slijedi odmah razgledavanje grada, i naravno odlazak u legendarni ‘Rick’s caffe’. Caffe je uređen u autentičnom stilu i bila bi prava pogreška ne posjetiti ga. Zbog žurbe nismo stigli popiti kavu, no vjerujem da bi njezina cijena bila itekako visoka. Osoblje caffea nas je s veseljem dočekalo, jer osim nas drugih gostiju nije bilo, no mi se ispričavamo (pazimo na vrijeme) jer nakon kratkog snimanja interijera Rick’s caffea moramo stići nakon trosatne vožnje u Marrakesh. U ‘Rick’s caffeu’ je je snimljen poznati film Casablanca s glavnim ulogama s Humphrey Bogartom i Ingrid Bergman. Kao vrhunski (i komercijalno vrlo uspješan) primjer kombinacije ratnog filma, melodrame i film noira, film Casablanca je nagrađen trima Oscarima – za film, režiju i scenarij. Situacije i motivi iz filma citirani su u brojnim ostvarenjima. Unutrašnjost caffea je ostala autentična što mu daje originalnost i ljepotu.
Razgledavamo džamiju Hasana II, ali samo izvana. Tu je i džamija Ain Diab, najveća džamija na afričkom kontinentu. Riječ je o zaista impozantnom zdanju. Na obali smo Atlantskog oceana. Valovi šibaju po kamenitoj obali. Sve je puno turista, restorani su puni gostiju. Kušamo riblje specijalitete u jednom od restorana na obali. Ručak je odličan.
Jurimo za Marrakesh. Čeka nas trosatna vožnja. Kako se sve više približavamo jugu, tako je i krajolik drugačiji. Zemlja je crvena, a takve su i zidane kuće. Stada ovaca posvuda su okolo na pašnjacima. Autocesta je novoizgrađena, tako da stajemo na jednom od rijetkih odmorišta. Cijene u kafiću su previsoke. Plaćamo u dirhamima (1 euro = 11 dirhama), no na mnogim mjestima uzimaju i eure.
Dolazimo u Marrakesh. Smještamo se ponovno u luksuznom hotelu ‘Royal Mirage’ s pet zvjezdica. U Marrakeshu ostajemo tri dana. Riječ je o gradu koji više liči na europsku metropolu, a ne na marokanski grad. Marrakesh zovu “crveni grad” ili “biser juga”. Smjestio se na bogatoj oazi u podnožju planine Atlas. Mnogo je stranaca ovdje kupilo kuće, zemljišta. Stambeni prostor je toliko poskupio da je cijena metra kvadratnog dostigla cijenu i do 5000 eura. Krećemo u večernju šetnju po Aleji Mohameda VI. Aleja je dugačka nekoliko kilometara, a s lijeve i s desne strane brojni su luksuzni hoteli.
Glasoviti Trg Djemaa El Fna
Sutradan smo cijeli dan odredili za obilazak Marrakesha. Obilazimo Dar si Said, toranj Koutoubia, palaču Bahia. Bili smo u kući Yves Saint Laurenta. Poznato je kako je Marrakesh bio drugi dom jednog od najvećih modnih vizionara današnjice, pokojnog Yvesa Saint Laurenta. Njegova rezidencija i muzeji uz čudesne vrtove Majorelle neupitno su pri vrhu destinacija svih posjetitelja ovog grada, neovisno o tome zanima li ih moda ili ne. Slijedi obilazak zanimljivih i egzotičnih soukova (tržnica). Posjetili smo i jednu biljnu ljekarnu s originalnim marokanskim pripravcima. Posebno su zanimljive rukotvorine. Novopečeni prijatelj, Marokanac Ali, vodi nas u robnu kuću marokanskih tepiha. Mnogi su napravljeni tako da ti dah stane. Prodavači su vrlo ljubazni i pokazuju gotovo sve što imaju. Tepisi su ručni rad. Snimamo Marokanku koja tka tepihe na jednostavnom tkalačkom stroju. Biti u Maroku, a ne kupiti tepih…? Bilo bi šteta. Cijene su pristupačne. Šalimo se s našim prijateljem Alijem. Pitam ga koliko on ima žena. Odgovara: Samo jednu. Mi se (kao) čudimo. Pitamo ga kako to? On odgovara vrlo praktično: Jedna mi je dovoljna, a radije ću si kupiti džip i dobar motocikl, nego da uzdržavam više žena. Cijelo poslijepodne zadržavamo se na Trgu Djemaa El Fna. Gužva je neopisiva, nekoliko je tisuća ljudi. Krotitelji zmija koje plešu plijene pažnju stranaca i domaćih. Iz drvenih, puhaćih instrumenata izviru orijentalni zvukovi, a zmije se njišu u ritmu glazbe. Jedan strani turist strasno snima video sa zmijama i polako se kreće prema natrag. Nije bio pažljiv i skoro je nagazio drugu zmiju na pločniku. Srećom vlasnik ga je na vrijeme uhvatio za rame. Dresirani majmuni izvode akrobacije. Tu su i akrobati. Gatare. Brojni štandovi su po cijelom trgu. Prodaje se sve. Kupujemo marokanske vunene kape. Šarene su i vrlo živopisne. Ručali smo u restoranu na trgu, čekajući na red za stol. Gužva je bila neopisiva. I ponovno specijaliteti iz tajina. Jedva čekamo odlazak na trg. Dolazimo do starog Marokanca koji prodaje mirise; sandalovinu, mošus, tamjan. Izgleda kao je glumio u nekim filmovima Quentina Tarantina, no ljubazan je, nudi Zrinki stolicu da sjedne. Kupujemo mirise i dobivamo popust. Sunce zalazi za visoki minaret džamije. Vraćamo se u hotel.
Kako žive kršćani u Maroku?
Kao i svaki grad, i Marrakesh ima svoju crnu stranu. Ponajprije se pripremite na smrad u starom dijelu grada. Za razliku od novog koji je zbog stranog kapitala čist (novi hoteli i vile), stari je dio grada siromašan i prljav. Dočekat će vas smeće na ulicama, mesnice na otvorenom (ako imate slab želudac, nemojte im prilaziti), kuće doslovce kao štale, ali ljudi su i dalje veseli i nasmijani. Berberi predstavljaju većinsko stanovništvo u Maroku, koji su svjesni svoje tradicije i pripadnosti naspram trideset posto Arapa.
Priča vezana za kršćane je vrlo zanimljiva. Ova islamska zemlja, ne dopušta prelaske na kršćanstvo, niti prozelitizam, tako da desetak tisuća katolika predstavlja pravu manjinu. Uglavnom su to Europljani, Francuzi ili Španjolci, koji su preostali iz vremena Protektorata i mnogi stranci koji su se odlučili za život u Maroku. Ima i studenata dospjelih iz subsaharske Afrike.
Fratri (Francuzi) vode kršćansku misiju u Marrakeshu. Govore arapski tečno, kao i francuski, naravno. Hodaju bosi, i u sandalama. Uvijek. Bez obzira na hladnoću. Kada bude hladno, zaogrnuti su u jaknama, i to je sve, ali na nogama imaju samo sandale. Uglavnom je prisutan dobrotvorni rad. Lijekovi, hrana i slične stvari. Crkva u kojoj služe misu je iz kasnih 1930-ih, kao i pripadajući objekti. Budući da je islam ovdje jedina dopuštena religija, oni smiju raditi samo u tišini. Crkvena zvona ne smiju zvoniti, nikada. Iako se već počela raspadati, pa tako krov prokišnjava i zidovi počinju popuštati, samu crkvu ne smiju obnavljati. Razlog tome je vrlo jednostavan – budući da se ne smije ulagati novac (ili ga primati) za širenje bilo koje religije osim islama, a obnova crkve se tumači kao pomoć širenju kršćanstva, ne smije se uzeti radnik koji bi izvršio nužne popravke. Osim toga, niti jedan radnik ne bi niti prihvatio rad na crkvi, zato što bi ga susjedi počeli stigmatizirati kao podržavatelja križara. Fratri u svojoj misiji imaju otvorenu knjižnicu (u Maroku je inače vrlo malo knjižnica – nepismenost je nevjerojatnih 48 posto), ali sadržaj mora biti cenzuriran, pa sve što se tiče kršćanstva mora biti maknuto iz knjižničnog fundusa. Također, zabranjeno je uvoziti bilo kakve knjige koje se tiču kršćanstva, uključujući i Bibliju. Zato se fratri tamo koriste poluraspadnutim knjigama iz 1950-ih, uvezenima prije sloma francuske kolonijalne vlasti. U dvorištu imaju čuvare, marokanskog policajca i vojnika koji su njihova sigurnost od eventualnih fundamentalističkih ispada. Tu su da paze da fratri ne rade nešto mimo dozvoljenog. Noću se parkiraju autom u dvorište pa spavaju naizmjence. Mrze svoj posao i smatraju da su ovdje na radnom mjestu po kazni…
U Maroku inače vlada velika korupcija, čak su i policajci korumpirani, nema nikakvog fonda za siromašne, stare i hendikepirane, kao što je to u drugim zemljama.
Lepinje iz tajina
Već smo pet dana u Maroku. Odlučili smo se za jednodnevni izlet u gorje Atlas. Vozimo se džipovima. S nama je i Ali. Vozač je Berber, ljubazan je i vrlo susretljiv. Penjemo se po uskim putevima prošaranim vododerinama. Uspon na Atlas je strm. U daljini se naziru snježni vrhovi. Izgleda fantastično. Ulazimo u pojedina sela. Vrlo su siromašna. Kuće od crvene zemlje ipak djeluju egzotično. Stanemo u jednom selu. Oko nas nahrupe djeca. Dajemo im nešto malo slatkiša, no da smo znali, mogli smo ih iz Hrvatske ponijeti… Ovdje u seoskim dućanima nema bombona. Poneki klinac dobije po euro. Najveća nagrada su nam njihova sretna i zadovoljna lica. Vozač mora djecu rastjerivati, jer nas gotovo žele srušiti. Vozaču je drago što smo novinari, pa nam nudi foto-pauze na nekoliko mjesta. Imamo dvije kamere; Sony i Olympus. Čini mi se da je premalo vremena kako bi sve snimili. U jednom selu susrećem vrlo starog Marokanca. Sažalio me je njegov izgled, pa mu dajem eure. Vozač se ljuti, jer u Maroku nema prosjačenja. No mi smo uporni. Kasnije se revanširao ženskom dijelu ekipe pa im je poklonio marokanske narukvice. U daljini se vidi snježna kapa gorja Atlas. Ovdje je razvijen lovni turizam. Ima puno divljih svinja što je kao stvoreno za strane lovce.
Dolazimo u jedan mali restoran na akumulacijsko jezero. Tu jedemo do mile volje specijalitete iz tajina. Probali smo i marokanske domaće kekse. Pokraj restoranskih stolova marokanske žene peku lepinje. Znam da ne smijem snimati i razgovarati s njima, no novinarska radoznalost je jača. Šutim i gledam kako rade. Lepinje peku također u tajinu. Za podlogu nemaju nikakvu masnoću. Smješkaju se. Pitam muškarce koji sjede do njih da li ih mogu snimati. Dobijem dozvolu. Lepinje su nešto najbolje što sam od pekarskog programa jeo do sada. U tajinu se priprema govedina, piletina, janjetina, mljeveno meso i riba. Osim tih specijaliteta, poznat je couscous – kuhana kaša s ovčjom juhom i kuhanim povrćem, kefta, mljeveno meso na žaru ili u umaku kao meat balls. Spomenimo još i harriru – tipičnu marokansku juhu s njokima.
Kako žive Berberi?
Zadnjeg dana boravka otišli smo u dolinu Ourika. Priroda je fantastična. Obišli smo jedno marokansko selo, posjetili berbersku obitelj i vidjeli kako sve funkcionira na starinski način. Posebno nas je dojmio kućni, kameni mlin za pšenicu. Ma super! Pejzaž marokanskog juga sve do pustinje je nešto zaista posebno. Nadomak pustinje nalaze se najveći filmski studiji smješteni u gradu Ouarzazatu i njegovoj okolici u kojima su snimani mnogi poznati filmovi: Asterix i Obelix, Gladijator, Alexandar Veliki, Dragulj s Nila, Mojsije, Legionar, Kleopatra, Laurence od Arabije i mnogi drugi. Ako odsjednete u hotelu ‘Berber Palace’ (Meridien hoteli) u Ouarzazatu, nemojte se iznenaditi ako za doručkom stol do vas sjedne Angelina Jolie, Michael Douglas ili neka druga poznata “faca”. I kad uz to posjetite najljepši filmski grad (koji je ujedno pod zaštitom UNESCO-a kao spomenik kulture) Ait Benhaddou u kojem stalno živi 40-ak obitelji, onda ste stvarno doživjeli i jug Maroka.
