Dok siječanjska magla pritišće brege oko Krapine, u lovačkom domu u Strahinju atmosfera je topla. Među trofejima i fotografijama koje svjedoče o više od 11 desetljeća tradicije, jedno se lice izdvaja. Antonija Leško, jedina žena među 62 lovca svog društva, ne nosi “muške cipele” zato što želi biti muško, već zato što u tim čizmama najbolje kroči stazama koje voli od djetinjstva.
Prošlo je nešto više od godinu dana od velike 110. obljetnice vašeg Lovačkog društva. Kad danas pogledate unazad, kako je zapravo počela vaša priča? Je li to bila pobuna protiv stereotipa ili nešto drugo?
Nije tu bilo nikakvog prkosa, barem ne u početku. Moja priča je zapravo priča o obitelji. Od malih nogu ja sam u tome. Dok su se druge djevojčice možda igrale s lutkama, ja sam gledala tatu, brata i strica kako se spremaju za šumu. Išla sam s njima, prvo onako usput, a onda je to postalo dio mene. Zavoljela sam taj miris šume, taj adrenalin i, najvažnije, tu povezanost s prirodom. Jednostavno, lov mi je ušao u krv preko muških članova obitelji, ali ostala sam u njemu zbog sebe.
Biti jedina žena među više od 60 muškaraca zvuči kao izazov. Kakve su bile prve reakcije kolega kad ste odlučili položiti lovački ispit i službeno im se pridružiti?
Lagala bih kad bih rekla da nije bilo podignutih obrva. Bilo je onih komentara u stilu: “Pa kaj bu ona tu?”, “Je li to za nju?”. Znate kako je u Zagorju, tradicija je jaka, a lov se oduvijek smatrao muškim poslom. Ali nisam se dala smesti. Položila sam lovački ispit baš kao i svi oni, bez ikakvih popusta. Kad su vidjeli da sam ozbiljna, da se ne bojim blata, hladnoće ni teškog terena, sve se promijenilo. Danas me gledaju kao sebi ravnu. Više nisam “ona cura”, nego kolega lovac.
Jeste li se ikad osjećali da ste ušli u ‘muške cipele’?
Cipele su možda muški brojevi, ali korak je moj. Lov je za mene način života, a ne dokazivanje moći. U šumi se ne gleda tko je muško, a tko žensko, nego tko poštuje divljač, tko poznaje šumu i tko je spreman pomoći kolegi. Ako pod “muškim cipelama” mislimo na odgovornost, disciplinu i hrabrost, onda da – nosim ih s ponosom. Ali unosim u to i žensku perspektivu, možda malo više brige o detaljima i onaj specifičan senzibilitet prema životinjama i prirodi koji mi žene imamo.
Što vam je u lovu najdraže? Je li to onaj trenutak lova ili nešto drugo?
Mnogi griješe kad misle da je lov samo pucanje. To je najmanji dio. Najdraže mi je druženje. Taj mir koji osjetite kad ste u šumi, daleko od mobitela i svakodnevnog stresa. Adrenalin je tu, naravno, ali onaj osjećaj kad s tatom i bratom dijelim isti hobi, to je neprocjenjivo. Lovačko društvo Krapina je moja druga obitelj. Ponosna sam što sam dio njihove povijesti, posebno nakon što smo proslavili tih velikih 110 godina postojanja.
Imate li poruku za druge djevojke i žene u Zagorju koje možda imaju “neobične” hobije, ali se boje osude okoline?
Poručila bih im da ne slušaju “selo”, nego svoje srce. Ako volite šumu, idite u šumu. Ako volite mehaniku, popravljajte aute. Prepreke su najčešće samo u našim glavama i u glavama onih koji se boje promjena. Kad vide da ste u nečemu dobri i da to radite s ljubavlju, čak će i najveći skeptici utihnuti. Ja sam dokaz da jedna mlada žena može ne samo opstati, nego i uživati u onome što se smatra “muškim svijetom”. Ravnopravnost se ne dobiva na papiru, ona se zaslužuje na terenu.
Siječanj je, sezona je u jeku. Gdje ćemo vas naći sutra ujutro?
Gdje drugdje nego u šumi s mojim kolegama lovcima. Čizme su već spremne, a bregi zovu.
