Put do profesionalnog bavljenja glazbom rijetko je ravan i predvidljiv. Kod nekih glazbenika on počinje vrlo rano – prvim satovima klavira u djetinjstvu, natjecanjima u osnovnoj školi i jasnim planom da će jednog dana studirati na akademiji. Kod Marka Markuša iz Bedekovčine priča je bila drugačija. Njegov glazbeni put počeo je gotovo slučajno, bez velikih planova i očekivanja. Danas, s 34 godine, radi kao učitelj gitare i profesor u glazbenoj školi, a iza sebe ima studij na konzervatoriju u Italiji, brojne nastupe i dugogodišnje iskustvo rada s mladim glazbenicima.
Put do prve gitare
Sve je počelo u osnovnoj školi, i to s instrumentom koji uopće nije bio gitara. Marko je tada, zajedno s prijateljima, upisao tamburašku sekciju KUD-a Bedekovčina u školi. Kako kaže, u to vrijeme to je bila spontana odluka, više potaknuta društvom, nego ozbiljnim interesom za glazbu.
– Prijatelji su išli na tamburaše pa sam krenuo i ja. U to vrijeme to je vodio Marijan Kopjar i zapravo sam tada prvi put osjetio što znači svirati u nekom ansamblu – prisjeća se.
Svirao je bisernicu, jedan od najmanjih tamburaških instrumenata. Iako tada još nije razmišljao o glazbi kao o životnom pozivu, iskustvo zajedničkog muziciranja ostavilo je traga. Sviranje u grupi, osjećaj ritma koji dijeliš s drugim sviračima i prvi nastupi pred publikom stvorili su temelj na kojem će kasnije graditi svoj odnos prema glazbi.
Prava promjena dogodila se tek nekoliko godina kasnije, u srednjoj školi. Kao i mnoge tinejdžere, Marka je tada počela privlačiti rock glazba. Bendovi poput Red Hot Chili Peppersa, Metallice i Iron Maidena bili su stalno prisutni na njegovoj playlisti. Gitara je postala instrument koji je simbolizirao sve ono što ga je u tom razdoblju fasciniralo – energiju, slobodu i kreativnost.
– Gitara mi je izgledala jako zanimljivo i pomislio sam: zašto ne pokušati? – govori. Ta naizgled jednostavna odluka pokazat će se presudnom.
Do prvih ozbiljnijih satova gitare došao je pomalo slučajno. Netko mu je preporučio profesora Tomislava Vranića u Zaboku, koji je bio profesor klasične gitare. Iako je Marko u početku zamišljao da će učiti rock rifove i popularne pjesme, ubrzo se našao u svijetu klasične glazbe. Umjesto razočaranja, dogodilo se suprotno. Vrlo brzo otkrio je da ga proces učenja i vježbanja zapravo iznimno privlači.
– Profesor bi mi dao nekoliko skladbi za vježbu, a ja bih doma naučio sve – i još dodatno dvije ili tri iz nota koje sam našao. On bi bio iznenađen, a meni je to jednostavno bilo zabavno – prisjeća se.
Napredak je bio izuzetno brz. U svega tri godine položio je svih šest razreda osnovne glazbene škole. Upravo zbog toga Marko je srednju glazbenu školu upisao u trenutku kada su njegovi vršnjaci već razmišljali o fakultetima i odlasku na studij. Bio je to pomalo neobičan životni put, ali nije imao dilema. Glazba je postala nešto čime se želio ozbiljno baviti.
Veliku ulogu u toj odluci imali su i njegovi roditelji. Umjesto da ga nagovaraju na sigurniji studij ili stabilniju profesiju, pružili su mu podršku.
– Nisu me tjerali na ‘sigurniji’ put. Vidjeli su da to stvarno želim i dali su mi priliku – kaže.
Srednju glazbenu školu pohađao je u Zagrebu, odnosno u područnom odjelu u Zaprešiću. Tamo je gitaru učio kod profesora Zorana Mirića, dok je teorijske predmete slušao u Zagrebu. Taj period bio je intenzivan – mnogo sati vježbanja, putovanja između gradova i priprema za sljedeći korak: prijemni ispit na Muzičkoj akademiji.
Trema, akademija i studij u Trstu
Međutim, prvi pokušaj nije završio uspješno. Razlog nije bio nedostatak znanja ili pripreme, nego nešto s čime se susreće velik broj glazbenika – trema.
– Sjednem svirati, a ruke se tresu kao centrifuga na veš-mašini – opisuje kroz smijeh. Trema je bila toliko jaka da nije uspio pokazati sve što zna.
Takvo iskustvo moglo je biti obeshrabrujuće, ali Marko ga je shvatio kao dio procesa. Nastavio je raditi, vježbati i tražiti novu priliku. Ta prilika pojavila se kada je saznao za konzervatorij u Trstu. Grad je relativno blizu Hrvatske, ali ipak dovoljno daleko da predstavlja novo iskustvo. Odluka da pokuša studirati u Italiji bila je svojevrsni iskorak iz zone komfora. Na prijemnom ispitu bio je uspješan i tako je započelo novo poglavlje njegova života.
Život i studij u Trstu donijeli su brojne promjene. Iako je talijanski jezik u početku predstavljao mali izazov, Marko kaže da se relativno brzo prilagodio. U glazbenom svijetu ionako se koristi mnogo talijanskih izraza, pa je dio terminologije već bio poznat. Veći izazov bio je drugačiji obrazovni sustav. Na primjer, način na koji se uči solmizacija bio je drukčiji od onoga na što je bio naviknut u Hrvatskoj. Takve razlike natjerale su ga da počne razmišljati o glazbi iz šire perspektive. To iskustvo kasnije će imati velik utjecaj na njegov rad s učenicima.
Nakon završetka studija, Marko se okrenuo poučavanju, ali je i dalje ostao aktivan kao izvođač. Danas radi kao učitelj gitare i profesor u glazbenim školama u Mariji Bistrici i Zaboku, gdje prenosi znanje novim generacijama glazbenika.
U radu s učenicima često koristi iskustva koja je stekao tijekom studija. Shvatio je da učenik ponekad ne razumije neku glazbenu ideju ne zato što nije sposoban, nego zato što mu nije objašnjena na način koji mu odgovara. Zbog toga nastoji pronaći različite načine objašnjavanja istog problema. Nekad koristi usporedbe iz svakodnevnog života, nekad praktične primjere na instrumentu, a nekad jednostavno pokuša drugačiji pristup.
– Ponekad učenik shvati u pola minute nešto što bi inače pokušavao razumjeti satima – kaže.
Rad s mladima donosi i određene izazove. Marko primjećuje da današnje generacije imaju kraći raspon koncentracije nego prije. To nije problem samo djece, nego cijelog društva. Digitalni sadržaji, brzi ritam informacija i stalna dostupnost zabave otežavaju fokus na dugotrajan rad.
Sviranje instrumenta, međutim, zahtijeva upravo suprotno – strpljenje, ponavljanje i disciplinu. Zato u radu s učenicima pokušava pronaći ravnotežu između motivacije i upornosti.
Unatoč promjenama u načinu života, interes za glazbu i dalje postoji. Među učenicima često vidi istu onu znatiželju i entuzijazam koji je i sam imao na početku.
Profesor gitare i glazbenik na pozornici
Osim rada u školi, Marko i dalje aktivno svira. Član je akustičnog benda ‘Rusty Groove’, u kojem nastupa zajedno s pjevačicom Helenom Galovac i basistom Velimirom Grabušićem. Njihov repertoar temelji se na poznatim pjesmama, ali s malim odmakom od standardnih covera. Zato često biraju pjesme koje publika prepoznaje, ali ih ne čuje tako često na koncertima.
– Recimo, od Beatlesa ćemo odsvirati i ‘Come Together’ i ‘Yesterday’ – kaže.
Cilj im je stvoriti opuštenu atmosferu u kojoj ljudi mogu uživati u glazbi bez pretjerane formalnosti. Takvi nastupi za Marka su važan podsjetnik na to zašto je uopće počeo svirati – zbog radosti muziciranja i dijeljenja glazbe s drugima.
Na pitanje može li se danas živjeti od glazbe, Marko odgovara da je to moguće, ali na različite načine. Glazbena karijera ne mora nužno značiti samo nastupe na velikim pozornicama. Netko predaje, netko komponira, netko radi produkciju ili aranžmane. Glazbena industrija danas je raznolika i pruža različite mogućnosti onima koji su spremni ulagati vrijeme i trud.
Kada govori o savjetima za mlade koji žele krenuti u glazbu, Marko uvijek naglašava istu stvar – upornost. Talent, kaže, postoji, ali često je precijenjen. Mnogo važniji su rad, disciplina i strpljenje.
– Većinu stvari možemo naučiti ako smo spremni raditi – kaže.
Postoji i jedna misao koju često dijeli sa svojim učenicima. Ona, na neki način, sažima cijelu njegovu filozofiju učenja.
– Ako misliš da nešto stvarno razumiješ, pokušaj to objasniti nekome drugome. Tada ćeš najbrže shvatiti koliko zapravo znaš – zaključuje Marko.
Upravo u tom procesu – učenju, objašnjavanju i dijeljenju glazbe – Marko Markuš pronašao je svoj put. Iako je sve počelo sasvim slučajno, danas je jasno da je glazba postala središnji dio njegova života.
