Paljenje uskrsnog krijesa, ili kako ga neki zovu “vuzmenka” ili “vuzemnica”, tradicija je koja i dalje živi na sjeverozapadu Hrvatske. Pretpostavlja se da je u naše krajeve došao s područja srednjoeuropskih zemalja.
U Zagorju krijes je poznatiji kao “vuzemnica” zbog povezanosti s kajkavskim nazivom za Uskrs – Vuzem. Odnosi se na vatre koje se pale u predvečerje Velike subote ili ponegdje noću. Najčešće se pripremaju tako da se u zemlju zabodu četiri visoka stupa (do 6 metara) između kojih se slažu cjepanice, suho granje i lišće. U prošlosti su ih izrađivali i čuvali pastiri, a danas je to posao svih stanovnika jednog naselja ili ulice.
Prije se izrađivao po jedan krijes u ulici ili naselju dok danas većinom svako naselje ima po nekoliko krijesova. Danas krijes izrađuju, uz muškarce, žene i djeca što u prošlosti i nije bio čest slučaj. Tijekom priprema krijesova i kod samog paljenja, često se odvijaju prave zabave gdje se prisutni opuštaju uz druženje, piće i dobru glazbu.
No, budući da je u pitanju vatra, valja biti oprezan te krijes izrađivati daleko od suhog područja, šuma ili sijena. Uvijek tijekom druženja mora postojati i doza odgovornosti s toga kao i uvijek treba biti na oprezu.
Uloga vatre je apotropejska: štiti od zlih sila, radnji i bića. Stoga se nekada preko dogorjele vatre prevodila stoka; pepeo i ostaci dogorjelog drveta s krijesa nosili su se u polje, a ponegdje je bio prisutan i običaj u kojem utišanu vatru preskakuju mladići i djevojke. Osim simbolike čišćenja od zlih sila, ovo je bila prilika mladićima da pokažu vlastitu snagu i spretnost, a djevojke su vjerovale da će im preskakivanje vatre osigurati brojno i zdravo potomstvo.
