Bračni par Balog iz Preloga – Marina i Dario – roditelji su četvorice sinova. Dva su već punoljetna, treći je na pragu punoljetnosti, a najmlađi ima tek 10 godina. No njihova svakodnevica već više od desetljeća nije obiteljska – nego podijeljena kilometrima, institucijama i šutnjom sustava.
Njihov sin Erik (22) ne živi s njima. Ne zato što ne žele, nego zato što – kako kažu – u Hrvatskoj za njega nema mjesta.
Njihovu priču donosi portal eMedjimurje.
Erik je, naime, od najranije dobi pokazivao znakove autizma. Neverbalan je, razumije puno, ali ne može govoriti. Svaka promjena rutine, svaki jači podražaj može izazvati snažne, ponekad opasne i agresivne reakcije.
Roditelji su godinama sami brinuli za njega, borili se za njegova prava, odvodili ga kod stručnjaka, na terapije… Bilo je tu puno neprospavanih noći.
– S njim treba raditi stalno, paziti da ne ozlijedi sebe ili druge. Uz manju djecu u kući to je bilo gotovo nemoguće – opisuje majka Marina.
Kako je Erik rastao i fizički jačao, postalo je jasno da obiteljska skrb više nije dovoljna.
Na odjel s kriminalcima?
Rješenje su potražili izvan Hrvatske jer u svojoj domovini nisu našli odgovarajuću skrb. Prvenstveno, željeli su biti u Erikovoj blizini. Zato su iz Međimurja prvo krenuli u Sloveniju, u Dornavu.
– U početku se činilo da u ustanovi u Dornavi puno rade s njim. No kako je rastao, problemi su postajali sve veći – govori majka.
U tri godine uslijedile su četiri hospitalizacije u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani. Pokrenut je i sudski postupak za premještaj na odjel za odrasle – iako je Erik tada bio maloljetan. A na taj odjel smještaju agresivne, psihički bolesne kriminalce i odrasle osobe.
– To nismo mogli dopustiti. Kršila bi se njegova prava – kaže mama Marina.
Predoziranje lijekovima
Obitelj se potom, u potrazi za odgovarajućom skrbi za Erika, seli u Austriju, u Bad Vöslau. Već drugi dan Erik završava u bolnici. Počinje najteže razdoblje…
– Prva dva mjeseca za nas nije bilo sna. Agresije, nemir… Najmlađeg sina morali smo ostaviti u Hrvatskoj kod bake. Naša djeca su praktički odrastala bez roditelja – mi smo se u potpunosti morali posvetiti Eriku – prisjeća se.
U Austriji dolazi i do ozbiljnih propusta u liječenju. Erik je, prema riječima roditelja, bio predoziran lijekovima, nakon čega je prestao jesti, jedva stajao i kolabirao. U jednom trenutku dobiva koronu, stanje mu se pogoršava, teško diše.
– Otpustili su ga kući iako nije mogao disati. Tek kad smo zaprijetili odvjetnicima, reagirali su – tvrdi Marina.
Završava na respiratoru u Tullnu. Pri prvom buđenju dobiva epileptične napade, ponovno ga intubiraju.
– Nismo ni znali koliko je bio blizu smrti – kaže.
Premještaji bez znanja roditelja
U međuvremenu, roditelji šalju pritužbe na postupanje ustanove u kojoj se Erik nalazi. Ubrzo dolazi do novog šoka.
– Nismo ni znali da je ustanova bez našeg znanja pokrenula i oduzimanje skrbništva – to je bio užasan šok za nas – tvrdi Marina.
Erik biva premješten u drugu ustanovu – bez njihova znanja. Kasnije doznaju da je ponovno hospitaliziran, također bez da su obaviješteni.
– To je najgori osjećaj – da ne znaš što se događa tvom djetetu – govori.
No situacija se promijenila, uspjeli su vratiti skrbništvo nakon pravne bitke, a Erik je konačno dobio odgovarajuću skrb.
Danas je u ustanovi gdje je za pet štićenika zaduženo troje djelatnika, uz videonadzor. Kažu – napokon postoji određena razina sigurnosti.
– Strah je uvijek tu, ali kad ga vidim da izgleda dobro, lakše dišem – priznaje Balog.
13 godina razdvojenosti
Obitelj već 13 godina živi razdvojeno. Roditelji su se vratili u Hrvatsku, u Međimurje, gdje je, kažu, njihov život. Svako malo putuju više od četiri i pol sata kako bi vidjeli sina.
– Naša druga djeca su odrastala bez brata. Jedno dijete bilo je odvojeno od nas pet mjeseci kada smo živjeli u Austriji. To ostavlja posljedice na cijelu obitelj – kaže Marina.
U međuvremenu su se obraćali svima kako bi Eriku pružili odgovarajuću skrb i u Hrvatskoj, u Međimurju – ministarstvu, institucijama, pravobraniteljici. Posljednji dopis poslali su prije par dana. Odgovor čekaju, kao i na sve prethodne dopise. Jedino se pravobraniteljica trenutno bavi njihovom situacijom, budući da razdvajanje obitelji krši njihova ljudska prava.
Njihovi zahtjevi nisu, kažu, luksuzni: smještaj blizu obitelji u Međimurju, visoko specijalizirana skrb (odnos 2:1), videonadzor, otvoreni odjel s GPS sustavom – bez zaključavanja, strogi medicinski nadzor i kontrola terapije.
– Tražimo samo osnovno – pravo na obitelj i dostojanstven život – kaže Marina Balog.
Podnijeli su nadležnim institucijama i prijedlog za osnivanje specijalizirane ustanove za mentalno oboljele i višestruko invalidne osobe u Republici Hrvatskoj… Odgovora opet nema.
‘Hrvatska, za sada, nema potrebne uvjete’
Gradonačelnik Preloga i saborski zastupnik, Ljubomir Kolarek, potvrđuje da sustav za ovakve slučajeve ne postoji. I njemu se obitelj Balog nekoliko puta obratila za pomoć.
– Hrvatska, za sada, nema uvjete za takvu skrb. To treba urediti nadležno ministarstvo. Pokušat ću pomoći, ali ne želim davati lažna obećanja. Ja sam socijalno osviještena osoba i radim za dobrobit naših građana, no takve ustanove tek treba osnovati – rekao je za eMedjimurje.
Balogovi su pokušali sve – i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Život u Austriji nije uspio, jer je obitelj opet bila razdvojena. Njihov dom je u Međimurju. Tamo žele i sina. No gdje god se okrenu – vrata su zatvorena.
Apel putem Facebooka
Zato su Marina i Dario nedavno apelirali preko svojeg Facebook profila:
– 13 GODINA PRISILNE RAZDVOJENOSTI I ŠUTNJE – DOKLE ĆE DRŽAVA OKRETATI GLAVU? Obraćam se javnosti jer sam kao majka stjerana pred zid. Moja obitelj proživljava agoniju koja traje više od 13 godina jer nam Republika Hrvatska nije osigurala osnovna prava, čime je moj sin Erik i dalje prisiljen boraviti sam u ustanovama izvan svoje domovine.
Moj sin Erik, osoba s autizmom i epilepsijom, već je 13 godina prisilno smješten izvan Hrvatske. Vrhunac srama doživjeli smo na sastanku u Međimurskoj županiji, gdje nam je glavna socijalna radnica u lice rekla: “Ostavite ga tamo gdje je, jer u Hrvatskoj nikada neće imati to što ima u Austriji!”
Gospodo, znate li što je Erik “tamo gdje je” sve proživio zbog vašeg nemara? Medicinsku komu i predoziranje lijekovima, fizičko nasilje medicinskog osoblja, četiri hospitalizacije na psihijatriji uz vezanje, čak sedam intervencija hitne pomoći i policije, sudsku odluku u Sloveniji da ga se smjesti na zatvoreni odjel među teške kaznene počinitelje.
To su razlozi zašto on više ne smije biti tamo! To su razlozi zašto mu je život ugrožen svakim danom koji provede daleko od nas. Dok država šuti, moj suprug i ja svaka dva tjedna putujemo u drugu državu, stotine kilometara, samo da bismo vidjeli svog sina. Naša druga djeca odrastala su bez brata, a jedno dijete je na samom početku bilo razdvojeno od nas na punih pet mjeseci. To su rane koje nikada neće zarasti.
Ministarstvu smo se obraćali više puta i detaljno opisali našu borbu i svu patnju koju smo prošli. Zadnji vapaj poslali smo 3. veljače 2026. godine. Do danas nismo dobili nikakav odgovor.
Ured Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom pokrenuo je proces, no unatoč njihovom angažmanu, još uvijek nema nikakvih konkretnih informacija niti pomaka. Sustavna šutnja na sve naše dopise je poruka da im naši životi nisu bitni.
Što Erik treba za siguran povratak i život dostojanstven čovjeka? Ne tražimo luksuz, tražimo osnovna ljudska prava i zadržavanje standarda koji moj sin trenutno ima u Austriji, ali isključivo u neposrednoj blizini prebivališta naše obitelji u Međimurju. Tražimo smještaj u našoj neposrednoj blizini, kako bismo nakon 13 godina prisilne razdvojenosti konačno mogli ostvariti svoje pravo na obiteljski život. Zatim visokospecijaliziranu skrb (2:1) – sigurnost uz stručne osobe. Potpuni videonadzor, da se nasilje i propusti više nikada ne ponove. Otvoreni odjel s GPS alarmom – dostojanstveno i slobodno kretanje kakvo Erik sada ima u Austriji – bez zaključavanja i bez ključeva. Strogi medicinski nadzor i hitnu reviziju prekomjerne terapije. Sve što mu je potrebno za život dostojan čovjeka: pravo na obitelj i zajednicu, pravo na kretanje i život uz svoje roditelje, braću, u sredini koja ga prihvaća kao ravnopravno ljudsko biće.
Danas smo poslali i zadnja preporučena pisma Pučkoj pravobraniteljici i Ministarstvu. Naš gradonačelnik Preloga, ujedno i saborski zastupnik, do sada je nudio samo prazna obećanja. Vaša šutnja ubija moju obitelj!
DIJELITE OVO! Neka svi čuju što se događa i kako se sustav odnosi prema najranjivijima. Ministre, gradonačelniče, gospodo iz sustava – DOSTA JE ŠUTNJE! Vratite mi sina kući!
Molim vas, dragi ljudi, dijelite ovo. Ne tražimo ništa osim Erikovog prava na domovinu i obitelj. Hvala vam – stoji u objavi koju potpisuju roditelji, Marina Balog i Dario Balog.
