“Nebu to zdržalo ni tri lete!“, dobacivali su glasovi s ruba travnjaka dok su te svibanjske nedjelje 1996. godine djevojke iz Pregrade vezale svoje prve kopačke. Oko njih je vladao skepticizam, umotan u tobože dobronamjerne savjete lokalnih nogometnih moćnika: “Idite radije na odbojku, ozlijedit ćete se, nije to za žene.“
Ali strast ne poznaje biologiju, a ponos ne traži dopuštenje.
U svijetu koji je tada bio rezerviran isključivo za muškarce, te su djevojke imale samo jedno oružje – kožnu loptu i trenera koji je u njih vjerovao. Ivica Vukmanić tada im je rekao riječi koje će odjekivati iduća tri desetljeća: “Ovaj teren ne poznaje spol, samo rad, disciplinu i strast.“ Uz njega je stajao direktor Zlatko Šorša, čovjek koji je u temelje kluba ugradio dio svog života, te predsjednik Stjepan Brežnjak.
Kada je prva kapetanica Jasna Gretić povela ekipu na teren, ritam njezina srca ubrzao se sa svakim dodirom trave a iza nje su ponosno hodale Milena Žiger, Marija Gajšak, Božica Petecin, Milena Lazar, Roberta Štubler, Irena Krsnik, Silvija Makar, Jasna Belošević, Marija Grilec, Ana Krušlin, Martina Varjačić i Vesna Hajduk. – svaka od njih postala je dio živog zida koji je odbijao predrasude.
Godine koje su uslijedile nisu bile samo niz utakmica; bile su to godine tihe revolucije. Svakim driblingom, svakim preciznim golom, šapati s tribina su nestajali. Ljudi su prestali gledati “žene koje igraju” i počeli gledati “nogometašice koje pobjeđuju“.
Za razliku od muškog nogometa, gdje blješte milijunski ugovori i pojedinačne zvijezde, u Pregradi je heroj bio kolektiv. Kada bi jedna pala, pet drugih bi pritrčalo da je podigne. Nogomet im je skinuo okove tišine i pretvorio ih u vođe koje znaju podnijeti poraz bez suza i slaviti pobjedu s poštovanjem.
Trideset godina kasnije, 31. svibnja, sunce je ponovno obasjalo pregradski stadion. Te iste žene, danas s pokojom borom više ali s istim sjajem u očima, ponovno su prošetale mjestom svoje prve bitke. Bile su tu suze, zagrljaji i gorko-slatko sjećanje na one koji više nisu s njima – na prvog predsjednika Stjepana Brežnjaka i omiljenog doktora Antu Šurića.
Dok su primale zahvalnice pred izaslanicima (uz njih zahvalnice su dobili izaslanica župana Željka Kolara Davorka Filipčić, te predsjednici Gradskog vijeća Pregrade i drugi, op.a.). i publikom koja im se danas divi, te su divne sportašice znale da nisu samo igrale igru. One su promijenile pogled na svijet cijele jedne generacije. Dokazale su da tri godine s početka priče mogu postati tri desetljeća ponosa, ljubavi i uspomena koje ostaju zauvijek.
Ono što je započelo kao prkosna ideja nekolicine entuzijasta, kroz godine se pretvorilo u respektabilnu sportsku instituciju. Djevojke iz Pregrade nisu samo igrale – one su pobjeđivale i ostavljale neizbrisiv trag u brojkama: Klub je ostvario svoj najveći san dugogodišnjim igranjem u Prvoj hrvatskoj nogometne ligi za žene (1. HNLŽ), ravnopravno se boreći s najvećim klubovima u državi; sezona 2010./2011. ostat će upamćena po osvajanju 1. mjesta u Drugoj HNLŽ, čime su potvrdile da im je mjesto među elitom, zauzevši visoko 6. mjesto u državi, na Svjetskim igrama mladih u Beču, mlade igračice Pregrade osvojile su nevjerojatno 3. mjesto na svijetu, ponosno predstavljajući svoj grad na međunarodnoj sceni te su iz pogona kluba proizašle igračice koje su s ponosom odjenule dres Hrvatske ženske nogometne reprezentacije kao što su, između ostalih, Silvija Makar, Tanja Bucifal i Petra Glavač.








