Piše: Stjepan Odobašić
U Katoličkoj crkvi kažu da postoje tri glavna odredišta kršćanskog hodočašća, a to su Santiago de Compostela, Jeruzalem i Rim. Skromno, ali ponosno možemo reći da smo obišli sva tri, a među posljednjima bio je Santiago de Compostela. Po putovanjima po svijetu obišli smo mnoga svetišta, a ponajviše svetišta posvećena Majci Božjoj, no zadnja odluka je bila; u 12 dana obići ćemo najpoznatija južno-europska svetišta Majci Božjoj u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu. Putovanje je bilo izvrsno, sadržajno, vjerski dojmljivo i proživljeno. Bilo je to opsežno putovanje na kojem smo napravili stotine fotografija, no nažalost nema prostora da ih sve objavimo. Hrvatski hodočasnici najčešće putuju u Lourdes i Fatimu, a u zadnje vrijeme brojne vjerske grupe putuju sve do Santiaga de Compostela. Posebno sam zadovoljan što smo obišli 10-ak svetišta gdje se rijetko može čuti hrvatska riječ. Prošli smo na kotačima više od 10.000 kilometara. Na put je krenula grupa od 40 hodočasnika iz Hrvatske, među kojima smo stekli i neke dobre prijatelje s kojima smo kasnije ostali u kontaktu. Posebno mi je u sjećanju ostao vlč. Stanković, kao voditelj grupe, koji je ujedno služio svete mise, ispovijedao i na vrlo duhovit i elokventan način vodio putovanje.
U svakoj katedrali, bazilici i crkvi palimo svijeću na sjećanje na naše drage pokojnike.
Za ovu reportažu smo koristili različite izvore katoličkog tiska i informacije voditelja. Naravno tu su i bogate impresije nas osobno i naših foto-aparata ‘Nikon’ i ‘Canon’. U želji da obuhvatimo slikom i perom sva veća svetišta, tekst smo malo oduljili.
Relikvije sv. Marije Magdalene
I kao što svi hodočasnički putevi prolaze kroz egzotičnu Nicu, tako je bilo i ovog puta. Kratak odmor uz kavu, posjet crkvi Sv. Reparata i nastavak putovanja prema St. Maximine. Već smo drugi dan u Provansi. Cilj nam je posjetiti baziliku sv. Marije Magdalene. Tu je vlč. Stanković služio sv. misu. Bazilika Sv. Marije Magdalene (Bazilika Sainte-Marie-Madeleine) u Saint-Maximin-la-Sainte-Baumeu, poznato je hodočasničko mjesto koje čuva relikvije Marije Magdalene (njezinu lubanju). Posjetili smo jedinstveno, povijesno i vjersko mjesto, vidjeli kripte, sarkofag i samu baziliku. Progonjena od strane jeruzalemskih Židova, Marija Magdalena i skupina drugih učenika bačeni su u čamac bez jedara i vesala. U ovoj skupini nalazimo i Mariju, majku apostola Ivana i Jakova, Mariju Kleofinu koja je također bila prisutna na Isusovom raspeću, te Ivana, Maksimina, Lazara i Saru, egipatsku sluškinju. Čudom preživljavaju opasno putovanje i sigurno pristaju na obale južne Provanse, u onome što je danas poznato kao Camargue. Ubrzo nakon toga, grupa se razdvaja. Marija Magdalena putuje na sjever u regiju St. Baume. Druge dvije Marije ostaju na mjestu gdje su se iskrcale, zajedno sa Sarom, sluškinjom. Njihovo prebivalište je sada grad Saintes-Maries-de-la-Mer, mjesto hodočašća u čast dolaska triju Marija i pokopa dviju. Marija Magdalena, u međuvremenu, putuje po Provansi, propovijedajući evanđelje. Zatim se povlači u špilju u blizini Ste. Baumea radi života u samoći i kontemplaciji. Nakon 33 godine umire, primivši posljednju pomast od Maksimina (kasnijeg Svetog Maksimina), koji ju pokapa u špilji. Njezino počivalište postaje središte hodočašća.
Egzotični Carcassonne
Treći dan smo posjetili smo Carcassonne, grad na vrhu brda u južnoj francuskoj regiji Languedoc, poznat je po svojoj srednjovjekovnoj citadeli La Cité s brojnim stražarnicama i dvostrukim utvrdama. Prve zidine izgrađene su u galsko-rimsko doba, a veće dogradnje napravljene su u 13. i 14. stoljeću. Château Comtal, dvorac iz 12. stoljeća unutar Citéa, nudi arheološke izložbe i obilazak unutarnjih bedema. Sastavljen od krugova kula i bedema, kupola i bedema, s najdužim gradskim zidom u Europi, Carcassonne je savršeno obnovljen srednjovjekovni grad. Carcassonne je poznat po UNESCO-vom lokalitetu svjetske baštine s opsežnim bedemima i tornjevima, što ga čini glavnim primjerom europske srednjovjekovne arhitekture i glavnim turističkim odredištem u Francuskoj. Posjetili smo Crkvu svetog Vincenta gdje su nas oduševili vitraji. Carcassonne također je poznat po popularnoj društvenoj igri nazvanoj po njemu, svojoj povijesti koja uključuje Vizigote i Crnog princa, svom ukusnom, regionalnom gulašu cassoulet i svom položaju na povijesnom Canal du Midi. Obišli smo cijeli grad, penjali se po zidinama i uživali u ljepotama ovog grada. Kao da smo došli u srednji vijek, kada je ovaj grad imao najveći povijesni procvat. Nažalost premalo je prostora da bismo objavili više snimaka i informacija o ovom povijesnom biseru Francuske.
Lourdes – najposjećenije marijansko svetište u svijetu
Uz kraća zaustavljanja na putu vozimo se prema prvom velikom svetištu Lourdesu. To je omiljelo hodočasničko mjesto brojnih Hrvata. Lourdes je jedno od najposjećenijih marijanskih svetišta u svijetu. Statistike govore da je svetište pohodilo šest papa. Lourdes posjeti blizu 6 milijuna ljudi godišnje, a samo u ljetnim mjesecima, dnevno i do 40.000.
Lourdes nas je dočekao u punom sjaju. Tisuće hodočasnika, kolona bolesnika koja se kreće prema svetištu, svečana sveta Misa, zastave brojnih zemalja, pjevanje na svim jezicima, sv. Mise na svim jezicima. To treba doživjeti. Nedaleko nas sam vidio zastave grada Galwaya iz daleke Irske. Svojevremeno smo posjetili Galway i bili oduševljeni s tim gradom. Otišao sam pozdraviti galwayske hodočasnike i naišao na izuzetno srdačan prijem. U Lourdesu smo dobili izvrstan smještaj. Dolazili smo redovito na mise. Neki od naše grupe su se otišli okupati u svetoj vodi. Bili smo na veličanstvenom Križnom putu, posjetili Bernardičinu rodnu kuću, Cochot, župnu crkvu, kriptu, Baziliku Bezgrešnog začeća, Baziliku Sv. Krunice i podzemnu Baziliku. Naročito je bila veličanstvena večernja procesija sa svijećama… Sred te se pećine Marija javi, iz rajske visine svak je pozdravi: Ave, ave, ave Marija… pjevaju tisuće hodočasnika poznatu lourdesku himnu… Odlazimo u Baziliku sv, Krunice. Čujemo pjesmu hodočasnika, no nama, potpuno nepoznatom jeziku. Očenaš i Zdravomariju mole hodočasnici iz Južne Koreje. Molitva na njihovom jeziku zvuči više kao pjesma… Shvatili smo; ovdje je cijeli Svijet.
Marija se Bernardici ukazala 11. veljače 1858. tražeći obraćenje grješnika putem molitve, pokore i posta. U otvoru pećine Bernardica je ugledala tada Majku Mariju odjevenu u bijelu haljinu. Majka Marija se prekrižila, a u ruci je imala krunicu. Nije ništa govorila. Bernardica se također prekrižila te počela moliti krunicu. Po završetku molitve nestalo je i viđenje. Tek joj se u trećem ukazanju obratila Marija i upitala ju hoće li joj dolaziti tijekom 15 dana. Bernardica je pristala. Tijekom ukazanja 25. ožujka Gospa je izjavila: “Ja sam Bezgrešno Začeće”, čime je potvrdila istinitost dogme o bezgrešnom začeću koju je papa Pio IX. proglasio 8. prosinca 1854. Marija je stajala pokraj ružinog grma na ulazu u špilju Massabielle, na lijevoj obali rijeke Gave. Prema Bernardici Presveta Djevica je svećenicima poručila da joj se na istome mjestu izgradi kapelica. Dok se ukazivala, Marija je Bernardici povjerila i tri tajne. Zapovjedila joj je da se napije vode iz male lokve iz koje je nastao potok. U njemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Neki od naše grupe su se otišli okupati.
Već od samih početaka u Lourdesu su se počela zbivati čudesna ozdravljenja koja ni sama medicinska znanost nije mogla nikako protumačiti. Nakon što bi liječnici proglasili jedno ozdravljenje neobjašnjivim s prirodne strane, tek tada bi Crkva izrekla svoj sud. Do sada je Crkva u Lourdesu priznala 70 čudesnih ozdravljenja, dok ih je Međunarodna liječnička komisija priznala daleko više.
Katedrala u Santiagu de Composteli
Nakon jutarnje sv. Mise sljedećeg dana odlazimo prema Santiago de Compostele gdje je svetište Sv. Jakova apostola. To je u španjolskoj pokrajini Galiciji. Poslije Jeruzalema i Rima treće je na svijetu hodočasničko mjesto. Čeka nas vožnja od 830 kilometara. Naviru mi slike s poznatog filma Hodočasnik ili u originalu “The way” (glavna uloga američki glumac Martin Sheen). Tom, kalifornijski oftalmolog, spoznaje da je njegov sin poginuo te putuje u Francusku identificirati i preuzeti tijelo. Tu je zapravo drugi početak filma. Provodeći vrijeme u Francuskoj, Tom uči i raspituje se o Putu svetoga Jakova te impulzivno odlučuje krenuti i završiti misiju svoga sina. Katedrala sv. Jakova dočekala nas je obložena građevinskim skelama. Očito da je bila obnova u tijeku. Katedrala je snažan simbol grada i označava konačno odredište za bezbrojne hodočasnike koji putuju Caminom de Santiago, bilo pješice ili biciklom. Više od 1000 godina ovdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta, a njihovi putevi, poznati kao Camino de Santiago ili Put svetog Jakova, vodili su hodočasnike kroz raznolike krajolike i bogatu kulturnu baštinu, a sve je to vodilo do ovog štovanog mjesta. Katedrala sadrži grobnicu apostola sv. Jakova u kripti ispod glavnog oltara. Hodočasnici posjećuju ovo sveto mjesto kako bi vidjeli srebrnu urnu u kojoj se nalaze ostaci sv. Jakova, zajedno s posmrtnim ostacima njegovih učenika, sv. Atanazija i sv. Teodora.
Predaja kaže da je jedan pastir otkrio posmrtne ostatke sv. Jakova u 9. stoljeću, s datumima koji variraju između 813. i 830. godine. Kao odgovor, lokalna zajednica je na tom mjestu sagradila malu kapelu. Međutim, kako je broj vjernika brzo rastao, kapela ih više nije mogla primiti. Uslijedila je druga, veća crkva… Tijekom stoljeća, graditelji i obrtnici dodavali su gotičke i renesansne značajke, uključujući nove kapele i Sat kulu u 14. stoljeću. Također su uveli Sveta vrata i redizajnirali klaustar. Najveća transformacija dogodila se tijekom baroknog razdoblja u 17. i 18. stoljeću.
Katedrala u Santiagu de Composteli čuva poznati Botafumeiro, divovsku kadionicu za tamjan izrađenu sredinom 19. stoljeća. U posebnim prigodama i hodočasničkim misama, dramatično se njiše preko glavnog oltara. Botafumeiro ispunjava katedralu mirisnim oblacima, stvarajući snažan i dirljiv spektakl. O našim dojmovima više govore snimke.
Svetište Braga – dobri Isus s gore
Već smo šesti dan u Španjolskoj. Nakon doručka krećemo dalje na put prema Portugalu. Sljedeće odredište je Braga. Čeka nas udaljenost od 931 kilometra. Nismo umorni, čak štoviše, raspoloženje u autobusu je jako dobro. Izmjenjuju se molitve, svatko od hodočasnika može, ako želi, uzeti autobusni mikrofon i ispričati nešto iz svojeg vjerničkog života. Velečasni Stanković je najduhovitiji. Vrcaju razni vicevi. Na taj način nam vrijeme brzo prolazi. Na hodočašću smo bili baš u vrijeme velikih požara u Portugalu. Požari se u Portugalu događaju svake godine, no ovaj puta su razmjeri požara izuzetno veliki. U nekom trenutku smo bili čak 35 kilometara daleko od katastrofalnog požarišta. Novinarski izvještaji bili su vrlo zabrinjavajući. Na hotelskim televizorima se prikazuju užasi vatrene stihije. Mnogi Portugalci su ostali bez doma, puno je mrtvih i nestalih. Najtužnije je bilo gledati kad je na televiziji objavljena lista poginulih.
Došavši u Bragu bili smo fascinirani ovim izuzetno važnim hodočasničkim mjestom za katolike. Posebno je bila fascinantna barokna crkva iz 18. stoljeća okružena vrtovima, špiljama i skulpturama. Bom Jesus Do Monte, svetište je na vrhu brda. Do crkve vodi golemo, barokno stubište koje vijuga uzbrdo i dugačko je 116 metara. Ako želite, do vrha možete doći i automobilom ili jednom od najstarijih uspinjača u Portugalu. Kažu da je najbolje organizirati putovanje oko Uskrsa, poznatog kao Semana Santa u Portugalu, kada ćete vidjeti mnoge hodočasnike kako se penju stepenicama, neki na rukama i koljenima u znak pokore. Inače cijelo brdo visoko je 400 metara. Iako točan broj stepenica varira ovisno o tome kako se broje (s terasama i kapelama), najčešće se spominje brojka oko 580-600. Zato treba dobro procijeniti svoju fizičku spremnost da se dođe do samog vrha.
Ako se odlučite za stepenice, zastanite na brojnim odmorištima kako biste se divili njihovim kipovima, baroknim ukrasima i fontanama. Jedan od vodenih elemenata simbolizira Kristove rane, dok pet drugih predstavlja pet osjetila. Nakon što stignete do vrha, uživajte u prekrasnom pogledu na grad i plaže Esposende i Viana do Castelo. Naziv Bom Jesus do Monte prevodi se kao Dobri Isus s Gore, a gradnja je započela 1722. godine. Svetište je izgrađeno na mjestu kapele iz 14. stoljeća i privlači hodočasnike koji traže kontemplativno i pokajničko iskustvo. Veličanstveno pročelje glavne crkve i njezina dva zvonika, unutrašnjost svetišta s veličanstvenim stropnim freskama iprikazom Isusova raspeća koji krasi glavni oltar, brojna umjetnička djela to je Bom Jesus do Monte. Obišli smo šarene vrtove svetišta, kipove i ribnjake.
Veličanstvena Fatima
Čeka nas put dugačak 245 kilometara koji vodi do Fatime, jedno od najznačajnijih svetišta. Taman smo stigli u hotel i na večernju misu sa svijećama. Hotel je novoizgrađeni, recepcionar je postariji čovjek koji ne obavlja baš revnosno svoj posao. Vrlo brzo smo shvatili da mu ne treba ostavljati ključ od sobe, jer ga dva puta nije mogao naći. Zatekli smo ga nekoliko puta kako iz bara do recepcije uzima piće, dok nikoga nije bilo. Klima ne radi, a vani je vrućina. No važno je da smo u Fatimi. A Fatima je zaista nešto posebno i veličanstveno. Planirali smo još jednom doći ovdje, ali samo ovdje na hodočašće, jer udaljenost od Koprivnice do Fatime je blizu 2800 kilometara u jednom smjeru. Zato je najbolje doći avionom, jer brojne turističke organizacije koje organiziraju hodočašća imaju odlične aranžmane.
Ujutro smo imali sv. misu u kapeli Marijina Ukazanja. Nakon ručka odlazimo na križni put do sela Aljustrel i u razgled rodnih kuća vidioca Jacinte, Franje i Lucije. Francisco de Jesus Marto i Jacinta de Jesus Marto bili su brat i sestra iz Aljustrela, malog sela blizu Fátime u Portugalu, koji su sa svojom rođakinjom Lúciom dos Santos svjedočili trima ukazanjima; Anđelu mira 1916. i nekoliko ukazanja Blažene Djevice Marije u Cova da Iria 1917. Gospa se 1917. u Fatimi ukazala djeci Luciji, Franji i Jacinti šest puta. Poručila je kako Isus želi da se ustanovi pobožnost Njezinu Prečistom Srcu i preporučila svakodnevnu molitvu krunice. Navijestila je Drugi svjetski rat, širenje komunizma, glad, progonstvo Crkve i pape ako se ne ispune njezini zahtjevi da se Rusija posveti Njezinu Prečistom Srcu. Za posljednjeg ukazanja dogodilo se “čudo Sunca” koje je vidjelo između 50 i 70 tisuća ljudi. Poput velike vatrene kugle, Sunce se kretalo strelovitom brzinom, okretalo se oko svoje osi, prelijevali su se svjetlucavi tonovi i mnogo raznih boja. Pojava je trajala 10-ak minuta i vidjela se i s udaljenosti od 40 kilometara.
Život portugalskog pastira Franje Marta obilježila su viđenja Mile Gospođe, kako su djeca nazivala Majku Božju koja se ukazivala u Fatimi. Franjo je jedini imao posebne objave, kao što je bila objava pakla. Preminuo je u 11. godini života, a papa Ivan Pavao II. ga je 2000. godine, zajedno s Jacintom, proglasio blaženima. Svetima ih je pak proglasio papa Franjo, 13. svibnja 2017. godine. Svetac je imao samo osam godina kada su započela fatimska ukazanja. On je mogao vidjeti i osjetiti Gospinu prisutnost, ali je nije mogao čuti. Naime, Gospine riječi su čule samo njegova sestra Jacinta i rođakinja Lucija, koja mu je kasnije prenosila riječi. Nakon što je Lucija na dan prvog ukazanja, 13. svibnja 1917. godine, zamolila Gospu da je povede u nebo, Gospa joj je odgovorila kako ona treba čekati, ali da će Bog uskoro uzeti Franju i Jacintu. Dodala je kako će Franjo završiti u raju ako bude izmolio brojne krunice. Isusa u Euharistiji je nazivao “skrivenim Isusom” u svetohraništu. Troje fatimskih vidioca su često molili i postili za grešnike. Ručak bi davali ovcama i siromašnoj djeci. Franjo je danima živio bez hrane i vode, što je bilo posebno naporno u ljetnom razdoblju, a ponekad je čak vezao uže oko struka. Jednom je rekao: “Isus će uskoro doći i odvesti me sa sobom u nebo. Tada ću ga uvijek moći tješiti”. Kada bi ga ljudi pitali što želi biti kada odraste, Franjo je odgovarao: “Ne želim biti ništa. Ja samo želim umrijeti i otići u nebo”.
Godinu dana nakon prvih ukazanja svi članovi Franjine obitelji, izuzev oca Manuela, oboljeli su od španjolske gripe. Dječak se tijekom bolesti nikada nije žalio, nego je zajedno s bolesnom sestrom Jacintom redovito odlazio na svetu misu. Oboje su klečali ispred svetohraništa, a glave su im bile na podu. Budući da je dječak bio svjestan kako se bliži trenutak njegove smrti, zatražio je da 3. travnja primi prvu svetu pričest. Preminuo je sljedećeg dana, 4. travnja 1919.
Ljubavna priča iz Alcobaçe
Već smo osmi dan na hodočašću. Nimalo umorni, no s velikim iščekivanjem što ćemo još četiri dana vidjeti. Vozimo se prema Alcobaçi. Alcobaça je svjetski poznata po svom impresivnom cistercitskom samostanu, Kraljevskom samostanu Santa Maria de Alcobaça, koji je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Ovo gotičko remek-djelo sadrži grobnice Pedra I. i Inês de Castro, simbolizirajući legendarnu portugalsku ljubavnu priču. Ova priča je ostavila traga u povijesti Portugala; priča o zabranjenoj ljubavi između I. Pedra i Inês de Castro, dvorske dame njegove supruge Constance. Iako je bio oženjen, Pedro je imao tajne romantične sastanke s Inês u vrtovima Quinta das Lágrimas. Kada je Constance umrla 1345. godine, Pedro i Inês živjeli su kao bračni par, a to je razljutilo kralja Afonsa IV., njegovog oca, koji se snažno protivio toj vezi. Dvor i narod također nisu odobravali tu vezu. Pedro I. i Inês de Castro živjeli su u palači Santa Clara u Coimbri s troje djece dugi niz godina. Međutim, kralj Afonso IV., koji je bio stalno pod pritiskom zbog sve većeg neodobravanja braka na dvoru, odlučio je narediti ubojstvo Inês de Castro u siječnju 1355. godine. Poremećen od boli, Pedro I. je poveo ustanak protiv kralja i nikada nije oprostio ocu ubojstvo ljubavnice. Kada je konačno preuzeo krunu 1357. godine, naredio je uhićenje i pogubljenje Inêsinih ubojica, kojima su iščupana srca. Taj čin mu je donio nadimak “Okrutni”. Kasnije, nakon što se zakleo da se tajno oženio Inês de Castro, zahtijevao je da se ona prizna kao portugalska kraljica. U travnju 1360. naredio je da se Inêsino tijelo premjesti iz Coimbre u Kraljevski samostan Alcobaça, gdje su izgrađene dvije veličanstvene grobnice kako bi zauvijek mogao počivati uz svoju vječnu ljubavnicu. Tako bi najuzbudljivija portugalska ljubavna priča bila ovjekovječena u kamenu.
Samostan je veličanstven, grandiozni središnji brod, lišen ikakvih ukrasa, stvara osjećaj uzvišenosti i duhovnosti. U središtu svakog transepta možemo vidjeti dva remek-djela srednjovjekovnog kiparstva – grobnice Pedra (1357.-67.) i Inês, postavljene jednu ispred druge kako bi im se omogućilo ponovno susret na dan Uskrsnuća.
Gospa je spasila upravitelja Dom Fuas Roupinha
Nazaré, šaroliko i egzotično ribarsko selo, nalazi se 45 kilometara sjeverno od Fatime. Poznato je po svojim ribarskim brodovima i tradicionalnoj odjeći svojih muškaraca i žena. Brodovi su veselo oslikani s prevrnutim pramcima kao što je to bio slučaj još od vremena Feničana. Muškarci nose karirane košulje i duge kape u kojima drže cigarete. Žene nose šarene suknje, košulje, prsluke i sedam podsuknji. Mještanke sjede ispred svojih domova i mame vas da iznajmite njihove sobe ili sjede pod suncobranima na plaži i čavrljaju, dok im se usoljena riba rasteže na drvenim stalcima, suši na suncu. Nazaré je još uvijek stari Portugal. Šarmantan je. Plaža i voda su vrlo čisti, a valovi mogu biti izazov. Surferi obožavaju ovo područje zbog njegovih ogromnih valova. U siječnju 2013., havajski surfer zajahao je val od 30 metara uz obalu Nazaréa i oborio rekord. Svetište Gospe Nazaréške je marijansko svetište koje obilježava drevno čudo koje se dogodilo po zagovoru Djevice Marije. Nalazi se na vrhu brda zvanom O Sítio, s pogledom na Nazaré, a osnovano je u 14. stoljeću.
Prema legendi o Nazaréu, upravitelj (Alcaide) Porto de Mósa, Dom Fuas Roupinho, progonio je jelena na vrhu brda jednog maglovitog rujanskog jutra 1182. (kasnije se govorilo da je to bio vrag, prerušen u jelena). Kad je jelen skočio preko ruba brda u prazninu, njegov vatreni konj je krenuo za njim. Nažalost, magla mu nije dopuštala da vidi kamo ide do posljednje sekunde. Shvativši da će nastradati vitez je pozvao Gospu koja je natjerala konja da se okrene i spasi vitezov život. Nakon toga, kapela A Ermida da Memoria, izgrađena je u blizini ovog mjesta, iznad špilje u kojoj je stajao mali kip Crne Madone, donesen iz Nazareta. U blizini kapele može se vidjeti otisak potkove u stijeni.
U posljednjoj sekundi, čovjekov konj se zaustavio na rubu litice i on je zavapio od radosti, radujući se imenu Svete Gospe. Ova se legenda i danas prepričava diljem Portugala, jača vjeru među mlađim generacijama, a istovremeno privlači turiste u prekrasan grad.
Samostan Santa Maria da Vitória
Gradić Batalha nalazi se 33 kilometra od Nazaréa. Samostan Santa Maria da Vitória, također poznat kao Samostan Batalha, nesumnjivo je jedno od najljepših djela portugalske i europske arhitekture. Ovaj iznimni arhitektonski objekt je rezultat obećanja kralja Joãoa I. u znak zahvalnosti za pobjedu kod Aljubarrote, bitke vođene 14. kolovoza 1385., koja mu je osigurala prijestolje i jamčila neovisnost Portugala. Kao nacionalni spomenik, nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine od 1983. godine. Osim veličanstvene arhitekture, samostan Batalha također čuva važan dio portugalske povijesti: grobnice sedam portugalskih kraljeva počivaju u vječnom snu na svetom tlu samostana. Puni dojmova vratili smo se u Fatimu, na večeru i sv. misu, ponovno na procesiju sa svijećama.
Čudesna Gospa od Pillara
Čeka nas put do Lisabona, glavnog grada Portugala gdje smo posjetili nekoliko znamenitih mjesta, a zatim krenuli prema Madridu. U Madrid stižemo kasno navečer. Drugog dana obilazimo grad. Oduševljeni smo jer razgledamo katedralu Svete Marije Kraljevske Almudene, poznatija i kao Almudenska katedrala (The Cathedral of Saint Mary the Royal of the Almudena). Sjedište je Madridske nadbiskupije. Njezina je izgradnja započela 1883. godine, a završena je više od stoljeća kasnije, kada ju je posvetio papa Ivan Pavao II. 1993. godine.
Nakon sat i pol lagane vožnje stižemo do Zaragoze. Prvo što smo primijetili da u Zaragozi nema automobila. Doznali smo da grad ima veliku mrežu podzemnih parkirališta. Bazilika Nuestra Señora del Pilar (Gospa od Pilara) jedna je od dvije katedrale u Zaragozi i najveća barokna crkva u Španjolskoj. U njoj se čuva stup (Pilar) na kojem se, prema predaji, Djevica Marija, koja je u to vrijeme još živjela u Jeruzalemu, ukazala apostolu Jakovu. U spomen i slavlje čudesnog događaja, na tom je mjestu izgrađena mala kapela, kasnije zamijenjena romaničkom crkvom, zatim gotičkom crkvom u mudéjar stilu i izravnom prethodnicom barokne katedrale. Don Juan José de Austria, tadašnji potkralj Aragona, potaknuo je izgradnju crkve u baroknom stilu, a radovi su započeli 1681. godine.
Čudo Svete Marije u Zaragozi odnosi se na predaju da se Djevica Marija čudesno ukazala 40. godine poslije Krista svetom Jakovu Starijem na jaspisnom stupu uz rijeku Ebro, ohrabrujući ga u njegovim evangelizacijskim naporima u Španjolskoj; to se smatra prvim Marijinim ukazanjem i dovelo je do izgradnje Bazilike Gospe od Stupova, gdje se čudesni stup i danas štuje.
Jedno od najneobičnijih čuda pripisanih Gospi od Pilara poznato je kao čudo u Calandi. Miguel Juan Pellicer, mladić iz Calande (u regiji Teruel), doživio je nesreću 1637. godine koja je dovela do amputacije desne noge. Godinama je živio kao prosjak u Zaragozi, tražeći milostinju na vratima bazilike Gospe od Pilara. Također se mazao uljem iz djevičine svjetiljke. U noći 29. ožujka 1640., dok je spavao u roditeljskoj kući, njegova amputirana noga je čudesno oporavljena. Događaj je temeljito istražen: kanonska istraga započela je u lipnju iste godine, u kojoj su sudjelovala tri građanska suca i 25 svjedoka. Službeno je proglašen čudom 27. travnja 1641. od strane nadbiskupa Pedra Apaolaze Ramíreza. Događaj je izazvao takvu senzaciju da je kralj Filip IV. pozvao Pellicera u svoju palaču. Prema predaji, kralj je kleknuo pred njim i poljubio oporavljenu nogu. Ovaj izvanredni događaj doveo je do toga da je Gospa od Pilara proglašena susuzaštitnicom Zaragoze, zajedno sa svetim Valerijem, 1642. godine.
Veličanstveni Montserrat i Arles
Montserrat, planina i samostan smješten u srcu Katalonije, simbol je katalonskog identiteta, mjesto hodočašća, i središte duhovnosti i kulture. Benediktinski samostan, smješten na veličanstvenoj planini s neobičnim formacijama stijena, privlači posjetitelje iz cijelog svijeta. Da bismo iz Zaragoze došli do Montserrata trebali smo proći 270 kilometara. Povijest Montserrata duboko je ukorijenjena u predaji. Prema priči, pastiri su u 9. stoljeću pronašli kip Crne Gospe (La Moreneta) u jednoj špilji. Kip je postao predmet čašćenja, a oko špilje je potom izgrađen i samostan. Tijekom stoljeća, Crna Gospa postala je zaštitnica Katalonije i važan simbol katalonskog identiteta. Samostan Montserrat nije samo vjersko središte, već i kulturno blago. U samostanskoj bazilici nalazi se kip Crne Gospe, a samostanski muzej posjeduje bogatu zbirku umjetničkih djela, uključujući slike poznatih umjetnika kao što su El Greco i Caravaggio. Samostanska zborska škola, Escolania de Montserrat, jedna je od najstarijih pjevačkih škola u Europi. To je već bio drugi naš posjet ovom svetištu, no to su bili i novi dojmovi, novo ozračje. Svakom hodočasniku preporučujemo da ga barem jednom u životu posjeti.
Posjetili smo poznati francuski grad Arles. Bio je to također naš drugi posjet ovom povijesnom biseru francuske Provanse. Razgled starog grada s brojnim rimskim ostacima i kulturnim spomenicima: rimsko kazalište, amfiteatar, bio je ponovno doživljaj pun dojmova. Crkva Notre-Dame-la-Major u Arlesu je starija od istoimene crkve u Marseillesu, romanički dragulj srednjovjekovnog podrijetla i ključno vjersko mjesto za lokalne pastire (Gardijance). Crkva u Arlesu je svjedočanstvo provansalske romaničke umjetnosti, iako je često zatvarana zbog restauracije. Prenoćili smo u jednom hotelu u okolici Aix en Provancea.
Svetište Gospe od Jasena
I na kraju ovog zanimljivog hodočašća odlazimo iz Arlesa do Peschiere, svetištu Gospe od Jasena na jezeru Lago di Garda u Italiji, udaljenom udaljenom 856 kilometara.
Povijest svetišta datira iz 1510. godine, kada je, prema legendi, lokalnog poljoprivrednika po imenu Bartolomeo Broglia napala zmija. Zavapio je u pomoć Djevici Mariji, a mali, osvijetljeni kip Madone pojavio se u granama jasena (“frassino” na talijanskom), uzrokujući povlačenje zmije. Na mjestu čuda 1511. godine izgrađena je kapela, a sadašnje svetište u renesansnom stilu izgrađeno je između 1511. i 1514. godine. Svake godine privlači tisuće hodočasnika i posjetitelja. Mali, čudesni kip Madone s djetetom, visok nešto više od 14 centimetara, još uvijek je izložen na svom izvornom mjestu unutar posvećene kapele. Unutrašnjost je bogato ukrašena freskama, slikama i štukaturama, uključujući značajna djela veronskog umjetnika Paola Farinatija. Kompleks uključuje franjevački samostan i dva prekrasna klaustra, nudeći mjesto mira i kontemplacije, daleko od vreve i gužve glavnih turističkih područja. Svetište se smatra neizostavnom postajom za svakoga tko posjećuje Peschieru del Garda, upijajući vjeru, umjetnost i prirodu u spokojnoj atmosferi.
I na kraju hvala Dragom Bogu i Majci Božjoj koji su nas čuvali tijekom cijelog ovog nezaboravnog hodočašća. Do Koprivnice nam je ostalo prijeći još 820 kilometara. No ni to nije bilo naporno, jer smo na povremenim odmorima uživali u najboljoj espresso talijanskoj kavi. Reportaža je dulja nego inače, no želja nam je bila da s čitateljima podijelimo sve ove naše dojmove i informacije, a posebno za one koji žele krenuti na ovo hodočašće.
“Kažimo na kraju da, kada se zaustavimo na mjestu koje nas povezuje sa čitavim životom svih ovih milijuna vjernika čija smo svetišta obišli, svaki put zatvorimo oči, pa se malo zamislimo nad svojim životom. Kada tražimo neki prometni znak, neki put i uzor koji bi nas vodio, uvijek se sjetimo dragoga Boga i Majke Božje. Marija nam je uzor, smjer, putokaz, a zapravo i životna karta. Kada tražimo životni primjer kako čovjek treba rasti i živjeti, često nas misli vode prema Mariji. Samim time, Majka Božja nam je životno jamstvo da će nas Bog sve zagrliti ukoliko tražimo, težimo i slijedimo njezin put. Možda nam se taj put čini jako težak, a zapravo je toliko jednostavan, toliko snažan, toliko Blaženi” – bio je dio jedne od brojnih propovijedi na misi u Svetištu Majke Božje Bistričke vlč. Marija Bencija…
Izvori
https://catholicmasstimes.com/
Katholish.de
Mapy.com
https://hkm.hr/
Bitnonet.com
https://www.remparts-carcassonne.fr/
https://catedraldelaalmudena.es/en/home
https://www.centerofportugal.com/
https://www.nedjelja.ba/
https://grokipedia.com/
