Serijal “Kuglice“ nastavljam s još jednim dječakom iz kategorije limača Zagorca a ovoga puta kuglica se zaustavila na veznom igraču koji je sa svojim suigračima ove sezone osvojio naslov prvaka bez izgubljene utakmice – Vito Artić!
Reflektori su se tek palili, a miris svježe pokošene trave miješao se s večernjim zrakom. Na tribinama, na istom mjestu kao i svakog vikenda, sjedili su njegovi roditelji. Nisu bili od onih koji glasno viču ili prigovaraju sucima. Njihova prisutnost bila je tiha, topla podrška – sidro koje je jedanaestogodišnjem dječaku davalo obitelj i mir prije svakog zvižduka. Pogledao je prema njima, tata je podigao palac, a mama se blago nasmiješila. Taj jedan razmijenjeni pogled bio mu je dovoljan. Znao je da je, bez obzira na rezultat, za njih već pobjednik.
Jedanaestogodišnji dječak u plavom dresu stajao je točno na sredini igrališta. Na leđima mu je bio broj koji je nosio veliku odgovornost, ali on to nije osjećao kao teret. Za njega je nogomet bio poput šaha u pokretu, a on je bio onaj koji povlači prve poteze.
Igra na poziciji koja spaja obranu i napad. Nekad bi bio “osmica“, motor momčadi koji neumorno trči, iznosi loptu i povezuje redove spajajući u svojoj igri ratnički duh koji trči do zadnjeg atoma snage i umjetničku viziju koja vidi igru sekundu prije svih ostalih.
Nekad bi se pomaknuo malo naprijed, u ulogu “desetke“ – nogometnog umjetnika čiji je zadnji pas lomio i najčvršće obrane.
Ono što suparničke trenere najviše izluđuje bila je njegova nepredvidivost. Kad bi mu suparnik zatvorio desnu stranu, znajući da mu je to jača noga, dječak bi samo elegantno prebacio loptu na lijevu iako malo sa strahom kao da ne vjeruje u nju i poslao dijagonalu na drugo krilo. Za njega nije bilo “slabe“ noge; obje su slušale glavu.
Evo jedan mali detalj iz jedne utakmice – Dječak je primio loptu na petnaest metara od gola. Svi su očekivali udarac. Njegov suigrač na krilu bio je u boljoj poziciji, ali čuvan. Umjesto sebičnog šuta u blok, Vito je podigao glavu. Njegov pregled igre bio je nevjerojatan za jedanaestogodišnjaka. Vidio je prostor koji nitko drugi nije vidio. Čekao je točno onaj djelić sekunde da obrambeni igrač napravi korak naprijed, a onda je kirurški preciznim, mekanim zadnjim pasom “podvalio“ loptu kroz noge stopera. Lopta je savršeno sjela u prostor za njegovo krilo, koji je mirno pogodio suprotni kut.
Dok su suigrači trčali prema strijelcu slaviti gol, dječak se samo nasmiješio, pljesnuo rukama i vratio se na svoju poziciju na centru.
Za njega asistencija vrijedi više od gola. Volio je činiti druge boljima.
Nakon utakmice, dok je vezao tenisice na klupi, netko mu je dobacio:
“Odlična lopta za gol“, i dodao: “Ali, znaš li što moraš popraviti za idući tjedan?“
Dječak je kimnuo glavom, širom otvorenih očiju, spreman slušati. Znao je da ima tek 11 godina. Znao je da unatoč talentu, sjajnom pregledu i igri s obje noge, istina malo se boji te svoje lijeve, ali se mora osloboditi tog “straha“ da neće uspjeti, tek stoji na početku dugog puta. Morao je naučiti kada jače ući u duel, kako brže reagirati u obrani i kako sačuvati snagu za sve minute u godinama koje dolaze.
– Ne brinite. Spreman sam učiti – odgovorio je dječak skromno.
Uzeo je svoju torbu i krenuo prema izlazu s terena. U njegovim očima nije bilo bahatosti, samo čista ljubav prema igri i glad za napretkom. Jer pravi vezni igrač ne rađa se preko noći – on se gradi svakim novim treningom, svakom primljenom kritikom i svakom loptom koju nesebično podijeli sa svojom momčadi i krenuo je prema automobilu gdje su ga čekali roditelji.
Dok su se vozili kući, dječak je gledao kroz prozor. Znao je da je tek na početku, da ima 11 godina i da je pred njim još bezbroj lekcija. Ali uz trenera koji ga uči nogometu i roditelje koji ga uče životu, znao je da ima najvažniji tim na svijetu. Tim s kojim će polako, skromno i korak po korak, izrasti u pravog velikana.
