Prema prvim podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), posljednjeg dana kolovoza u Hrvatskoj je bilo oko 1,797 milijuna zaposlenih. To je približno 5200 manje nego krajem srpnja, što znači da je broj zaposlenih pao čak i tijekom mjeseca u kojem bi se, zbog turističke sezone, očekivalo povećanje zaposlenosti.
Podaci pritom otvaraju pitanje strukture hrvatskog tržišta rada. Dok se broj zaposlenih u dijelu privatnog sektora smanjuje, pojedine djelatnosti koje se financiraju iz javnih izvora bilježe kontinuirani rast.
Trgovina i industrija među najvećim poslodavcima
Najviše osiguranika na kraju kolovoza imala je trgovina, s oko 250.000 zaposlenih. Slijedi prerađivačka industrija s približno 242.500 radnika, potom građevinarstvo s oko 155.100 zaposlenih te djelatnost smještaja i pripreme hrane, u kojoj radi oko 149.300 ljudi.
No upravo kod nekih od najvećih poslodavaca vidljiv je dugoročniji negativan trend.
Prerađivačka industrija već godinama smanjuje broj zaposlenih. U odnosu na kolovoz prošle godine, danas ima gotovo 10.000 radnika manje.
Pad je zabilježen i u trgovini. U godinu dana broj zaposlenih u toj djelatnosti smanjen je za gotovo 7000 ljudi.
U javnom sektoru broj zaposlenih snažno raste
Istodobno, slika je bitno drukčija u dijelu javnog sektora.
Posebno se ističe obrazovanje, gdje je broj zaposlenih od kraja kolovoza 2022. do danas povećan za gotovo 19.000 ljudi.
U javnoj upravi i obrani zaposlenost je u istom razdoblju veća za oko 9000 ljudi, dok je u djelatnostima zdravstva i socijalne skrbi broj zaposlenih povećan za približno 7000.
Takav trend znači da se hrvatsko tržište rada ne mijenja samo u pogledu ukupnog broja zaposlenih, nego i prema strukturi zaposlenosti. Dok pojedine industrijske i privatne djelatnosti gube radnike, broj zaposlenih u javnim službama raste.
Može li privatni sektor dugoročno financirati takav trend?
Pad zaposlenosti u industriji posebno je važan jer upravo privatni sektor stvara velik dio vrijednosti i poreznih prihoda kojima se financiraju javne usluge.
Ako se broj zaposlenih u proizvodnji i drugim privatnim djelatnostima dugoročno smanjuje, dok istodobno zaposlenost u javnom sektoru raste, postavlja se pitanje koliko je takav model dugoročno održiv.
Hrvatska se pritom suočava i s problemom nedostatka radne snage, zbog čega se sve više oslanja na strane radnike. Istodobno domaća industrija gubi tisuće zaposlenih.
Podaci za kolovoz tako daju prilično jasnu sliku: ukupna zaposlenost pada, industrija i trgovina gube radnike, dok javni sektor nastavlja rasti.
Pitanje koje se nameće jest može li takav odnos dugoročno funkcionirati – odnosno, koliko dugo privatno gospodarstvo može nositi teret sve većeg javnog sektora ako istodobno samo gubi zaposlenost?
