Naš poznati pjevač Bojan Jambrošić ponovno se vratio na krapinsku festivalsku pozornicu, a ove je godine njegov nastup imao posebno značenje. Od prvog dolaska na ‘Festival kajkavskih popevki’ 2011. godine, kada je zapjevao “Međimurje zeleno”, prošlo je punih 15 godina, a kajkavska popevka u međuvremenu je postala važan dio njegova glazbenog puta. Kao Međimurec, Jambrošić kajkavski doživljava kao svoj prirodni glazbeni izraz, a Krapinu kao mjesto na kojem se, kako kaže, osjeća gotovo kao kod kuće.
Uoči nastupa razgovarali smo s Jambrošićem o njegovoj povezanosti s Krapinom, kajkavskom popevkom, festivalskim uspomenama, publici koja pjeva zajedno s izvođačima, ali i o tome zašto mu kajkavska pjesma, kako sam kaže, daje osjećaj doma.
Bojane, vratili ste se na pozornicu ‘Tjedna kajkavske kulture’ u Krapini. Što za vas osobno znači nastupiti na ‘Festivalu kajkavskih popevki’?
Na tu sam pozornicu prvi puta stao još 2011. godine, kada sam izveo pjesmu “Međimurje zeleno” Ane Štefok, a dan poslije i “Zgublene zorje” – svoju prvu autorsku pjesmu na krapinskom festivalu koju mi je napisao Radovan Novina, a uglazbio Nenad Kukovačec. Već tada mi se to uvuklo pod kožu i otad se u Krapinu uvijek rado vraćam.
Za mene je to zaista poseban doživljaj. Biti u narodnoj nošnji, pjevati kajkavske popevke uz cijeli orkestar i stajati pred publikom koja te pjesme poznaje i iskreno voli – sve to ima svoju posebnu težinu. Kad pjevam kajkavske pjesme, kao da iz mene izađe druga emocija, jedan malo drugačiji Bojan, kojeg publika možda nema priliku upoznati na mojim uobičajenim koncertima.
Kajkavska popevka ima posebno mjesto u glazbenoj tradiciji Hrvatskog zagorja. Što vas najviše privlači u toj glazbi i koliko je ona bliska vašem glazbenom senzibilitetu?
Budući da sam Međimurec, kajkavska riječ prirodno mi je vrlo bliska. Kada pjevam kajkavske pjesme, imam osjećaj kao da sam kod kuće. Ne moram previše razmišljati, nego se jednostavno prepustim glazbi, tekstu i emociji. Upravo je to ono čemu bi svaki pjevač trebao težiti – uživati u onome što pjeva i taj osjećaj iskreno prenijeti ljudima.
Kajkavska glazba u potpunosti odgovara mom senzibilitetu jer u sebi nosi toplinu, iskrenost i jednu posebnu vrstu emocije. Jako mi je drago što sve više mladih izvođača pjeva kajkavske pjesme jer smatram da one, zbog svoje glazbene i pjesničke vrijednosti, zaslužuju još veću zastupljenost, ne samo u Zagorju i Međimurju, nego i u cijeloj Hrvatskoj.
Krapinski festival desetljećima okuplja velika imena hrvatske glazbene scene. Postoji li neka kajkavska popevka ili izvođač koji vam je posebno drag i koji vas je inspirirao?
Zaista mi je teško izdvojiti samo jednu pjesmu ili jednog izvođača jer ih je mnogo koji su me inspirirali. Tu su velika imena poput Marka Novosela, Vice Vukova, Tereze Kesovije, Kiće Slabinca, Ane Štefok…
Tijekom godina imao sam priliku pjevati brojne pjesme koje jako volim, poput “Teku dani, teku cajti“, “Hrvatski kraj“, “Međimurje zeleno“, “Nocturno“ i “Spomenek na naš breg“. Posebno mjesto svakako ima “Međimurje zeleno“ jer sam upravo s tom pjesmom 2011. godine prvi put stao na krapinsku festivalsku pozornicu. Mnoge od tih pjesama snimili smo i s Tamburaškim orkestrom HRT-a, pa svaka od njih nosi neku svoju uspomenu i emociju. Zbog toga mi je gotovo nemoguće odabrati samo jednu najdražu.
Kada stanete pred krapinsku publiku, osjećate li veću odgovornost nego na klasičnom koncertnom nastupu, s obzirom na tradiciju i značaj koji festival ima?
Naravno da osjećam odgovornost jer je riječ o festivalu velike tradicije i pjesmama koje publici mnogo znače. Međutim, kada stanem na tu pozornicu, ta se odgovornost vrlo brzo pretvori u emociju i poseban osjećaj zajedništva sa svima koji su ondje.
To počinje još tijekom priprema i proba kada se sretnem s kolegama pjevačima i glazbenicima. Svi su dobro raspoloženi, veseli, međusobno si pomažu i vidi se koliko im je stalo do toga što rade. Zatim dođe orkestar, a na kraju i publika koja, posebno na večeri ‘Popevke zanavek’, često pjeva zajedno s nama. Zato bih rekao da na pozornici ipak više osjećam radost i emociju nego pritisak. Vjerujem da je upravo taj osjećaj razlog zbog kojeg se svi mi tako rado vraćamo u Krapinu.
Koliko se vaš doživljaj nastupa na festivalu razlikuje od nastupa na drugim pozornicama? Što je to posebno u Krapini i zagorskoj publici?
U Krapini sam tijekom godina nastupao mnogo puta pa se volim našaliti da sam ovdje već kao kod kuće. Ljudi me poznaju, srdačno pozdravljaju i imam osjećaj kao da sam njihov. Zbog toga sam na toj pozornici opušteniji nego na mnogim drugim nastupima. Mogu se našaliti, razgovarati s publikom i ostvariti s njom jedan sasvim neposredan kontakt.
Najljepše je što zagorsku publiku ne morate posebno nagovarati da zapjeva. Kada u Krapini započnete neku poznatu kajkavsku popevku, gotovo da ne postoji čovjek koji je ne zna i koji vam je neće vratiti jednakom emocijom. Upravo je to ono što nastup u Krapini čini toliko posebnim – ne osjećate da pjevate publici, nego da svi zajedno pjevate istu pjesmu.
Kajkavski jezik nosi puno emocije, ali i specifičnu melodiju. Je li vam bilo izazovno interpretirati pjesmu na kajkavskom ili vam je to došlo prirodno?
Interpretirati kajkavsku pjesmu uvijek je određeni izazov jer su te skladbe često glazbeno i vokalno vrlo zahtjevne. Imaju prekrasne melodije i tekstove, ali upravo zato od izvođača traže puno pažnje, osjećaja i interpretacijske zrelosti.
Ipak, meni kajkavski dolazi potpuno prirodno. To je moj jezik i senzibilitet koji volim i privatno i glazbeno. Kada zapjevam na kajkavskom, imam osjećaj kao da tek tada uistinu pjevam na ‘svojem’. Ne moram razmišljati o svakoj riječi ni o tome kako ću nešto izgovoriti, nego sve jednostavno izlazi iz mene. Mislim da publika tu prirodnost i iskrenost može prepoznati na pozornici.
Osim samog nastupa, što vas privatno najviše veže uz Zagorje i Krapinu? Imate li neko posebno mjesto, uspomenu ili događaj koji vam je ostao u lijepom sjećanju?
Teško mi je izdvojiti samo jedno mjesto ili jedan događaj jer me uz Krapinu veže zaista mnogo uspomena. Nastupao sam ovdje na festivalu, za doček Nove godine, na različitim manifestacijama, a još davno i s bendom po kafićima. Naravno, ne smijem zaboraviti ni odličnu zagorsku hranu – iz Krapine se nikada ne vraćam gladan, a to je meni jako važno jer volim dobro i puno pojesti!
Ipak, najviše me uz Krapinu vežu ljudi. Od svojeg prvog dolaska 2011. godine do danas upoznao sam mnogo srdačnih i dragih ljudi te stekao prijatelje na koje i danas mogu računati. Upravo su ti odnosi, susreti i osjećaj dobrodošlice ono najvrednije što mi je Krapina donijela izvan same glazbe.
Što je publika od vas čula ove godine? Jeste li možda pripremili neko iznenađenje?
Ovogodišnji nastup za mene je bio malo drugačiji i zaista poseban jer sam po prvi puta na retrospektivnoj večeri pjevao i svoje pjesme. Pomalo mi je neobično reći da su moje skladbe već postale dijelom retrospektive, ali od mojeg prvog nastupa prošlo je 15 godina. To me podsjeća na to koliko dugo traje moja povezanost s ovim festivalom, ali i da sam u međuvremenu ipak malo ostario – barem festivalski!
Publika je od mene čula pjesme “Zgublene zorje“, “Nocturno“, “Spomenek na naš breg“, “Srebreni trak“ i “Teku dani, teku cajti“. Posebno sam se veselio zajedničkim izvedbama s ‘Fiolama’, Gordanom Ivanjek Tušek, Martinom Majerle, Tanjom Mršić i Markom Vukesom. Bio je to lijep presjek pjesama i suradnji koje su obilježile moje dosadašnje nastupe u Krapini.
I za kraj, kada biste jednom rečenicom morali opisati što za vas znači kajkavska popevka – kako bi ona glasila?
Kajkavska popevka za mene je osjećaj doma – uz nju sam miran, spontan i, što je najvažnije, potpuno svoj.
