Novi minimalni tehnički uvjeti za obavljanje logopedske djelatnosti izazvali su zabrinutost među privatnim logopedskim praksama u Hrvatskoj. Prema podacima Hrvatske asocijacije logopeda poduzetnika (HALP), više od 85 posto ispitanih privatnih subjekata u trenutku ankete nije zadovoljavalo propisane uvjete, a čak 40 posto je izjavilo da će po isteku roka trajno prestati s radom. To znači gubitak logopedske terapije za više od 7000 korisnika. Kako bi se takav scenarij spriječio u tijeku je peticija, kojom se nastoji prikupiti podrška javnosti.
O problemu, njegovim mogućim posljedicama i položaju logopeda u privatnoj praksi razgovarali smo s mr. sc. Tatjanom Novosel-Herceg, prof. logopedinjom i vlasnicom VaLMod centra, koja upozorava da se iza administrativnih zahtjeva krije mnogo ozbiljnije pitanje – hoće li djeca i odrasli kojima je potrebna logopedska pomoć i dalje moći doći do nje.
Problem nije u potrebi za standardima, nego u načinu njihove primjene
Novosel-Herceg ističe kako je uvođenje zakonskog okvira za logopedsku djelatnost bilo potrebno i dobrodošlo jer struka zaslužuje jasnu regulaciju i standarde kvalitete. Međutim, problem vidi u provedbenim uvjetima koji, smatra, ne uzimaju dovoljno u obzir stvarne mogućnosti privatnih kabineta.
Dok javne zdravstvene ustanove za prilagodbu imaju tri godine, privatni kabineti imaju dvije, a rok za ispunjavanje uvjeta približava se 31. srpnja 2027. godine. Pritom se od malih privatnih praksi, često smještenih u unajmljenim prostorima ili u starijim zgradama, očekuje ispunjavanje prostornih i tehničkih uvjeta koje je u mnogim slučajevima teško ili gotovo nemoguće ostvariti.
– Nije sporno da korisnici moraju dobiti kvalitetnu i sigurnu uslugu. Sporno je kada se uvjeti propisuju bez dovoljno razumijevanja stvarnog rada logopeda i prostora u kojima se terapija provodi – poručuje Novosel-Herceg.
Gledani samostalno, zahtjevi se možda ne čine izazovnima, ali prostori koji će zadovoljiti sve kriterije odjednom su vrlo rijetki. Istodobno propisuju visinu stropa, širinu vrata, pristup prostoru i dizala, broj sanitarnih čvorova te obvezu postavljanja umivaonika u terapijske prostorije. Prema njezinim riječima, takvi zahtjevi u brojnim slučajevima ne pridonose izravno kvaliteti terapije, ali mogu zahtijevati velika građevinska ulaganja koja si mali kabineti ne mogu priuštiti.
Problem nije samo financijski. U manjim sredinama, na otocima i u ruralnim područjima često nema odgovarajućih prostora u koje bi se kabineti mogli preseliti. Dodatno, ovakav rigidan okvir potpuno onemogućuje i uništava interdisciplinarni pristup. Logopedija rijetko djeluje sama – djeca i odrasli često trebaju paralelnu, timsku podršku psihologa, edukacijskih rehabilitatora i/ili fizioterapeuta. Dok se u cijelom svijetu i suvremenoj znanosti promovira timski rad na jednom mjestu, ovaj Zakon u sadašnjem obliku radi upravo suprotno: brani privatnoj logopedskoj praksi zapošljavanje drugih struka i prisiljava postojeće logopedske centre, koji u timu već imaju različite stručnjake, da ih otpuštaju.
– Umjesto da potiču fleksibilno povezivanje, ovakva nas pravila vraćaju u prošlo stoljeće, otežavaju zajedničko djelovanje i prisiljavaju korisnike i obitelji da s djecom putuju od adrese do adrese, od vrata do vrata – objašnjava Novosel-Herceg.
Privatna logopedska praksa nije improvizacija, nego prostor stručnog razvoja
Da privatna logopedska praksa nije tek dodatna mogućnost za korisnike, nego i važan prostor razvoja struke, pokazuje rad same Tatjane Novosel-Herceg. Njezin profesionalni put povezan je s nasljeđem njezina pokojnog oca, dr. sc. Darka Novosela, prof. logopeda, s kojim je koautorica VaLMod programa – znanstveno verificiranog programa terapije mucanja. Program je njezin otac počeo razvijati prije 35 godina, a kroz njega je, prema njezinim podacima, prošlo oko 17.000 osoba koje mucaju iz 22 zemlje svijeta.
Uz klinički rad, Novosel-Herceg bavi se i znanstvenim istraživanjem te je doktorandica na Fakultetu organizacije i informatike. Surađuje s domaćim fakultetima, uključujući Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu i Sveučilište Sjever u Varaždinu, kao i sa stručnjacima i institutima iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Razvija i vlastite hardverske i softverske inovacije namijenjene dijagnostici i terapiji u logopediji.
VaLMod centar partner je i na projektu ‘HeyAIde’ financiranom od Europske unije,usmjerenom na razvoj inovativnih rješenja temeljenih na umjetnoj inteligenciji, kroz koji se istražuju mogućnosti primjene naprednih tehnologija u unapređenju, između ostalog, i logopedske terapije. U centru radi pet zaposlenih logopeda, a kontinuirano se ulaže u dodatne edukacije, opremu i suvremene tehnologije.
Za Novosel-Herceg to nije isticanje vlastitog rada, nego primjer onoga što privatna logopedska praksa može pružiti korisnicima i cijeloj struci.
– Logopedija u privatnoj praksi u Hrvatskoj nije improvizacija niti sporedna djelatnost. U njoj se kontinuirano educiramo, ulažemo u suvremene dijagnostičke alate i tehnologiju te razvijamo nove pristupe kako bismo korisnicima pružili što kvalitetniju pomoć. To je potencijal koji bi sustav trebao prepoznati i čuvati, a ne dovoditi u pitanje zbog administrativnih zahtjeva koji nisu dovoljno prilagođeni stvarnim uvjetima rada – ističe.
Više od 7000 korisnika moglo bi tražiti novu terapijsku podršku
Prema procjeni HALP-a, privatne logopedske prakse tijekom 2025. godine pružale su usluge za više od 18.000 korisnika. Ako bi dio kabineta prestao raditi zbog nemogućnosti prilagodbe prostora, više od 7000 korisnika moglo bi ostati bez dosadašnjeg pružatelja terapije i morati tražiti novu mogućnost skrbi.
Novosel-Herceg smatra da je procjena o ugroženosti pod prijetnjom zatvaranja više od 40 posto privatnih praksi realistična, a moguće posljedice posebno zabrinjavaju zbog već postojećih lista čekanja u javnom sustavu.
– Liste čekanja u bolnicama i specijaliziranim ustanovama često traju od šest do 12 mjeseci, a u nekim slučajevima i dulje. Privatni kabineti zato nisu luksuz, nego važan dio sustava koji omogućuje da korisnici dobiju potrebnu pomoć u vrijeme kada im je ona najpotrebnija – upozorava.
Posebno su ugrožena djeca predškolske i rane školske dobi, koja čine najveći postotak korisnika privatne logopedske terapije, a kod kojih je pravodobna intervencija iznimno važna. Privatni kabineti u brojnim sredinama predstavljaju jedinu dostupnu mogućnost logopedske pomoći bez putovanja u udaljenije gradove. Posljedice mogućih zatvaranja ne bi osjetile samo obitelji, nego i vrtići, škole, ustanove socijalne skrbi te javni zdravstveni sustav, koji bi trebao preuzeti dodatni broj korisnika.
Pritom se problem ne odnosi samo na djecu. Logopedsku pomoć trebaju i odrasle osobe, primjerice osobe s poremećajima fluentnosti govora ili one koje prolaze rehabilitaciju nakon moždanog udara.
Iskusni stručnjaci mogli bi napustiti djelatnost
Dodatni je problem činjenica da su brojni postojeći kabineti godinama radili u prostorima koji su u vrijeme njihova otvaranja zadovoljili tada propisane uvjete i dobili potrebna odobrenja. Sada bi, zbog novih zahtjeva, mogli postati neusklađeni, iako se u njima terapija provodi već godinama.
Prilagodba prostora može zahtijevati desetke tisuća eura, dok preseljenje u odgovarajući prostor često znači znatno višu najamninu i nove troškove. Za dio manjih praksi, kojih je na tržištu brojčano najviše, takva ulaganja nisu održiva.
– Ako se uvjeti ne prilagode stvarnim mogućnostima, dio kolega neće imati drugog izbora nego zatvoriti svoje kabinete. Time ne gubimo samo prostor u kojem se pruža terapija, nego i iskustvo, znanje i stručnjake u čiji je razvoj godinama ulagano. Neki bi mogli napustiti djelatnost, a neki i otići iz Hrvatske – upozorava Novosel-Herceg.
HALP traži razumne uvjete i ravnopravan tretman
HALP navodi da je pokušao otvoriti dijalog s Ministarstvom zdravstva te da su, u suradnji s Hrvatskim logopedskim društvom, predlagana rješenja za prilagodbu spornih uvjeta. Novosel-Herceg kaže da su tijekom razgovora dobivali obećanja kako će se propisi doraditi, no da se najavljene promjene nisu ostvarile.
HALP zato traži realistične i funkcionalne prostorne standarde, prilagođene stvarnom radu logopeda, uklanjanje zahtjeva koji nisu nužni za kvalitetu terapije te ravnopravniji rok i mogućnosti prilagodbe za privatne i javne pružatelje usluga. Naglašava da cilj nije ukidanje standarda, nego njihovo postavljanje na način koji istodobno štiti korisnike i omogućuje nastavak rada postojećih kabineta.
Ako se promjene ne donesu, upozorava, posljedice bi mogle biti dugoročne: zatvaranje privatnih praksi, dodatno opterećenje javnog sustava i otežan pristup terapiji upravo onima kojima je najpotrebnija.
– Ne tražimo da se odustane od kvalitete, nego da se propišu uvjeti koji imaju smisla i koje je moguće ispuniti. Potrebno je zaštititi postojeće kabinete i omogućiti razdoblje prilagodbe kako korisnici ne bi ostali bez terapije. Naš je cilj da se logopedija razvija, a ne da se stručnjacima onemogući rad – poručuje.
”Logopedija nije samo terapija”
Na kraju, Novosel-Herceg poručuje da se u raspravi o prostorima, rokovima i propisima ne smije izgubiti iz vida ono najvažnije – ljudi koji čekaju pomoć.
– Iza svakog kabineta stoje djeca, roditelji, odrasli korisnici i stručnjaci koji svakodnevno rade kako bi nekome olakšali komunikaciju i život. Logopedija nije samo terapija, nego zajednički put prema komunikaciji, razumijevanju i samostalnosti. Zato je važno da korisnici znaju da nisu sami, a da struka ostane ujedinjena u borbi za uvjete u kojima će moći nastaviti dostojanstveno raditi – zaključuje Novosel-Herceg.
Za više informacija o razvoju situacije, čitatelji su pozvani pratiti službenu web stranicu HALP-a te njihov Instagram i Facebook profil, a zainteresirani mogu podršku dati i potpisivanjem peticije. (Marta Obadić)
