U današnje moderno doba ljudi čitaju više no ikada u povijesti, ali nikada manje knjiga. Odlučiti napisati knjigu u ovo vrijeme je stoga čin vrijedan poštovanja. Uz to, dok ćete čitati ovaj intervju i upoznati autoricu Josipu Topolovec (rođenu Deak), sigurni smo da ćete i sami odati poštovanje ovoj majci, žrtvi obiteljskog nasilja, borkinji koja je svoj život stavila na papir.
Njezin prvijenac, “Umirem i vraćam se ko feniks“, za nju nije samo osobna ispovijest, nego pokušaj da se glasno progovori o problemima o kojima mnogi šute.
Promocija knjige održat će se 19. rujna u 18 sati u prostorijama Regeneratora u Zaboku, gdje smo i mi imali prilike popričati s autoricom iz Pavlovca Zabočkog.
Od djevojke koja nije voljela pisati, do autorice knjige
Kako se može iz uvoda iščitati, njezin životni put prema pisanju nije bio nimalo uobičajen. Sama priznaje kako nikada nije zamišljala da će jednoga dana napisati knjigu.
Iza nje nije stajala želja za književnim radom, nego potreba da iz sebe izbaci sve ono što je godinama nosila.
– Moje ime je Josipa Topolovec, imam 30 godina, rođena sam 30. prosinca 1995. godine. Završila sam modni dizajn u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku. Nikada nisam mislila da ću pisati knjigu – govori Josipa.
Još kao dijete nije pokazivala interes za čitanje i pisanje.
– Dok sam bila mala, u školi sam bila drugačija. Nisu me zanimali ni učenje, ni pisanje, ni čitanje. Vidjeli su da ne pratim program i poslali su me na obradu u Krapinske Toplice, gdje mi je utvrđena disleksija – prisjeća se Josipa.
Upravo zato joj je danas posebno zanimljivo što ju je život odveo u potpuno suprotnom smjeru – postala je autorica knjige.
– To je možda najveća ironija svega. Netko tko nije volio pisati danas je napisao knjigu. Ali shvatila sam da nije bitno jesi li završio tečaj za kreativno pisanje. Bitna je upornost i ono što želiš reći – naglašava.
“Papir me nije osuđivao”
Ideja za knjigu nastala je nakon dugog razdoblja borbe i traženja pomoći.
Josipa kaže kako je godinama pokušavala pronaći rješenje kroz razgovore, institucije i stručnu pomoć.
– Kucala sam stalno na vrata. Obraćala sam se socijalnoj službi, prijavljivala probleme, rješavala stvari na sudu. Išla sam s djetetom kod logopeda i psihologa, a za sebe sam išla kod psihologa i završila kod psihijatra – govori nam.
Ipak, dugo nije pronašla način kako se nositi sa svime što je proživjela.
– Pokušavala sam, kako su preporučivali, s trčanjem, šetnjama, vježbanjem, razgovorima s ljudima. Sve mi je to pomoglo u tom trenutku, ali ništa nije bilo trajno – ističe.
Tada je počela pisati.
– Razgovarala sam s drugim ženama koje su prošle nasilje. Vidjela sam koliko ih ima koje šute, koje ništa ne govore i zatvaraju se u sebe. Tada sam odlučila početi pisati i izraziti svoje osjećaje – objašnjava.
Za Josipu je papir postao sigurno mjesto.
– Ljudi osuđuju. Institucije gledaju kroz papire. Imaš osjećaj da govoriš, ali da te ne čuju. Papir ne govori ništa, ali ostaje. Ono što napišeš ostane zabilježeno – istaknula nam je u razgovoru.
Godinu i četiri mjeseca suočavanja sa samom sobom
Pisanje knjige trajalo je godinu i četiri mjeseca. To nije bio jednostavan proces jer je značio ponovno proživljavanje najtežih trenutaka.
– Bilo je jako teško. Kada sam počela pisati, više je bilo suza nego rečenica. Nekada nisam mogla napisati niti jednu rečenicu. Katkad, riječi jednostavno izlaze iz tebe. Slaže se riječ po riječ, stranica po stranica. Znala sam napisati i po 5000 riječi u jednom danu – prisjeća se.
Tako je s vremenom pisanje postalo svojevrsna terapija. Kaže kako je osjećala potrebu da konačno izgovori ono što je dugo držala u sebi.
– Moje tijelo je jednostavno vrištalo da to nekome kaže. Znala sam da papir neće osuđivati – naglasila je Josipa.
Knjigu, rukopis, je do sada pročitala oko 50 puta.
– Svaki put je čitam sa suzama. Ono što želim napraviti za sebe jest da jednog dana pročitam svoju knjigu bez suza. Kada to uspijem, znat ću da sam krenula dalje – svjedoči nam autorica.
“Uvijek sam mislila da mogu sve sama“
U knjizi Josipa opisuje različite dijelove svog života, od djetinjstva do odrasle dobi. Kaže kako je oduvijek bila borbena osoba.
– Uvijek sam bila ona koja misli da može sve sama. Imala sam dvije ruke, dvije noge i mislila sam da mogu izdržati sve – govori nam.
No danas priznaje da joj je često nedostajala podrška i netko tko bi je usmjerio.
– Mislim da sam često bila prepuštena sama sebi. Uvijek sam žurila. Sve sam htjela odmah – kao i mnogi mladi. Odmah auto, odmah posao, odmah novac. Ali život ne funkcionira tako – sada govori.
S 20 godina ostala je trudna, a s 21 postala majka. Kako kaže, željela je vjerovati da će njezina obitelj uspjeti.
– Ostala sam trudna 2016. godine, a rodila 2017. godine. Tada nisam znala što me čeka. Nadala sam se da će se stvari riješiti i da će sve biti dobro. Uvijek sam se nadala boljem. Nadala sam se da će institucije napraviti svoj posao i da će netko biti uz mene u tim teškim trenucima – ističe.
Teški trenuci nakon rođenja sina
Josipa u knjizi opisuje i razdoblje kada je njezin odnos s ocem djeteta postao težak. Kaže kako su problemi počeli vrlo rano, a jedan od prvih ozbiljnih događaja dogodio se kada je njezin sin imao svega nekoliko mjeseci.
– Bilo je puno alkohola u toj priči. Bivši suprug je došao kući pijan. U stanu u kojem smo bili podstanari bili su ljudi, pila se piva, puštala se glasna glazba, pušilo se, a dijete je bilo u sobi. Molila sam da se to prekine jer je sutra bio radni dan i jer sam htjela da dijete spava – govori Josipa dodajući kako joj je najvažnije bilo zaštititi dijete.
Situacija je, kaže, eskalirala.
– Počelo je vrijeđanje. Govorilo mi se ružne stvari. U tom trenutku nisam znala što napraviti. To mi je bilo prvo takvo iskustvo i bila sam izgubljena. Ne znaš što se događa. Ne možeš vjerovati da ti se to događa – opisuje kako se u takvim trenucima čovjek može potpuno izgubiti.
Nakon tog događaja, kaže, počela je shvaćati da odnos u kojem se nalazi nije ono što želi za sebe i svoje dijete.
– Danas mogu svima reći – ako veza ne funkcionira, bolje je da ljudi odu svatko svojim putem. Dijete ne treba odrastati u odnosu punom straha i problema samo zato što drugi misle da obitelj mora izgledati na određeni način – ističe Josipa.
Godine borbe s institucijama i čekanja pravde
Nakon prvih teških iskustava, za Josipu Topolovec počelo je novo razdoblje – dugotrajna borba kroz institucije, sudske postupke i pokušaje da zaštiti sebe i svoje dijete.
Kako kaže, iza nje su godine različitih postupaka.
– Nakon toga je zapravo tek počela prava borba. Bilo je više od 20 prekršajnih prijava, nekoliko obiteljskih sudova, a sada traju novi postupci. Stalno postoje neki razgovori, dopisi, mailovi i odlasci u institucije. Rijetko prođe tjedan da nemam neki kontakt sa socijalnom službom. Pišem mailove, pokušavam riješiti stvari i ukazati na probleme – kaže kako je gotovo svaki tjedan u kontaktu sa sustavom.
Najveći problem, smatra, jest sporost reakcije.
– Smatram da sustav često ne reagira na vrijeme. Koliko god govoriš, koliko god se žališ, imaš osjećaj da se neke stvari ne rješavaju dovoljno brzo – objašnjava nam.
Posebno joj teško pada kada vidi da se u postupcima ponekad zanemari glas djeteta.
– Ako dijete kaže da nešto ne želi, ono to ne govori bez razloga. Dijete ne razumije zašto mora čekati mjesecima ili godinama. Ono želi odgovor odmah – apostrofira.
“Jakov je gledao majku koja je bila nesretna“
Najveća posljedica svega što je proživjela, kaže Josipa, vidi se upravo na njezinu sinu, kojeg je u knjizi nazvala Jakov.
– Jakov danas ima devet godina. On je jako osjećajno dijete, pun ljubavi, ali nosi puno toga iz svega što je proživio. Djeca možda ne razumiju sve riječi i postupke odraslih, ali osjećaju atmosferu. Jakov je gledao majku koja je često bila tužna, majku koja pokušava nešto riješiti, ali se problemi stalno vraćaju – kaže kako djeca često upijaju ono što odrasli misle da ne vide.
Zbog toga danas pokušava prvo raditi na sebi kako bi mogla pomoći njemu.
– Shvatila sam da ako ja nisam dobro, neće biti dobro ni moje dijete. Ja moram stati na noge da bih njemu mogla biti oslonac – naglašava.
Jakov danas ima nešto što mu daje sigurnost – sport.
– On je dobar golman i jako voli braniti. Plaćam mu dodatne treninge jer vidim koliko mu to znači. To mu daje samopouzdanje i nešto u čemu se može pronaći – govori.
“Svi imaju savjete, ali kada treba pomoći – nema nikoga“
Jedna od tema koju Josipa posebno ističe jest odnos društva prema žrtvama nasilja. Kaže kako ljudi često imaju mišljenje i savjete, ali kada treba konkretno reagirati, mnogi se povuku.
– Svi znaju reći – idi na policiju, idi na socijalno, institucije će riješiti. Ali kada se stvarno dogodi situacija i kada treba netko stati i pomoći, često svi okrenu glavu – prisjetila se situacije kada se osjećala potpuno sama pred ljudima koji su sve vidjeli:
– Sjedila sam u kafiću, bilo je možda 30 ljudi. Došlo je do vrijeđanja, galame i neugodnosti. Svi su gledali, ali nitko nije reagirao – govori, uz napomenu da je u knjizi opisala više takvih situacija u kojima se našla.
Za nju je to primjer problema koji postoji u društvu.
– Ljudi se ne žele miješati. Ali kasnije svi komentiraju ‘A zašto nitko nije pomogao?’. Ne tražim ni od koga da bira stranu. Samo da kaže istinu. Ako si nešto vidio, reci što si vidio – ističe naša sugovornica koja, na žalost, iza sebe ima dugogodišnji ‘staž’ povlačenja po sudovima.
“Žrtva se često smrzne i ne zna što napraviti“
Josipa smatra kako se o nasilju mora govoriti na drugačiji način. Kaže kako mnogi savjeti koji se daju žrtvama često ne uzimaju u obzir ono što se događa u trenutku straha.
– Ne možeš uvijek primijeniti teoriju na stvaran život. Kada si u situaciji nasilja, kada si u strahu, ti se često jednostavno smrzneš. Ljudi pitaju – zašto nisi otišla, zašto nisi napravila ovo ili ono. Ali kada si u toj situaciji, kada se događa trauma, mozak ne funkcionira normalno – govori nam autorica koja u knjizi opisuje kako žrtva često nije sposobna reagirati onako kako bi drugi očekivali.
Smatra kako bi više trebalo slušati iskustva ljudi koji su to prošli.
– Netko tko nije doživio nasilje može pročitati literaturu i naučiti teoriju, ali osoba koja je to proživjela zna kako izgleda taj osjećaj straha – priča nam Josipa i dodaje da se u našim institucijama koristi literatura koju su, smatra ona, očigledno napisali stručnjaci koji nisu proživjeli nasilje na svojoj koži.
“Ne bih ponovila taj put, ali ne žalim zbog svog djeteta“
Kada bi mogla vratiti vrijeme, Josipa kaže da neke odluke ne bi donijela isto.
– Ne bih ponovila sve iz početka. Ne bih željela ponovno prolaziti kroz takav težak put, nismo ga trebali proživjeti – naglašava.
Ipak, jedna stvar za nju nije upitna.
– Volim svoje dijete i nikada ne bih rekla da bih promijenila činjenicu da imam njega – dodaje.
Danas želi drugačiji život.
– Želim svoje vrijeme, želim biti stabilna i želim mu pružiti ono što zaslužuje. Ne želim da me gleda nesretnu, ne želim da gleda mamu koja stalno nešto radi, a nikada nema mogućnosti ništa završiti. Djeca sve to vide. Možda ne razumiju bol, ali vide suze – govori nam.
Smatra kako je najvažnije ne donositi velike životne odluke bez razmišljanja.
– Rekla bih svima – prvo napravite korak natrag i razmislite. Nemojte reći ‘hop’, pa skočiti. Razmislite o posljedicama – govori iz iskustva.
Od rukopisa do knjige – sve je napravila sama
Nakon što je završila rukopis, Josipa se našla pred novim izazovom – kako uopće objaviti knjigu. Kako kaže, nije poznavala nikoga iz svijeta izdavaštva.
– Nisam znala što ide nakon što napišeš knjigu. Nisam imala niti koga pitati. Počela sam tražiti informacije na internetu – jednostavno nam govori.
Pronašla je lektore, grafičare i tiskaru, a cijeli je proces organizirala sama.
– Prvo sam pronašla lektoricu. Nakon toga su mi objasnili da trebam napraviti grafiku. Onda sam ponovno tražila dalje – prisjeća se.
Za lekturu, grafiku i tisak sama je osigurala novac (op.a. proces je to od više tisuća eura).
Kaže kako joj je bilo žao što nije dobila više podrške lokalne zajednice.
– Slala sam upite gradovima, Županiji, općinama. Jedino mi se javio Grad Zabok. Županija je odgovorila da se mogu javiti na buduće natječaje – dodaje.
Promocija u Zaboku: “Želim da se čuje ono o čemu se šuti“
Knjiga “Umirem i vraćam se ko feniks“ uskoro će biti predstavljena javnosti. Promocija će se održati 19. rujna u 18 sati u prostorijama Regeneratora u Zaboku, a ulaz je slobodan. Josipa poziva sve zainteresirane da dođu.
– Svi su pozvani. Nema ograničenja. Želim da ljudi dođu, pitaju, razgovaraju i čuju ovu priču. Ne želim više šutjeti. Knjiga je moj vrisak i želim da me se čuje – kaže kako joj nije cilj stvarati podjele, nego otvoriti razgovor.
Za nju bi najveći uspjeh bio da njezina priča nekome pomogne.
– Ako ova knjiga pomogne samo jednoj osobi – jednoj ženi, jednom muškarcu, bilo kome tko prolazi kroz nešto slično – onda je vrijedilo sve što sam prošla – naglašava.
Nova knjiga već nastaje
Iako je “Umirem i vraćam se ko feniks“ tek ugledala svjetlo dana, Josipa već razmišlja o novom pothvatu…
– Već sam počela pisati drugu knjigu. Ne znam kada će biti gotova, možda za nekoliko godina, ali imam još puno toga za reći. Želim jednog dana pogledati iza sebe i znati da sve što se dogodilo nije bilo uzalud. Ako sam nekome pomogla, onda je moja borba imala smisla – zaključuje Josipa Topolovec čija knjiga nije samo priča o prošlosti. Ona je dokaz da i iz najtežih razdoblja može proizaći novi početak.
