Martina Vinković iz Marije Bistrice već dva desetljeća gradi svoj prepoznatljiv svijet ljepote, a povodom 20 godina profesionalnog rada i 15 godina Salona ljepote ‘Paris’, za Zagorje International se prisjetila samih početaka, velikih prilika koje je odbila kako bi ostala uz svoje klijente, rada s brojnim poznatim osobama, Krapinskog festivala, ali i najvažnije stvari koja ju je svih ovih godina vodila – ljubavi prema ljudima.
20 godina karijere dovoljno je dugo razdoblje da se čovjek osvrne i zapita što je sve prošao, što je izgradio i je li put kojim je krenula kao mlada djevojka bio pravi. Za Martinu Vinković, vlasnicu Salona ljepote ‘Paris’ iz Marije Bistrice, odgovor je jednostavan – jest.
No, kada se nakon dva desetljeća rada pita što je prvo što osjeti kada pogleda unatrag, ne govori o ponosu.
– Ponos je prirodan kada pogledate koliko se toga izgradilo i dokle ste došli. Ali ipak, prije svega osjećam zahvalnost – kaže Martina.
Još kao djevojčica znala je što želi. Dok su drugi možda razmišljali o sasvim drugim zanimanjima, Martina je već imala viziju – jednog dana želi imati svoj salon, raditi na televiziji, festivalima, šminkati i biti prepoznata u svom poslu.
– Moja je obitelj bila u šoku. Svi su završavali fakultete, pola obitelji su mi učiteljice i onda sam ja odlučila da idem u kozmetičarke – govori nam.
U to vrijeme kozmetičarska struka u Zagorju bila je daleko od današnjeg statusa. Ljudi nisu imali naviku odlaziti u kozmetičke salone, mnoge žene nisu njegovale lice niti su razmišljale o tretmanima kao brizi o sebi.
Martina je, kako kaže, zapravo morala učiti ljude što sve kozmetika može ponuditi.
– Moja mama se nikada nije šminkala. Nije ni njegovala lice. Ja sam tada došla s potpuno drukčijom vizijom. Znala sam da ljudi još nemaju tu naviku, ali vjerovala sam da ću ih naučiti – objašnjava Maritina.
Nije željela graditi posao agresivnim marketingom. Nije bilo velikih kampanja ni brojnih reklama. Njezin je plan bio jednostavniji – napraviti posao toliko dobro da klijentica nakon tretmana poželi preporučiti salon drugoj ženi.
I upravo je tako, kaže, Salon ‘Paris’ polako rastao.
– Uvijek mi je bilo važno da sve bude kvalitetno, bez muljanja. Nisam htjela raditi nešto samo da bih odradila posao. Htjela sam da žena izađe iz salona zadovoljna i da zna da je dobila nešto vrijedno – ističe.
Od prvih depilacija do više od stotinu diploma
Martina danas radi mnogo više od šminkanja. Kozmetičarski posao za nju je puno širi – od njege lica i tijela do različitih tretmana, depilacija, šminkanja i pripreme za posebne prigode.
– Kakav god estetski problem možda žena ima, ja pokušavam pronaći rješenje. I danas mi je drago što se nisam fokusirala samo na jednu stvar – naglašava Martina.
Da bi ostala u korak s vremenom, gotovo cijelu karijeru ulaže u edukacije. Iako iza sebe ima više od stotinu diploma, za nju učenje nije završilo.
I dalje odlazi na edukacije, sajmove i stručna putovanja. Bila je u Londonu, više puta u Bologni, a uskoro je očekuje i nova edukacija u Italiji.
– To je jako važno u ovoj struci. Znali su mi govoriti – što će ti sve to, pa ti si u malom mjestu. Ali ja nikada nisam tako razmišljala. Ako želim raditi kvalitetno, moram znati što se događa u svijetu – dodaje.
Mogla je, kaže, otići iz Marije Bistrice. Imala je prilika. No nikada to nije željela.
– Baš sam željela ovdje nešto stvoriti. Htjela sam ljudima pokazati što sve postoji – govori nam Martina.
Praksa koja ju je oblikovala
Posebno mjesto u njezinu profesionalnom razvoju ima zagrebački salon u kojem je kao srednjoškolka odradila praksu. Tamo je, kaže, naučila neke od najvažnijih stvari koje danas primjenjuje u svom radu.
– Bilo mi je jako teško. Znala sam plakati. Ostajala sam duže dok su drugi išli van. Subotom sam dolazila raditi, a moje prijateljice su se zabavljale. Ali kada sam završila školu, shvatila sam koliko sam zapravo naučila – poručuje.
Još veći korak bio je odlazak na Akademiju make-upa kod poznatog hrvatskog vizažista Borisa Čavline te Silve Stojanović. Tamo je, kaže, bila potpuno posvećena učenju. Upravo su tamo prepoznali njezin talent i počele su stizati nove mogućnosti. Televizija, snimanja, emisije i projekti bili su joj otvoreni.
“Volim ljude, to je ključ svega“
Kada Martinu pitate što je najvažnije za rad s klijentima, odgovor nije tehnika, proizvod ni trend.
Ljudi!
– Ja stvarno i iskreno volim ljude. Da ih ne volim, ne bih mogla raditi s njima – naglašava.
U njezinu salonu, kaže, često se događalo da klijentice, osim tretmana, dobiju i nešto što nisu očekivale – razgovor, razumijevanje i malo više samopouzdanja. Mnoge su joj se povjeravale. Posebno žene koje nisu bile zadovoljne svojim izgledom.
– Ja vidim ljepotu u svemu. Netko ima višak kilograma, ali ima predivne oči, kosu ili kožu. Uvijek toj osobi pokušam pokazati ono što je lijepo. Nitko nema sve savršeno. A i kada bi imao, to opet ne bi izgledalo dobro – objašnjava Martina.
Zato za nju šminka nikada nije bila način da se od žene napravi netko drugi. Naprotiv – cilj je naglasiti ono što već postoji.
Nikada nije napravila dvije iste frizure
U 20 godina promijenili su se trendovi, proizvodi, tehnike i očekivanja klijenata. Danas su inspiracije dostupne doslovno u nekoliko sekundi, preko društvenih mreža i sadržaja iz cijelog svijeta.
Martina to ne doživljava kao problem, nego kao izazov.
– Trendovi putuju nevjerojatnom brzinom. Netko u jednom trenutku može biti inspiriran nečim što je vidio na drugom kraju svijeta. Meni je to izazov i to obožavam – govori nam.
Ipak, postoji nešto od čega ne odstupa. Individualnost.
– U životu nisam napravila dvije iste frizure. Ne mogu i ne želim kopirati nekoga. Uvijek želim dati svoj pečat – poručuje.
Jer ono što je moderno nije nužno ono što nekome najbolje pristaje.
– Prava estetika po meni nikada nije nametljiva. Ona samo učini da sve izgleda kao da je upravo tako trebalo biti – ističe Martina.
Martina se zato ne vodi samo trendovima. Gleda osobu koja sjedi pred njom.
– Nemojte uzeti 10 glava i napraviti im istu frizuru. Možda će pet žena izgledati odlično, a drugih pet neće. Svakome treba pristupiti individualno – dodaje.
Od Marilyn Monroe do smokey eyes
Dugogodišnje obrazovanje omogućilo joj je da u make-upu prepoznaje različite povijesne periode. Kaže da po šminki gotovo može odrediti iz kojeg je desetljeća određeni film ili fotografija.
Posebno mjesto zauzimaju ikone poput Marilyn Monroe i Grete Garbo.
– Marilyn Monroe imala je vrlo specifičan eyeliner i takve tehnike koristim i danas – ističe Martina.
No u salonu se ipak najčešće traži nešto ‘nosivije’.
Pravi smokey eyes, primjerice, kaže, žene često zamišljaju potpuno pogrešno.
– Pravi smokey eyes koji se radi za revije ja u salonu gotovo nikome ne bih napravila. To je nešto što je više za pozornicu i fotografiranje. Žena bi s tim teško hodala svakodnevno – objašnjava Martina.
A upravo su revije, festivali, televizija i rad iza pozornice posebna priča.
Od Ave Karabatić do Tereze Kesovije
Tijekom dva desetljeća kroz njezinu su stolicu prošle brojne poznate osobe poput hrvatske Tine Turner – Kristine Iveković koja je tu od samih početaka.
A jedna od anegdota koju posebno pamti vezana je uz Terezu Kesoviju i njezin nastup u Lisinskom. Martina ju je tada šminkala iza pozornice, u atmosferi punoj nervoze i napetosti.
– Svi su tada bili nekako napeti, bila je drama u garderobi. Ja sam nju lijepo šminkala i odjednom me prestrašila s ‘boo’. Nisam znala bih li se smijala ili što se događa – prisjeća se te anegdote.
Iako je Tereza slovila za veliku divu, Martina ju je zapamtila kao toplu i dragu osobu.
Tu je i priča o Avi Karabatić koja je nekoliko dana prije Badnjaka pokušala dobiti termin.
– Zvala me žena i rekla da treba termin na Badnjak. Ja kažem da je sve puno. Onda je ponovno nazvala i rekla da je Ava Karabatić. Mislila sam da me netko od prijatelja zeza – govori nam Martina.
Poziv se, međutim, ponavljao.
Na kraju je Ava zaista stigla – taksijem iz Zagreba.
– Došla je na Badnjak, a onda me molila da je sredim i drugi dan jer je imala promociju knjige. Bila je jako zadovoljna – dodaje.
No najviše joj, kaže, znače odnosi koji su s vremenom prerasli profesionalne granice.
Krapinski festival – mjesto posebne energije
Ako bi morala izdvojiti jedno mjesto koje zauzima posebno mjesto u njezinoj karijeri, to bi svakako bio Krapinski festival.
Godinama sudjeluje u pripremi izvođača za nastupe, a upravo joj rad iza pozornice daje posebnu energiju.
– Publika vidi nekoliko minuta nastupa pod reflektorima, a mi iza scene vidimo sve ono što se događa prije toga – pripreme, dogovore, nervozu, uzbuđenje i posljednje provjere – naglašava.
To je posao koji zahtijeva brzinu, koncentraciju i prilagodljivost. Martina, međutim, takvu atmosferu obožava.
– Ja volim raditi u kaosu – priznaje.
A upravo je Krapinski festival donio i jednu od njezinih najneobičnijih anegdota. Jedne godine, u vrijeme pandemije, gotovo sve njezine suradnice su se razboljele. Martina je večer prije festivala shvatila da je ostala sama. I to u trudnoći, pred porod.
– Nisam imala izbora. Pokušavala sam cijelu večer pronaći nekoga tko bi mogao odraditi posao, ali nije bilo moguće. I onda sam došla s trbuhom do zuba – govori nam.
Svi su je gledali u čudu.
A onda je priča dobila nastavak. Dan nakon festivala završila je u rodilištu. U ponedjeljak je rodila. Od tada njezino dijete rođendan slavi upravo u vrijeme Krapinskog festivala.
Ali tu nije bio kraj. Sljedeće godine Martina je ponovno stigla na festival – ponovno trudna.
– Svi su me gledali i mislili – je li ovo deja vu? – kroz smijeh danas govori.
Čak je i Zdenka Kovačiček te godine iščekivala rođenje unuka. I da, na kraju je te noći rodila i Zdenkina kći.
– Te večeri shvatila sam koliko je moja karijera zapravo velika – dodaje.
Nakon 20 godina rada Martina je odlučila napraviti nešto posebno. Organizirala je gala večer kojom je spojila svoj 40. rođendan i 20 godina karijere. No nije to zamišljala samo kao proslavu. Željela je okupiti ljude koji su obilježili njezin život i profesionalni put. Obitelj, prijatelje, suradnike, klijente, glazbenike, umjetnike i ljude koje je tijekom godina upoznala kroz posao.
– Bilo je jako emotivno jer sam prvi put nakon dugo vremena imala priliku zastati. Kada cijeli život radite, stvarate, organizirate i brinete o detaljima, rijetko si dopustite pogledati koliko je ljudi zapravo prošlo kroz vaš život – govori Martina.
Na večeri su bili brojni ljudi s kojima je kroz godine izgradila više od poslovnog odnosa, među njima Josipa Lončar, Radovan Novina, Barbara Suhodolčan, Zlatko Koren, Mihaela Sušac i Ana Kruhak, kao i brojni drugi prijatelji, suradnici i dugogodišnji klijenti.
– Najvažnija mi je bila obitelj jer oni znaju cijelu priču, ne samo lijepi dio. Ali kada sam vidjela sve te ljude na jednom mjestu, shvatila sam da je moja karijera puno više od posla – iskrena je Martina.
Što bi danas rekla djevojčici koja je imala velike snove?
Kada bi danas mogla sjesti pokraj djevojčice koja je prije više od 20 godina roditeljima rekla da želi biti kozmetičarka, imati svoj salon i jednog dana raditi na televiziji i festivalima, ne bi joj imala puno toga za reći.
– Samo bih joj rekla da slijedi svoje snove – ističe.
Jer upravo se to dogodilo.
Nije sve išlo brzo. Nije sve bilo lako. Bilo je godina u kojima se činilo da je mogla biti dalje. Ali nikada nije prestala vjerovati.
– Ništa se ništa ne napravi preko noći. Tako su me učili roditelji – da sve treba biti polako i skromno. I danas vjerujem u to – poručuje Martina.
Za Martinu nema nevažnog posla. Nema površnosti. Nema muljanja.
– Sve je jednako bitno. Svakom poslu treba pristupiti sa srcem i bez površnosti. Tako sam vjerovala prije 20 godina, a tako vjerujem i danas – naglašava.
A što nakon 20 godina?
Na pitanje gdje se vidi za još 20 godina, Martina prvi put nema spreman plan. I možda je upravo to najbolji znak koliko je zadovoljna onime što je stvorila.
– Cijeli sam život imala neke planove. Ali sada sam stvarno tamo gdje sam htjela biti – govori nam.
Danas više ne mora ljudima objašnjavati što je njega lica, depilacija, masaža ili profesionalni make-up. Klijenti dolaze jer znaju što mogu očekivati.
I zato prvi put nakon dugo vremena može malo zastati.
– Sada mi je nekako lagodno. Sve sam dala, sve sam pokazala, sve je otvoreno. Samo moram uživati i raditi – dodaje.
A ono što slijedi ne želi unaprijed određivati.
– Prepuštam se. Vjerujem da za mene postoji neki daljnji put i pustit ću da me on odvede – zaključuje.
Jedino je sigurno – Salon ‘Paris‘ ostaje njezino mjesto, a ljudi koji su s njom prošli svih ovih 20 godina ostaju najvažniji dio cijele priče.
Jer kada Martina Vinković govori o svojoj karijeri, na kraju se uvijek vrati na isto. Na zahvalnost. Na ljude. I na onu djevojčicu koja je davno vjerovala da može ostvariti ono što je zamislila.
