Slobodan dan i mali bijeg u Zagreb, točnije u Špansko. Kao da je sudbina tako htjela – među svim tim gradskim ulicama naletim ravno na Čička! Nema ljepšeg osjećaja ni ugodnijeg iznenađenja nego kada u užurbanom velegradu sretnete dragog čovjeka i vrhunskog nogometaša koji je ostavio tako dubok i neizbrisiv trag u krapinskom Zagorcu.
Najkraće i najiskrenije rečeno – bio je pravi MVP sezone. S impresivnih 18 golova i sedam asistencija, rame uz rame sa sjajnim Karlom Stiperskim (12 golova i 13 asistencija), Matej Čičković je nosio igru Zagorca. Taj je fantastični dvojac zajedno zabio ili namjestio nevjerojatnih 50 pogodaka, priuštivši nam sezonu za pamćenje.

Dok se Karlu svi od srca nadamo što bržem oporavku od teške ozljede križnih ligamenata, naš Matej Čičković nastavlja raditi ono što najbolje zna – s lakoćom skuplja minute, trese mreže i uveseljava publiku u zagrebačkom Španskom.
U ugodnom društvu, uz opuštenu kavicu i prijateljsko čavrljanje, razgovor je prirodno skrenuo na nogomet pa sam iskoristio priliku da velikom majstoru postavim ono naše standardno pitanje:
Kada si počeo s igranjem nogometa?
S nepunih šest godina već sam bio na terenu. Naime, djed me je, nakon što je došao po mene u vrtić, odveo do stadiona Jaruna i tako je sve krenulo. Oduvijek, od početaka pa do danas, igram napadača. Sve do izlaznih juniora igrao sam klasičnu špicu, a kada sam zakoračio u seniorske vode, prebačen sam na krilo, gdje igram i sada. Uz brojne trenere koji su radili sa mnom u omladinskom pogonu, želio bih istaknuti Josipa Kautera koji me vodio u Lučkom. Nakon juniorskog staža, prve seniorske minute odigrao sam u Jarunu pod vodstvom Danijela Lovrića, a osim za Lučko i Jarun, nastupao sam još za Segestu, Zagorec iz Krapine i sada za Špansko.

Prošlu sezonu u Zagorcu odigrao si maestralno, ekipa je disala kao jedan i malo je nedostajalo za naslov prvaka. Kako si ti vidio tu sezonu?
Sezona je bila odlična. Ono što stalno naglašavam jest da smo bili kompaktni – svi za jednog, jedan za sve. Na svakom se treningu išlo 100 posto. U cijeloj sezoni nije bilo nijedne svađe ni ružne riječi upućene bilo kome – vladalo je veliko međusobno poštovanje. Jednostavno, bila je to grupa dečki spremnih na rad i učenje od odličnog trenera Perice Vidaka. Na kraju, još jednostavnije rečeno – bili smo prava škvadra! Uostalom, to se vidjelo i na rezultatima – postali smo viceprvaci lige i osvajači Kupa NS KZŽ.
Uspjeh je osvojiti naslov viceprvaka, ali primijetio sam da ste svi bili jako razočarani zbog toga?
Svakako da sam razočaran, kao i moji suigrači, jer smo svi vjerovali da možemo do samog vrha. Prekretnica je bila dan prije utakmice protiv Bistre, kada smo čekali rezultat dvoboja Tigra i Inkera. Svi znaju kako je završio taj susret – od navijača do sportskih izvjestitelja svi kažu da je sudac odigrao glavnu ulogu u pobjedi Inkera. Osobno to ne mogu potvrditi jer nisam bio tamo, ali kada svi koji su gledali utakmicu kažu isto, zašto im ne vjerovati? Što reći nakon toga – jednostavno, tada je sezona za nas završila!

Vjerujem da si osjetio kako su te zahtjevni navijači Zagorca odlično prihvatili i mogu slobodno kazati – postao si njihov ljubimac…
Moram najprije naglasiti da su dečki iz kluba nas dvojicu-trojicu iz Zagreba odlično prihvatili i malo nas pripremili: “Čut ćete kako su navijači glasni”, kako je to drugačije i “Toga sigurno nema u Zagrebu”. Zaista su dobro opisali naše navijače. No, brzo se tome prilagodiš jer su ponekad i kritike sastavni dio igre. Jesam li bio njihov ljubimac, ne znam, jer sam vidio da su jednako podržavali sve igrače. A ako sam ja, kako vi kažete, bio prvi ljubimac, velika im hvala. Mogu samo reći – bilo je prekrasno u Krapini.

U ljetnom prijelaznom roku navijači su doživjeli šok. Nisu očekivali da ćeš otići iz Krapine jer nijednom gestom nisi nagovještavao nekakvo nezadovoljstvo. Zašto si otišao?
Iskreno, i ja sam bio uvjeren da ću ostati! Uopće nisam razmišljao o odlasku. No, kako se više puta nije ispoštovao dogovor između mene i Uprave kluba, nisam mogao čekati do “sudnjeg dana”. Obiteljski sam čovjek, imam malog sina, suprugu i sve obveze koje moram ispuniti kako bih osigurao život svojoj obitelji. Pogotovo nisam želio moliti za ono što sam pošteno odradio, jer po svakom pravilu i zakonu plaća se mora isplatiti. Da skratim – zašto ostati tamo gdje ne cijene tvoj rad, odricanje i trošenje osobnih financija, iz čega proizlazi da ne cijene ni cijelu ekipu? Smatrao sam da je to kraj. Dao sam sve od sebe, kao i cijela momčad, a moj bi ostanak donio samo frustraciju, a tada sigurno ne bih mogao davati cijelog sebe.

Put te nakon Zagorca odveo u Špansko?
Nakon što sam razočarano i neočekivano otišao iz Zagorca, dobio sam ponudu Španskog. Ljudi koji su me kontaktirali bili su ozbiljni od prvog dana. Čak su mi dali mogućnost da me čekaju do kraja ljeta ako se Zagorec ipak javi. To su i učinili, a kako je Zagorec ostao nijem, krenuo sam na pripreme sa Španskim. Zadovoljan sam ovdje, dobro igramo i zasad smo prvi na tablici.

Znači li to da je Uprava krenula u prvenstvo s jasnim ciljem – idemo na vrh?
Nisu to trebali posebno naglašavati jer su doveli nekoliko odličnih igrača pa smo bili uvjereni da je upravo to cilj kluba, ali nismo zbog toga osjećali nikakav pritisak. Najbolji je primjer sam start sezone kada smo izgubili bodove u Klari, a nedugo zatim uslijedio je i prvi poraz. Uprava tada nije burno reagirala, sve je ostalo mirno i opušteno uz poruku: “Igrajte svoje, vidjet ćemo dalje gdje smo”. Nakon tih nekoliko kola povezali smo se, uigrali kao ekipa i rezultati su polako počeli dolaziti, što nas je i smjestilo na čelo tablice.

Jesi li očekivao da ćeš u 13 odigranih kola čak 10 puta biti u momčadi kola?
Lagao bih kada bih rekao da nisam. Uvijek igram maksimalno i smatram da se to mora vratiti na terenu, kao što mi se, uostalom, vraćalo i u Krapini. Nisam sumnjao u sebe, ali istovremeno mi je drago što moja forma pomaže ekipi da budemo tu gdje trenutno jesmo.

Jedno hipotetsko pitanje – da ti netko iz Krapine ponudi istu plaću kao u Španskom, uz nekakav bonus, bi li se ovog proljeća vratio u Zagorec?
Moram naglasiti da nije sve u financijama. Istina je da Zagorec ima posebno mjesto u mom srcu nakon onako dobre sezone i odličnih suigrača, odnosno prije svega sjajnih ljudi. Sigurno bi me negdje u bliskoj budućnosti zaintrigiralo da se vratim u krapinski klub i da osvojimo ono što nam je prošle godine ipak “ukradeno”. No, zasad ostajem u Španskom. Idemo ovdje osvojiti naslov prvaka!

Sigurno pratiš Zagorec! Jesi li očekivao ovakav pad u odnosu na prošlu sezonu?
Kada razmislim i sjetim se da su klub, osim mene, napustili braća Pavlinić, Prigorac pa zatim i Jura Štimac (koji se u međuvremenu vratio, op. a.), bio sam pomalo zabrinut. Ipak, vidio sam da su doveli pet novih igrača i bio sam uvjeren da će biti prvi, iako u tom trenutku sebe nisam vidio u toj ekipi. Unatoč svemu, vjerovao sam u njihov uspjeh. Zato me ovo trenutno stanje u potpunosti šokiralo! Za kraj koristim priliku da pozdravim sve navijače Zagorca koji će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju. Tko zna, možda se u bliskoj budućnosti opet vidimo u plavom dresu!








